Šinjore i jarani, škuribande i kažini, čingi-lingi i šigi-mici…. I samo spominjanje nabrojanog pretpostavljalo je sablazan, poziv na pokajanje i zagarantirani skandal. Barufe su se nakon otkrivenih nevjera odvijale ‘podušeno’ uz zakveštane škure, no i sasvim javno, od Macela do rive, od peškarije do pijace.

Žene su junački branile čast vjenčanih zavjeta, upotrebljavajući pri akcijama lumbrelu i boršin kao lakšu bojnu opremu, a šodu-kauštiku kao najubotiju. Bez obzira na obračune, nevjera nikad nije suzbijena, no nije ni bila jedinim preduvjetom za bludnost, treći smrtni grijeh.

Za taj pojam leksikoni nude definiciju: ‘Seksualno ponašanje koje se smatra sramnim i protivnim općem moralu u određenom kulturnom ili vjerskom smislu’. Objašnjenje je jasno, ali da su još navedeni i makarski slučajevi, bilo bi i slikovito.
Svećenici su s propovjedaonica prijetili tuta-forca:

Oglas

–Razvratnici će u paklu gorjeti, a ognje će im potpirivati četa sotonska!, prijetio se don Andre Kurtić – Mjesto požudnika je u paklu gdje vlada žega, da joj nema ravne! Kad je čuo vatrenu pištulu, Mate Ebendo je uzdahnuo –Neka vatre! Otkako me mater na svit donila nisam se ogrija. Uvik je drva falilo. Nek mi se barem tamo kosti ugriju, kad u raju nemam mista! Ni zastrašujuća propovijed nije djelovala na Matinu strasnu narav.

Grijeh požude ne osuđuje samo crkva. Gospojinska društva, Javna dobrotvornost, gradske udruge, škola, vox populi, svi viču ‘kontra nećudorednog ponašanja’. Natječe se u prijavama koje imaju uporište u Zakonu o ćudoređu.

T.S. je svjedočila ‘Moja je mater imala pagat veliku globu jer je bila prijavljena da je obislila na tiramol mudante kad je u vižitu triba doć ban Jablanović. A nije namjerno nego je zaboravila unit robu sa sušila. Bila je naredba da se tribaju izvisit ćilimi i bandire, a u nas puste mudante. Mater je prala šporku robu iz gospodskih kuća i doma ih krpala. Zvali su je da ima platit kaznu radi nepoštivanja bana –Jeste li vi građanko B. držali izvješeno rublje za vrijeme prolaska gosp. Jablanovića i tako se narugali njegovoj osobi? –Nisam se ja rugala ni osobi, ni banu, nego je roba ostala na konopu jer se nije ošušila!

Kad su joj dali nalog za platit kaznu, kazala je –Platit
nemam, a prije nego šta me apsite, imam vam nešto pridat časni suče! I iz borše izvadila tri para mudanata. –Evo sve su vaše! Jedne mi je u tajno dala oprat vaša šinjora s Marinete, druge guzata sa rive, a treće ona šta joj muž navigaje. Još sam ih sve izmendala jer su bile izbužane. Recite vašoj gospoji da im kupi nove. Oćete da joj ih ja odnesen? Sudac se zapeškerio, reka da čini kuco i ubacio joj u boršu iljadarku šta ne bi mogla zaradit da je prala cilu godinu mudante svih makarskih jarčina!’Eto dokaza da su rupe neprolazne. Kako one u zakonu, tako i one na mudantama!

Kontrola morala imala je logistiku u razrađenom sistemu virenja kroz škure. U anonimnoj prijavi stoji: ‘Kao ljubitelj morala i Svete crkve, prijavljujem sablažnjiv slučaj M.R.-a. Taj starac, inače oženjen, od 75 godina čini stvari kakve ne bi ni mladić od 20. Sa svojom suložnicom M.V. prakticira javnu sablazan sastajući se, a jednom čak i vršeći bludnost pod otvorenim nebom u noćnim satima na zgražanje pučanstva. Ovome treba stati u kraj. S dubokim poštovanjem jedan građanin. Makarska, na 12. XI. 1927.’
Uz dopis je i popis svjedoka. Kreator peticije nije naveden. Navodno se nije miješao u privatni život M.R.-a, sve dok nije došlo do prijepora oko vlasništva zajedničkog dvorišta. Svakako stoji da je situacija bila sablažnjiva i za današnja liberalnija stajališta, no stoji i da se, baš kao i danas, javnost ‘ne talasa’ prije nego što se u priču ne upletu i interesi.

S prijavama po trećem grijehu, mogli bi se ispuniti metri uredskih škancija.Na stol Redarstva dolazi pritužba o ‘stiskanju članice Sokola od strane staroste pri pokazivanju vježbe u povodu Vidovdana’. Inkriminirani tvrdi da je ‘rečenu sokolicu morao stisnuti snažnije, ali samo zbog učenja sletske vježbe koju djevojka nije mogla savladati’.
Optužen je i inače miran građanin ‘poradi pokazivanja sramnog dijela tijela u đardinu na Kačiću dvjema piljaricama pri prolasku na tržnicu’. Spomenuti se izvukao intervencijom rođaka, a egzibicionistički je poriv do daljnjeg prigušio.Službenica jednog ureda podnijela je tužbu protiv kolege koji ju je ‘pohotno pokušao snubiti, te je pri bijegu od razvratnika, preskačući uredski stol slomila nogu’ Okrivljenik u obrani navodi da ga je prijaviteljica ‘duži period izazivala, te da mu je muška ćud nekontrolirano proradila.’

U moru optužbi za bludničenja nailazimo i predmet dvojice prijavljenih osoba muškog spola. Šokirani nadlugar M.A. izjavljuje kako ih je ‘pri ophodnji šume zatekao u radnji o kojoj ga je stid pred časnim redarstvom govoriti’. Jedan od prijavljenih je češki turist, a drugi domaći student, koji se poslije skandala u rodni grad dugo ne vraća.

S cijelog ovog pohotnog menija posebno ekscentrično zvuči kraospisom ispisana tužba gnjevnog građanina. ‘Takvoj sramoti konačno valja doći na kraj. Posebice jer je riječ o gradskom odličniku. Stidno je i pisati o nemilom događaju, mnogima vidljivom. Dok je ganutljivi sprovod prolazio ulicama grada, dotle je dični gosp. X, u borovini ugadjao požudnim strastima utrobnih organa! I Sodoma i Gomora bi se od sramote zacrvenjele!’ Opisu te ekscentrične zgode, osim niza upitnika, nema se što nadodati!

Zavist je još jedan od grijeha zbog kojeg su nam se preci pobožno tukli pred oltarima u prsi, izričući pokajničko: ‘Mea culpa!’
Vrsta je to đelozije koja bubri kao bakalar potopljen u vodu, trujući srce i misli zavidnika. Javlja se u vidu ljubomore na ono što drugi ima, a zavišću zaražena duša nema ili ne može postići. Grijeh je još nazivan i nenavidnošću, pojmom koji se kao i mnogi drugi zauvijek izgubio. Izraz još možemo naći u u čitankama za pučke škole iz doba Austrije, baš kao u pjesmici : ‘Nenavidan kada vidi, da tko dobro kakvo slidi, on sve miri i to kani, da ga udre, da ga rani!’

Bolnim točkama zavidnika popis nema kraja. Od rafijola koji iz vlastite loštere izlaze debulani, a iz tuđe rumeni ko cekin, do sporog napretka nasljednika u školi, dok u isto vrijeme rođakov sin bifla abak brže od ‘očenaša’.

Aktivira se i ako su masline u mejašnika bolje rodile ili radi prst debelog korduna o vratu prijateljice, dok s tvoga visi samo kadinelica tanja od vlasi.

Zavist se pokušavala zatomiti privatnim pobožnostima ili bogatijim lemozinama. ‘Moja je baba’, pričala je R.L. ‘Bila bogojubna žena, uvik prva u procesjunima, ali je imala veliki falimenat. Bila je puno đeloza na sve i svakoga. Znala da je to grij i stalno se ispovidala, ali zaludu. Stopro bi izmolila pokoru, odma Jovo nanovo! I na pokoru je bila jubomorna. –Koliko je tebi da velečasni za izmolit?, pitala bi prijatejicu. –Cilu krunicu! –Vidiš kako mu je do tebe stalo da se spasiš od pakla, a meni samo jednu deseticu! To nije ni za odledit na vr’ kampanela, kamoli u raj. Blago ti se!, odma bi bila zavidna!’

Bijesna rodbina mladenke D.V., tuži jednu zavidnicu glede nemilog skandala. Odvjetnik u obrani optužene piše: ‘Moja klijentica, gorko se kaje zbog svog istupa pri čitanju napovijedi za najavu vjenčanja gđice D. i njenog zaručnika. Na riječi velečasnog župnika –Ako tko zna kakove zapreke za ovaj brak neka se javi ili zauvijek šuti!, tuženica je prema svjedočenju nazočnih upravo kriknula –Iman ja! Kazat ću svima! Pri tome je majka buduće mladenke pala od šoka u duboku nesvijest, te je nastala graja u crkvi. Premda kasnije u sakristiji svećeniku nije imala što za reći, već odmah priznala kako je samo iz zavisti ovo izjavila, došlo je do komplikacija s Crkvenim sudom. Bilo je nužno da se stvar ispita, što je čin vjenčanja oduljilo. Mladenci su se netom po obredu imali uputiti u Južnu Ameriku, pak su putovanje morali odgoditi. Dogovoreno je da tuženica plati nadoplatu za karte, a da rodbina povuče tužbu za uvredu časti. Kako je okrivljena vrlo lošeg imovnog stanja, tako je Javna dobrotvornost preuzela dio troškova. Još je i mjesni liječnik dr Juraković potvrdio urođeno nervno rastrojstvo tužene osobe, ter su joj troškovi u potpunosti oprošteni. Dapače je bila i na ispraćaju mladog para u gradskom portu, izjavljujući opetovano –Blago se vama, vi do Čilea, a moja ćer neće ni do Bratuša!’

Lizioltarstvo kao da ide ‘šoto-braco’ s nenavidnošću. Jednu je ‘šantoču’ zbog toga župnik nabrecao. –Za koju dušu oćeš zapisat misu sestro? –Nisam baš mislila za mrce, nego više za jednu nakanu. –Sigurno je za zdravlje, reći ću misu kad god oćeš, sućutno je nadodao. –Ma nije ni za zdravlje, nego bi ja više za jednu indeju. Evo vako. Platila bi misu i to najskupju, da se u Boga boje uvati. –Ali za što?, dišperao se duhovnik.

–Da Aneti Bračkoj ćer slomije nogu, jer će opet bit glavna balarina na Lovačkom balu, a moju onda neće niko gledat!, ispalila je ko hitac, pa kad je shvatila kako svećenik mijenja kolure u licu, hitro nadodala -Ajde može i samo iščašit gnjat, bit će dosta! Je li more?–Apage Satanas! Odstupi Sotono!, egzorcistički je zagrmio inače blagi svećenik –Da me je to još zapitao kakav bezbožnik, nego ti koja se na svakoj misi pričešćuješ! Misu za takvu nakanu nije odslužio, a što je bilo na Lovačkom balu nije zabilježeno.

Iz zavisti su se još podmetali krivi recepti za slatko, podmićivalo šalturice da prebrišu prave i nadožuntaju krive mjere za vešte suparnica, mamilo meštra frizera da izađe iz butige na ćakulu, dok bi trajna ondulacija neke klijentice zbog predugog držanja kemikalija iz zavodljivih rica prešla u trajniju ćelu-pelu.

Zavist nije samo grišni falimenat, ona je i gadna bolest koja lepura po šufitu glave sve dok si živ! Po makarskim glavama i nešto učestalije nego drugdje. Kako su stale stvari s preostalim smrtnim grijima, pratite u nastavku…

Piše: Marino Srzić, foto: privatni album