Za ‘sedam smrtnih grijeha’ sigurno ste čuli, bez obzira jeste li vjeronauk pohađali u djetinjstvu, odslušali ga na nekom od brzopoteznih tečajeva ranih 90-ih godina ili pak s naukom vjere niste imali posla. Katekizam uči kako pod taj grupni naziv spadaju; oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost. Kamarin nema namjeru postati katehetskim priručnikom, a i da ima u ovom slučaju bi to bilo suvišno. Grijesima je, manje ili više, sklon svatko, rodio se pod Mount Everestom, Kilimanjarom ili Alpama. Nama je najzanimljivije kao je bilo s onima rođenim ispod, iza ili oko Biokova.
U par slijedećih đireva Kamarina, uz zabilježena sjećanja i štorijice, evocirati ćemo neke lokalne ‘grišne’ primjere. Zanimljivo će biti doznati zbog čega su nam preci najčešće pohodili ispovjedaonice.
U poslovici ‘Oslobodi me Bože baškovoške olosti, podgorske mudrosti i makarskih marendina’, Baškovođani se označavaju oholima. U istoj ‘šentenci’ Podgorani prolaze kao filozofi. Za podgorski se slučaj tvrdilo da je pojam -škrtost zamijenjen za -mudrost. –To su vrimenom privoltali Podgorani, kako se ne bi spominjalo da su škrtičine!, komentirali su vremešniji domoroci. Makarska se pak spominje u kontekstu marendina, prevelike brige za papanje, radi čega se sve se vrtilo oko pristojno rečeno ‘prisvitle’, a nepristojno guzice.
I eto nam već u jednoj uzrečici tri od sedam smrtnih grijeha: oholost, škrtost i neumjerenost u jelu i piću. Druga maštovita izreka o oholosti, uvodi nas u domaću štoriju o prvom smrtnom grijehu. Što je to neka mudra glava točno mislila kada je oholice nazvala onima kojima se; ‘košuja ne dotiče guzice’, nije na prvi mah jasno. No, sigurno je riječ o ‘napuvanima’ kojima je eto i sama košulja toliko ‘fijena’ da joj ne pada na pamet dotaknuti se stražnjice.
U lokalnom poimanju postoje dva tipa oholog ponašanja; ono tobože opravdano i posve neopravdano. Oholost je dakle grijeh, no može biti i prihvatljiva ako ima ‘fundamenat’. Temelj bi po starinskom poimanju bio status, ali i izgled. Kombinacije su raznolike. Primjerice, ako je cura sirota i šesna, nitko joj neće zamjeriti da se oholi. –Sirota je, ali kad kalom oda onako šesna, s prsima ko solarima, ima se zašto i oholit!
Napuvanom koljenoviću pronalazila bi se druga skuža- Pa šta da je blekast i ima gobu ko kantunal na kostima? On je konte i nobile i ima se pravo puvat! Tako je i red!
Najotrovnije su se strelice odašiljale spram novopečenih stanovnika. Ako bi još i imali kuraže malo više dignuti nos, postajali su metom za uvrede. -Odakle si?, upitala bi tek doseljenu građanku neka stražarica pred portunom. -Iz Zagreba, zbunjeno bi odgovorila došljakinja. -Nema govora, ko i moja pokojna mater!, okončala bi hitro procjenu anketarka. Za takve je slučajeve imala i poseban, stihovni upit. -Kaži mi asfalt na kojem si rasla, reć ću ti livadu na kojoj si krave pasla! Ako bi ispitanik rekao primjerice da je iz Splita, ko od šuba bi presudila -Znači Lećevica! Neš’ ti mene privarit!
Usput rečeno te naše ispitivačice nisu znale kako izgleda svijet dalje od Dubaca, no kada su počele lakomisleno jeftino prodavati nekretnine, postajale su mekše.
-Krasnom sam čoviku prodala kamarin ispod skala u dvoru. Naš čovik Šiftar, uvik se lipo javi! Kamarin bi se brzo pretvorio u poslovni prostor, a kad bi šoldi od prodaje nestali u vidu terina s makarunima, okrenule bi ploču. -Lupež! Špancira kalom ko da mu je ćaćina! Olčina-volčina! En ti onoga ko ga je doveo u Makarsku! Za zamisliti se ko je tu bio ohol, kupac ‘Šiftar’ ili ingodra prodavateljica?
Autor redaka lista po ‘notešu’ i nailazi na zanimljivo svjedočenje davno intervjuirane sugovornice M. J. :’Ja se sjećam šjore R. kad je bila u najvećoj sili. Kad bi odala rivom svi bi se micali. U crkvi je imala svoj banak sa urizanim imenom. Imale su i druge stare familje, ali niko od toga nije činio predstave ko ona. Slala je svoje sluškinje da luštravaju klupu. Župnik joj je priporučio da ferma, jer više svita gleda u njen banak nego u njega za oltarom. Ofendila se i zapritila da više neće plaćat vosak za sviće, pa je učinio kuco. Mater mi je pričala kako šjora R. ko mlada nevista nije tila ulist u muževu kuću. Uputila se, ali kad joj je visoki kapelin ‘ala vitorija’ zapeo za gornji prag od vrata, nije ga tila skinit nego je okrenila gujicu. Još je kazala, da ako je oće vidit neka nadožuntaju vrata. Zato se i kaže za boji umišjeni svit da su visokokapelinaši .’
Cilindri i ‘ala vitorija’ kapelini odavno su izašli iz mode. Oholost nije! Samo se prizentaje na druge načine i svakodnevno hoda ulicama. Upravo kao i ostali smrtni griji, poput škrtosti.
I bez poslovičnih Bračana, Podgorana, pa čak i Škota, fjaba o škrtosti ima napretek.
Ni kod jednog škrtičine pijat nije dubok. Ili kako je to kum Toni znao prispodobiti -Kad sam na užini u Anete Suve, onda mi guzica na kondotu piva šoto voće ‘Tiho pojte maleni slavuji’, a kad se vratim s ručka Marije Kripne onda orja tuta-forca ‘U boj, u boj mač iz toka braćo’! Htio je naglasiti mižeriju iz Anetine i obilancu iz Marijine terine, te djelovanje posluženoga na probavni ‘organet’. Šuljao se kalama vođen izoštrenim njuhom za manjažu i nenajavljeno upadao s vrata tražeći tavajol. Rado su ga primali, jer je bio poreznik, pa mu se nije bilo uputno zamjeriti. Toni je bio onaj tip škrtice koji je s tuđim pinjurom grabio, a sa svojim pribirao. Takvi su bili poznati kao ‘manjamukti’.
Ovaj soj je potjecao iz svih redova puka. Razlog škrtosti nije ležao u manjku šoldi. Bilo ih je s debulanim takujinom koji su častili, ali i dobro fudranih od kojih je bilo mirakul dobiti i baškotin.
Takvi su bili i nekoć moćni Patakunići. Ime stvarnog roda je izmišljeno. Falšo prezime u osnovi nosi ‘patakun’, novčić iz vremena Mletaka. Izvedenica ‘patakunjer’, jedan je od naziva za škrca, lakomog na posjedovanje i tvrdog na davanje.
Kako je to bilo s allias Patakunićima, zabilježeno je u ćakuli s pok. T.S.: ‘Meni je krizmana kuma bila stara Patakanuša i mislila sam da sam uvatila Boga za bradu. Prije su kumovi gostili u sebe doma. Kad smo obavili krizmu, u velikom je tinelu poslužen ručak. Sluškinja je donila pokrivenu pjatancu, a kad je otkrila, tamo ništa nego moli! Dva mola ko da je za umirućega, a ne za šestoro svita za stolon. To smo nekako podilili, pa je moja mater iz kreance rekla -Nikad vako lipo spravjenoga mola nisam jila! Stari je svekar nadožunta -Moja nevista je ko naš Gospodin Isukrst! Od malo ribe narani puno naroda! Ja sam učila o tome na vironauku, pa sam bubnila -Je, ali kako je Gopodin dava tako su se mriže punile, a u vašu pjatnacu su bila dva mola i nije se stvorio više ni jedan. Mater me radi toga doma pribila. Šta se tiče poklona bila sam zadovojna. Velika zlatna kadinela. Kad sam je odnila izluštrat, zlatar je kaza –Čim sam je isvitla pokazala se lata, ovo nije pravo zlato nego falšo! Eto kakva je bila Patakanuša. Imala je na bukare zlata, a meni jadnoj latu!’
Pod geslom ‘bile jaspre za crne dane’, neki su štedjeli s razlogom, no događalo se da ‘šparni šport’ prijeđe u bolesnu strast. Tako su izvjesne dobrostojeće Makarke dolazile zadnje na pijacu, kad je sve cinije. Svjedokinja je pričala: ‘Apožito je bila velika škrtičina šjora Zanze. Došla bi u podne na pijacu i govorila –Ovo sam jutros zakasnila jer mi je pa cukar! Govorilo se da bi joj se cile kamenice uja užgale jer ga nije tila trošit ili kome darovat. Uvik bi okolo uzajmivala po čikaricu rizi, soli, griza. Znala je taktiku. Nikad nije zajmila puno, jer puno moraš vratit, a na malo se zaboravi. Kad bi napunila škatulu punu rizi, kazala bi –Sad rizi imamo, iđemo pozajmljivat griz! U crkvi bi najprije stavila za lemozinu veliku bankotu od 100, pa bi voltala ministranta –Čekaj mali, pricinila sam se! Onda bi drito iz kofe od lemozine razminila šolde u sitno i kontala -Moram dat 20 dinara ženi od šervicja, 15 sam ostala dužna bikaru, 15 šalturici, 50 će mi otić na spizu i dekote! Eto ti ga tute, sad nemam šta ni dat! Nego ću uzajmit 20 iz kofe i od toga ću dat 10 za milodar! Nisam ja škrta ko neki! Tako bi od crkovnog dala crkvi i još zaradila. Ako bi joj sluškinja pogledala u pijat, rekla bi –Ja bi ti rado dala, ali s kokošicom nešto nije kako triba i mogla bi ingravat štumak. Ti si mlada, grijota je, a za mene nije važno! Zato bi u drugoga polizala pijat, pa bi je kudili–Šjora Zanze, vi po onoj: Izdi tuđu kokošicu, veži svoju za nožicu! Činila je fintu da ne čuje’
Ovo je samo djelić štorije o legendarnim škrtičinama. Mjerili su svaki zalogaj i novčić, a na kraju im je smrt izmjerila vrijeme. Baš kao i onima koji su neštedimice rasipali. Ili kako je jedna stara sugrađanka odgovorila na prigovor o rasipništvu –Hebe me se! Jist ću, pit ću dok je u sudiću, kad ne bude odo do mehane! I sigurno je život u svojoj mižeriji odživjela kvalitetnije od škrtičina. Toliko o drugom smrtnom grijehu –škrtosti. U slijedećem nas điru očekuju delikatna bludnost i komplicirana zavist.
Piše: Marino Srzić/ foto: privatni album
