-U Prvi maja mi se ne intrigaji!, bila je česta uzrečica starih Makarana, pa bilo to revnih lizioltarca ili pak usfulminanih komunista.

Stari predratni aktivista započeo je tako svoj govor prigodom predavanja u makarskoj Radničkoj čitaonici citatom: ‘Ko uskrati radniku plaću, učinio je grijeh koji vapije u nebo!’ Na to je jedna Moskvom zamantana glava krenula prosvjedovati –Jesmo li to na misi u Svetoga Marka ili na radničkom skupu? –I Krist je bio trudbenik i šplanja sa svetim Josipom drvo ko i ti! Zato čini kuco!, poklopio ga je iskusni revolucionar i nastavio govor.

Uvriježeno mišljenje kako su jedino komunisti u lokalnoj povijesti vodili ‘demonštracjune’ u zahtijevanju socijalne pravde, kriv je zaključak. Takva je teorija promovirana kasnije, kada se sve s nekomunističkim predznakom proglašavalo nazadnim i neprijateljskim.

Oglas

Popis s imenima prvih makarskih komunista, mnoge bi iznenadio. Na listi su oni, kasnije sasvim drugačije politički optirani. Neki su i sudionici Drugog kongresa socijalista u Vukovaru, 1920., kada partija mijenja ime iz socijalističke u komunističku. Upravo ti domaći pioniri novih političkih ideja, postaju poslije najčešće pobornicima HSS-a ili čak gorljivim frankovcima.

Za jednog takvog ‘mijenjača bandira’, vezana je i anegdota. Kreator fjabe je makarski oriđinal Toni Raguželi. –-Je li jutros ‘zdravo druže ‘ili ‘faljen Isus’, upitao je na dan Prvog maja, susrevši kalom poznanika sklonog mijenjanju opcija.–Oćemo zakantat ‘Zora puca bit će dana’ ili ‘Internacionalu’?, aludirao je stari berekin na ‘šete-bandijerstvo’. –Kako me god komoda, odgovorio je prevrtljivac. –Kuća mi je i blizu Vatikana i blizu Moskve, pa di se uputim! Stanovao je naime na pola puta između doma poznatog makarskog komuniste i crkve.

Stara je pak revna poštovateljica svibanjske pobožnosti, bila sretna kad je na prvi dan petog mjeseca kasnih 20-tih godina prošlog stoljeća, zatekla sina koji se ranim jutrom probudio prije nje. –Bravo sinko! Nek’ je i to mater doživila da si na noge prvo mene! I još kako si se lipo zbigeca u novi veštit za ić s materom na prvu svibanjsku krunicu!, raznježila se stara. –Majko, pokazao je sin na crveni gariful u zapućku –Ja iđen na uranak! Danas je Prvi maja, praznik rada! –Bogu fala!, snašla se –Ali prvo ćeš sa mnom u crkvu! Ko da i naša Gospe nije bila radnica, ali je malo truda vidila!

Materi se nije smjelo protusloviti, pa je upravo tako i bilo.

Dragi pratitelji Kamarina, autor redaka čestita vam Prvi maja!

Za sve one izričite i uskogrudne koji misle da krunica i borba za radnička prava nisu povezani, kao i za one koji to oduvijek znaju, evo priče iz libra Kavalaric.

Neka vam je uz štorijicu sretan Praznik rada i neka vam se i uz svibanjske pobožnosti usliše molitve…

Piše: Marino Srzić /foto :privatna arhiva

MARIJO SVIBNJA KRALJICE, SRITAN TI PRVI MAJA !

-Ajmo vidit na koji dan pada prvi maja!, skupili bi se kao djeca oko stračadi listajući aktualni kalendar. Brojali bismo – Dvasdeveti onda dvasdeseti travanj, pa je prvi maja nedilja! Iza prvog, svaki bi slijedeći dan službeno nosio nastavak svibanj, ali u Prvi maja se nije diralo. Stari susjed do daljnjeg ne bi više ništa rekao, zabrinuto dumajući. Što? Doznat ćete na kraju priče. Osim što je tog dana bio praznik, imao je i drugih značajki. Mulariji bi to značilo dugo očekivani izlazak iz đempera u kratke rukave, pa makar grmilo i sivalo. Domaćice su dan radnika više shvaćale kao dan mlade kozletine, šufigavajući je s bižima na špaheru. Na praznik rada neradnike bi probudila glazba. -Vrag vam trumbete odnio, zorom orjate!, brontulali bi iz sna prenuti trudbenici u posteljama. S prozora bi visjele bandire, a jedna je usidilica iznosila na solar ćilime iz nikad iskorištene dote.

Moja bi se kumpanija spremala za prvomajsku ranojutarnju berekinadu. Stali bi na ponistre i čekali kad će glazbari proviriti iza kantuna. Naoružani poklopcima teća, čekali bi Vuzija, koji je tih godina lupao u činele-pijate. Taman bi krenuo udariti zadnji trum-brum završnice ‘Budi se istok i zapad’, kad bi ga složnom bukom poklopcima toliko zbunili da bi nervozno nastavio slijediti naš ritam, umjesto meštra-kapelnika. Zadihane, u licu zapeškerene puhače limenih instrumenata, izluđivali smo srkanjem sokova Dvojni C na slamku. Suhih usta, žedni od ranog jutra, bijesno bi nas gledali, svirajući pogrešne note.

Nakon odrađene budnice, svi su putovi vodili u Bašku Vodu na Prvomajski uranak. Neki bi ogladnjeli već u Krvavici, gdje ih je čekao spremljen dropčić, a nastavak je programa slijedio na baškovoškoj rivi. Osim vrtećih janjčića i pršuta, konzumirali smo i kulturno zabavnu ponudu. Ona je bila uvijek ista: lojava greda, trka magaradi i potezanje konopa. Nalijevali smo se Orom i Pepsijem redovito dobivajući proljev. S bine bi grmio Toni Kljaković i Beti Jurković, a stariji bi spontano, s mladom kapulicom u jednom, a butićem janjca u drugoj ruci, zapjevali: ‘Oj, Musolini dugoga nosa, zajebala te bandijera rosa!’ Onda je nastupala kruna fešte. Stigli bi autobusi „karavane prijateljstva“ iz Beograda, redali bi se govori dobrodošlice, a neka bi razdragana Živadinka s Palilule uskakala drito iz busa u more vičući -Jao bre, što je topla voda!

Stari susjed s početka priče, već bi oko podne zabrinuto počeo pogledavati na džepni reloj. Imao je obaviti još jednu svetu dužnost. Klapa oko njega znala bi o čemu je riječ i uhvatili bi ga u đir -Šta je, di prišiš, ajde još jednu bevandu! On bi se uzvrtio, tražio nekoga ko će ga prebacit natrag, uvalio bi se na lokalnu prugu i odahnuo kad bi konačno stigao u Makarsku. Doma bi još samo presvukao košulju da ne smrdi na pečeno i požurio u Svetoga Marka.

Istina, bio je on stari sindikalista i od 1942. partizan, ali svoju je Gospu cijenio iznad svega. Njoj se zavjetovao kad je bio ranjen u borbi, a svibanj je bio Marijin mjesec i to nikad nije zaboravljao.

Do maloprije pjevajući borbene na prvomajskoj fešti, zaveršao bi iz svog banka ‘Marijo svibnja kraljice!, a niz lice bi mu kanula suza.

U svojoj je pobožnosti bio prostodušan, a u svojim idealima čist. Uvijek daleko od Komiteta, uvijek blizak ideji jednakosti i pravde, upravo koliko i djetinjem štovanju Gospe.

Ona ga je spasila u ratu, a na spominjanje njenog imena u psovkama beštimadura, od neugode bi zadrhtao izgovarajući u sebi blagoslove i litanije. Na sprovodu mu je govorio i drug iz Saveza boraca i velečasni, a na kapselu se našao vijenac s petokrakom i križ.

Kakve veze ima kandilo na slici s pričom? Dobio ga je od popadije iz okolice Knina, nakon što joj je u šumi pronašao gotovo na umoru ranjenog sina, pobjeglog u krvavom kaosu. Previo ga je, hranio i doveo majci, a ona mu je u suzama dala poklon i blagoslovila ga. Što je s momkom bilo kasnije nikad nije doznao. Malo pravoslavno kandilo, metalno, s tragovima srebra i motivima raspeća, čuvao je kao najvrjedniju relikviju. Stavio bi u njega tamjan, pa pokadio Gospinu sliku. No, ne samo njezinu. U srcu je nosio i Maršala. Titov je mjesec bio maj, a Gospin svibanj. Tako je u petom mjesecu, kadio malo Marijinu, a malo Brozovu sliku na zidu svoje skromne kamare. Vjerom u ideale pravednog socijalizma kao i u Gospinu zaštitu, spojio je nespojivo i u miru otišao sa svim postolama u raj.

Kandilo je nakon njegove smrti dospjelo u ruke jedne skupljačice antikviteta. Poklonila mi ga je prije gotovo trideset godina. Visi u mojoj sobi i iz njega više ne dimi tamjan. No kako stvari stoje, pred iskušenjem sam da ga stavim u upotrebu. Jer koliko se zla nakotilo, blagoslova ne bi škodilo. ‘Marijo svibnja kraljice’ učini da ‘Padaj silo i nepravdo’, postane stvarnost!.