Velečasni i župnici, popi i fratri, u nedjeljnim su pištulama posebno preferirali teme vezane za neki od sedam smrtnih grijeha. Na propovjedničkoj ljestvici popularnosti taj je sadržaj važio za čisti hit. Jasno je i zašto. Odgojne mjere starih župnika temeljile su se na prijetnjama radi ‘grišnih falimenata’ i nečednog života raspuštenih Makarana.Sve je to bilo s ciljem da se vjerničko stado održi u stalnom strahu od kaštiga Božjega. Držanje puka u fermi, uspješno je funkcioniralo. Pretke nam je kler u strahu držao prijetećim predikama, a danas to još efikasnije obavljaju mediji, plasirajući kobne vijesti i šireći zastrašujuće informacije.
Za posebno je gorljivog propovjednika slovio don Andrija Kurtić. Od silovitog žara njegovih predika, gasile su se svijeće na oltarima i ljuljali kandeliri nad vjerničkim glavama. S obzirom da umire 1914.godine, pravi je pothvat bilo pronaći i pred tridesetak godina zabilježiti sjećanja dovoljno lucidnih svjedoka. Igrom slučaja, među stranicama molitvenika iz knjižare Marka Ribarovića, pronađeno je i više zapisanih don Andrinih propovijedi. Riječi mu šibaju poput munje opominjući pastvu kako napasti vrebaju na čiste kršćanske duše iza svakoga kantuna.
Sklonost teatralnom izričaju pretvarala je don Andrine nastupe u prave ‘perfomance’. Čini se da je zbog toga imao i problema. Crkovinari i uglednici, tuže ga višim instancama za ekscentrične istupe. Jedna od takvih pritužbi napisana je nakon propovijedi posvećenoj srdžbi, šestom smrtnom grijehu.
U žalbi odaslanoj biskupu Jurju Cariću, viši poštanski činovnik iz Gospića sa službom u Makarskoj, tuži se na don Andru: ‘Za vrijeme nedjeljne mise župnik je tako silovito propovijedao da je izazvao neugodu kod okupljenih. Moja žena rodom Austrijanka koja hrvatski slabo razumije, a k tome i pati od živčanih bolesti, doživjela je nervni napad izazvan silnom larmom koju je svećenik pričinjavao prijeteći se grešnicima.
Pri tome je lupao šakom o ambon, lamatao rukama i zakačio veliki svijećnjak koji se srušio uz veliku buku. U silnom gestikuliranju oborio je i kadionik, ter je tamjan nemilo zakadio cijeli prostor, a vjernici se krenuli gušiti. To je bio okidač za pogoršanje stanja moje gospođe, koja je doživjela napad padavice. Poštujem velečasnog, no molim da ga opomenete, kako se ovakvo neprikladno ponašanje ne bi ponovilo’. Don Andro je dakle predikajući o srdžbi, najplastičnije prispodobio vlastitim primjerom kako ona izgleda. Žestoko se uživjevši i sam je reagirao bijesno ili kako bi se po domaći reklo ‘usfulminano’. Baš obrnuto od onog što je propovijedao.
Srdžbu stručnjaci definiraju kao :’Silovito negodovanje popraćeno agresivnošću i burnom reakcijom uz gubitak samokontrole i težnjom za osvetom’.
Da je šesti smrtni grijeh tako rastumačen nekom od naših predaka, sa sumnjom bi ‘ošervao’ sugovornika i ljutito komentirao. –Šta to prkljaš! Koja angrosivnost!Ja sam pošten čovik, kakvi su mi svi iz roda! Za pojam ‘burne reakcije’ bi pak zaključili –Ma koja to rekacija i koja bura? Vidiš da je more ko uje! Kalma bonaca!
No, za razliku od razdoblja mirnih bonaca na moru, u ponašanju Makarana je češće orjala bura. I to ona najžešća koja čupa borove i nosi kupe s krovova. Takve burne, ‘tempešto’ tipove, stari nam nisu nazivali stručnim terminom –kolerici. Bili su znani kao –fulminani, prizlovoljni, bisni, divji, jutice, paprice, sabje Muratove, pogani, silovni, himbeni…
Cijeli nabrojeni srditi zdrug stupao je našim kalama, lupajući i najmanjim povodom sabljom poganog karaktera. Baš kao u ritmu one pjesmice; ‘Oštro stupa, sabljom lupa!’
Poneka od jutica i paprica sigurno je i na granama naših obiteljskih stabala. Osobine im izgleda nasljeđujemo češće nego od predaka –dobrica.
B.D. je kazivala –Najviše je straja bilo od učiteja. To šta bi te mater doma išistala kad bi učinio kakvu berekinadu nije bilo ništa. Malo bi dobio i gotovo. Ali učiteji! Od njih su se tresle gaće! Moj brat je bio dobar učenik u Građansku školu. Nakon nikog vrimena počeo je mucat i vas se trest kad bi se vratio sa nastave, a nije tio govorit šta je. Onda je prizna da su ga na zub uzela dva meštra učiteja; Angjelinović i Ujević. Oti Angjelinović je bio Hvaranin i sta je na Kačiću. Moja mu je mater otišla na indiric doma i dobro ga inkartala.
–Ako još digo išibate moga maloga, glava će vam otić u bokune, evo vako!, pa je uzela cukarijeru sa stola i itnila je o zid. Onda se zaputila u Ujevića koji je stanova u Luetićevu kuću na kantunu današnje pijace, šta su je kasnije saveznici šprengovali u ratu. Tamo mu je našla ženu. Bidna je plakala –Nemojte moja gospojo činit škandal! Kumim vas! On je jutica i kad dođe doma!Patimo i ja i mali Auguštin! Materi se bidna žena smilila. Brata nisu više dirali.
Jedanput je razbio ponistru na zbornici kad se mulačkom kumpanijom ita kamenicama.. Mater se zamarijala put škole i rekla učiteju–Sad ga kaznite, neka kleči na soli i dvi ure ako triba, jer je zamirita. Ako ga nećete vi u školu kaznit, onda ću mu ja dat doma! Uvik je govorila –Pravedno ga osudiše, ko ga jubi ponajviše!’
Prijeki je Ujević bio otac slavnoga Tina, a nasilni Angjelinović, roditelj neomiljenog političara Grge, odgovornog za gušenje pobune hrvatskih vojnika u prosincu 1918. godine na Jelačić placu. Krvavi događaj s bilancom od 13 poginulih i više ranjenih, povijesno je memoriran kao spomen na Prosinačke žrtve.
Obiteljsko nasilje bila je nažalost uobičajena i gotovo regularna pojava i forma ponašanja. Svjedoci su pamtili: ‘To bi bilo takvih barufa, da bi cila kala istrčala vanka. Kogo bi se i pobio, ali pristojno. U Jozinoj kući je bilo najžešće.
Nisu se znali pobit elekantno ko fijeni svit. Joze je i inače uvik bio zlovoljan, a kad bi popio, ajme ti ga majko. Tuka je mater i ženu. Onda je njima taj njegov zulum dopijezdio. Zavezale su ga nalivena i dobro ga pribile, šta šakama, a šta kontra-pizom koji mu je mater imala jer je bila kupravenda. –Nemoj majko pizom na sina, nabraja je, a ona ga je sve više lemala –Ne tučen tebe nego poganu ti krv od moga zločestoga dida, onda od oca, onda i od mene, vrag ti narav bisnu odnio!, pa sve jače udri po sinu.
Jedanput ga je tako smirila u slipočnicu da je otiša u glavi na maravan i otada je posta puno dobar. Ako bi samo krivu rič progovorio, stara bi mu pokazala piz, pa bi odma umuka. Takvi je incukan i osta. Žena mu je svekrvi prigovarala –Prije je bio prik, a ja modra, ali je lipe šolde donosio u kuću. Sad vako incukan ne može zarađivat, pa više nisam modra, ali sam gladna. Ne znaš šta je gore!’ Eto zanimljivog promišljanja za sociologe i psihologe.
Srdžba kao odraz mentalnog poremećaja, također je zabilježena u uspomenama iz stare Makarske.
M.J. se prisjećala: ‘Bila je jedna divojka, ko malešna prava mudrika. Glumila je u predstave šta su časne držale u Filipina i deklamriala kad bi doša koji glavešina. Onda joj je u mladosti, to se danas zove puvertet, dalo u glavu. Stopro je umra oni glumac Rudolfo Valentino. Parila je poludit. Bila je infišana u njega. Bacila bi se sa puntina od Osejave da je nisu uvatili. Kasnije sam čula da je bilo puno takvih slučajeva i u svitu, a bio je i još jedan u Makarskoj. Uvirili su je kako nije umra, nego da se liči, pa će je oženit kad ozdravi. Stari likar Juraković bi joj dava nike inekcije za bit miran, ali su je se uvatili u đir berekini. Vikali bi za njom –Neće se vratit po tebe, eno ti ga u ladnom grebu! Ona bi parila pomanitat. Dobila bi veliku forcu i jedva bi je savladali. Jednu gudu šta je išla impicavat, bacila je niza skale od crkve da je letila niz kongule sve do kantuna Povićeve kuće. Dobro se pribila i od toga je cili život mrvu zanosila livon nogon. I neka kad se dirala u bolesno čejade!’
Ali nisu samo nervno rastrojeni reagirali srdžbom na impicivanje. ‘Jedna šta je među prvima afitavala turistima kamare bila je puno odrišita. Uložila je velike šolde, meblirala po modernom sve sobe i uvik imala goste. Jedanput je jedan Čeh donio sa sobom maloga pasića i beštija joj je isfrižala mobilju i zapišala kantune. Pomanitala je. Otad, ako bi intrala kojega pasa, bidnu bi beštiju opaučila bagulinom po kostima. I uvik bi rekla –Ovo ti je za onu mobilju! Svi su pasi bižali od nje. Dica su lajala za njom vau-vau, pa bi okrpila štapom i njih. Kad joj je sin doveo doma nevistu Beograđanku, doša joj je mrak na oči. Ne zato šta je bila iz Beograda, nego šta je imala pasa. Nije je tila primit. Nevista je molila –Ali mama, to je samo malo kuće! –Oto tvoje kuće mrš iz moje kuće!, zapivala joj je i tako je bilo. Nevista se drugi put vratila tek kad je stara umrla i dovela sa sobom kuće, to oće reč po srpski pasa.’
I tako smo, prisjećajući se fulminanog don Andre, prijekih profešura, pizom opaučenog Joze, mahnite infišanice u Valentina i mrziteljice kućnih ljubimaca, prolistali libar makarske srdžbe iz prošlosti. Puno je toga preskočeno, što slučajno, a što namjerno. Autor ne bi rado osjetio srdžbu srditih nasljednika.
Sa sedmim grišnim falimentom; lijenošću, lista sedam smrtnih grija se u slijedećem điru zaokružuje.
Do tada, makar imali razloga, suzdržite srdžbu i pokušajte umjesto ‘papricom’ biti ‘dobricom’. Jer kako nam stari govorahu: ‘Dobrica -Božja miljenica, paprica-đavlija družbenica’, pa sad vidite na koju ćete bandu.
Piše Marino Srzić / foto : privatni album
