Petak, 29 ožujka, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Smrtni griji stare Makarske: Četiri sestre linguze i druge...

KAMARIN MARINA SRZIĆA Smrtni griji stare Makarske: Četiri sestre linguze i druge priče o lijenosti

Pusti me stat, vrag odnio i prišu, neće posal uteč, tija bi al’ ne mogu… To su samo neki iz bogate kolekcije pridjevaka vezanih uz sedmi smrtni grijeh. Uz još poneku krilaticu na iskrivljenoj talijanštini, poput; adađo kon la fjaka, komodo mio, timido, svi ti iščezli izrazi opisuju lijenost na osebujan način. Takvim se etiketiranjem današnje naraštaje ne bi ni moglo uvrijediti, jer ne bi razumjeli o čemu je riječ.

Iz saketića sjećanja na nekadašnju makarsku svakodnevnicu s kala i peškarije, iz konoba i potleušica, ali i fijenijih tinela, saloneta i kavana, danas vadimo na luftanje zgode vezane uz lijenost. Krenimo s četiri legendarne sestre linguze…

Zvale su se sasvim obično, recimo; Antica, Zorka, Marica i Klemica. No, kao takve ih nitko nije znao. Kad bi netko spomenuo -One četri usidilice od Mate Timida, sve je odmah bilo jasno. Radilo se o sestrama poznatima kao Četiri godišnja doba. Tko je tu bio jesen, a tko proljeće, tko zima, a tko ljeto i nije bilo bitno.

Nadimak su dobile po periodičnom međusobnom nadopunjavanju pri svakoj izjavi, pa i u najobičnijem odgovoru na poslovično pitanje -Šta ćete danas za užinu? -Evo smo danas…, počela bi smireno poput tibetanskog redovnika Antica, pa bi zatražila pomoć od Zorke –Tile lešat…, nadopunila bi je ova predajući štafetu trećoj sestri –Jednoga mladog pulastra… procijedila bi Marica, te izmorena dugom replikom prepustila najrječitijoj Klemici da završi –Ali je pulastrić odlepura na krov i nismo ga mogle uvatit, pa nećemo! –Pa šta ćete sad? Već je po bota!, zabrinuo bi se znatiželjnik –Odnio vrag i prišu!, zborno bi zaveršale i nastavile meditirati u pranćioku pred dvorom.

‘Četiri godišnja doba’ su bile dostojne nasljednice svoje timido, lijene race. Časno su opravdavale prepoznatljivo ime loze, provodeći dane u ‘adađo kon la fjaka’ ritmu.

Inertnost četiri legendarne ‘kvatro stađoni’ sestrice, nije nikome škodila. Ni njima samima. Za svoj mir i trajno stanje fjake ipak su platile cijenu. Kuća nije napredovala, dotu nisu priskrbile, na špaheru je obično kunjala mačka, ali sve je to bio mali ulog za blaženi mir.

 

No nije lijenost samo ‘made in Makarska’ proizvod. Uz krilaticu ‘dolce far niente’, slavila se dokolica i šire. Posebice na jugu. Pojam se pripisivao mediteranskom stilu života i postao pomodnim izričajem za ladanja bogatih Britanaca po grčkim otocima i talijanskoj obali. Predstavljao je stil života, pa i filozofiju. Naše linguze su bile daleko od filozofa. Zvali su ih još; tihe mise, drvene Marije, Badnje večeri, tuntleše, štufajice, leši moli…

Lijenost, sedmi smrtni grijeh, nije opstojala u samo takvom, ‘pusti me stat’ obliku. Ona prava lijenost, definirana kao: ‘Nedostatak volje za radom i ulaganjem truda u obavljanu aktivnosti’, nepravedno se lijepila kao etiketa Dalmatincima, te postala štofom za izlizane viceve.Maršal Marmont, Napoleonov upravitelj Dalmacije, u svojim memoarima prema lokalnom življu iskazuje neskrivene simpatije. Njihovu tobožnju tromost, opravdava teškom neimaštinom u kojoj se nalaze. Pri gradnji jedne od cesta, kojom je povezana obala sa zaleđem, hvali domaći puk angažiran za rad. Ocjenjuje ih izuzetno vrijednima, što poništava dojam navodne ‘fjakavosti’. Ljude je jednostavno dobro nahranio, te su konačno siti, bili orni za posao.

Siromaštvo ne izaziva samo svađe, kako kaže ona veneto poslovica; ‘Mižerija fa skandalo!’ Rađa i inertnost, te neaktivnost. Kao kada gladuš čeka pod stablom jabuku da mu padne u usta, a ne pada mu na pamet ubrati je. Problem je što voćka izgnjije na stablu.

Upravo o stablima i lijenosti, piše Vjerka Škurla-Ilijić u jednoj od živopisnih crtica iz Dalmacije, objavljivanih 20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća, u splitskom ‘Novom dobu’ i ‘Jadranskom dnevniku’:

‘Srce se stisne od tuge i čemera, kad čovjek vidi koliko se pučanstvo trapi od gladi. Ima tu nebrige vlade i države, ali grijeh je i na narodu. Ovo se dade lijepo prikazati na primjerima s terena širom Dalmacije. Uzmimo slučaj Pražnica na Braču. Tamo bijah na izletu u godini neimaštine, radi slabog uroda maslina. I druge su stvari krenule naopako. Vladala je neka bolest ovaca, te ni tu bijaše berićeta. Vidjeh nekog dječaka, dobro uhranjenog kako s apetitom jede komad suhe palente nečim namazane. Upitah ga što lijepa jede. -Marmelatu od murvi!, preko zalogaja mi reče. Od majke mu doznah da su cijelo selo murve spasile. -Cukra nemamo, ali ga nije trebalo dodati koliko su ovog stađuna slasne!, priopćila mi je brižna mati. Kad sam pak bila u jednom selu u našoj Zagori, gdje je i gora glad vladala, gazila sam po murvama otpalih sa stabala. -Što ih ne ukuhate, ter djeci date jesti. Pune su snage i keposti!, pokušah objasniti jednoj starici, a ona mi odgovori -Ništa ti od toga moja gospojo nema, ko će ložit vatru i varit za ništa! Jedino da je štogo mrsa! Eto što lijenost i neukost rade nesretnom narodu!’.

O drugačijoj vrsti lijenosti svjedočila je stara sugovornica iz kale: ‘Tute, u onoj kući sa solarićem, živila je mater s ćerom mulicom. Mater vridna, šalturica, oči su joj iskapale šijuč intimele i lancune, a čer debelguza linguza! Di je staviš, tute je i nađeš! Ne bi ni mudante svoje oprala, ni ručak skuvala, sve mater! -Ajde digni mi inbazd da ne gubim vrime s ove vešte, doć će mi mušterija na probu!, dala bi joj mater zadatak -Ne mogu majko, odma mi se blišči prid očima i dođe mi slabost kad uzmem rađu u ruke!, našla bi skužu. Jedan se zajubio u nju i imala se udat. Mater je učinila veliku dotu; lancune duple, injule i od peršona i po, male i velike intimele, koltre, kuverture. Od svega po dvi duzine i rekamano nafinijim puntom.

Malo prije nego šta se imala nosit dota, stara je uputila čer da opegla intimele. Nije tila da ne bi ruvinjala ruke šumprešom prid vinčanje. Onda je napaćenoj materi udrilo u glavu. Pamet joj je zakuvala. Uzela je vrući šumpreš i isparila je po cilim rukama. Stavila je u veliku kovu cilu dotu i dala sve mukta jednoj siroti, šta se stopro imala udat. Linguza se nije udala, ali se prominila! Kad je stara pala u posteju, ašestila je ko krajicu i sve radila po kući. -Zašto čerce moja ovako vridna i prije nisi bila! -Nisam tila trošit snagu, kad je ima ko umisto mene!, odgovorila joj je. Eto tako ti je to bilo. Kaže stari svit da muka linicu privolta u vrdinicu. Tako i nju!’

Tako najčešće i biva. Prilike promjene karakter i navike, pa i od lijenčine učine trudbenika. No ne uvijek.

U dopisu nadglednika makarske ‘Tkaonice Ivanišević i drugovi’ upućenom vlasniku krajem 20-tih goina, stoji: ‘Imamo saznanja da su se neke naše zaposlenice žalile na rad M. Istina da je riječ o ženskoj koja usporava proces i zbog koje dođe do prave zbrke pri slaganju proizvoda. Ta se osoba zaista može ocijeniti lijenom. Ne znamo da li ste upoznati s dvije činjenice. Ista je milosnica jednog uglednika ter bi njeno otpuštanje moglo dovesti do problema u poslovanju. Njezin intimni prijatelj ima velikoga utjecaja u carinarnici, pa bi nam mogle zaostati narudžbe kemikalija potrebite za bojadisanje sukna. Osim toga rečena M. uživa i veliku zaštitu žandarmerije, jer budno prati i prijavljuje komunističku agitaciju i negodovanje protiv kralja, čega je u posljednje vrijeme nažalost sve više. Stoga se nadam da Vaša mudra odluka neće ići za otpuštanjem, iznimno lijene, no u ovom trenutku delikatno potrebite M. ‘

Eto kako su neke situacije vječne! Biti amoralan (za ne reč’ kurba), špija i uz to lijen, kombinacija je koja još i danas luči veće uspjehe i brže puni takujin od moralnih kreposti. Ako se svemu nadožunta još malo politike, stvar je kompletirana.

Fjabe o lijenosti su nepresušne. Tako je svako jutro, u novom sistemu poraća, jedna mater budila sina: ‘Ustani sine, nije ti ovo više Krajevina Jugoslavija, ovo ti je teška industrija!’ Sve dok mu nije dosadilo dolaziti u točno vrijeme na posao, pa se zaputio put svita. Samo što ga je tamo umjesto matere budila tvornička sirena. Brzo se vratio natrag. Nije to bilo za njega, volio je duže ostati u postelji.

Tako smo zaokružili štorije s vonjom naftaline o ‘sedam grišnih falimenata’ stare Makarske. O smrtnim grijesima današnjeg puka još je rano pisati. Granice fatalne grešne sedmice su probijene i tko zna na kojem ćemo broju stati.

Nove inačice starih grijeha poručuju da nam se dobro ne piše. Što je srdžba nekadašnjih dišperacjuna prema zakonu zla koje vlada ulicama? Što je škrtost neke kume koja je brojala koliko će zrna riže ubaciti u juhu, prema tvrdičluku današnjih poslodavaca? Što je prijatelj žmula ‘oživljeg’ vina, prema današnjim dilerima? Što su škuribande i borići na Svetom Petru, prema internetskim pedofilskim lovcima?… I da ‘grišne falimenete’ dalje ne nabrajamo, odgovor je uvijek isti. Prema ovome danas, ti su grijesi gotovo ništa -Čista kamomila!, kaza bi stari svit. I bili bi u pravu!

Piše Marino Srzić / foto: privatni album

- Oglas -