Škare i iglica u žveltim rukama priučenih ‘sumeštrica’, vrijedile su u oskudnoj svakodnevnici više nego vještina stručnih šalturica, čije su mušterije birale modele iz figurina, a materijale skupo plaćale.

Od muke, a ne iz vicja, razvile su se inventivne metode intervencija na odjeći. Takve bi kreacije danas bile ocijenjene kao alternativne, no tu se radilo samo o ‘jutoj potribi’. Neimaština je razvila krojačke ekshibicije za produžetak trajanja skromne garderobe. Na jednoj strani se naručuju čipke iz inozemstva, a na drugoj prekraja mušulina i krpa trliš. U praksi sirotinjskih šalturica, metode tašelavanja, mendavanja, nadožuntavanja i priportvanja, bile su češće od onoga što je inače krojački posao; od novog materijala sašiti novo. Tašelati bi značilo nadožuntati oštećeni dio novim. Pri tom se nije razbijala glava o dezenu nadomjeska. Rezultati su bili živopisni. Na koljenima težačkog trliša našao bi se dezen na kvadre ili prezentala zakrpa od šatorskog krila. O stilskoj usklađenosti nije se vodilo računa.

Kod američke turistice, podrijetlom iz drugog naraštaja iseljenika, tašelavanje je izazvalo oduševljenje. Odmah po povratku u New Orleans, opisala je babi modni styling rođaka Jure. -Grandma! What a nice patchwork has cousin Jure! Baba se sjetila se mižerije starog kraja –E moja čerce! Briga Juru za pačvork! Nego mu je Mare tašelala trliš da izdura za rađu! Unuka naravno nije ništa shvatila.

Oglas

‘Goli i bosi’ nije bila tek puka jezična figura, već i stvarnost.

Dobročinitelji pomažu. Čak i takve situacije nose ‘štofa’ za pokoju fjabu. U izvješću o radu Gospojinske udruge, voditeljica svjedoči: ‘Sirotinju valja pomoći, no boli nezahvalnost nižeg staleža. Gđa R.pl.I.V., tužila se kako je jednoj djevojčici iz sirotinjske kućice sa Žbara, darovala opravu za Prvu pričest. Haljinica je šivena od skupog ‘krep de šina’. Za koji je dan s prozora imala što vidjeti. Curica se s majkom vraćala iz sakupljana drva i šišarica u toj opravici! Kada je prigovorila majci stidi li se tako lijepe haljine trošiti za rabotu, ova ju je teško napala. Još je i natjerala kćerku da odjeću skine i u rublju krene put kuće. Uz to je pridodala –Eto ti tvoje robe! Doći će i naš dan, tražit ćeš milosti, ali ti je neće niko dati! Gđa R. u svemu vidi komunističku agitaciju!’

Bilo je ponosne sirotinje, koja nije htjela milostinje: ‘Jedna stara cura šta nije imala ni amena Božjega, a kamoli šta za obuć. Dvi vešte, jedan plet, postole šupjih šjola kad je studeno, a cavate kad je vruće. To joj je bila i dota i kapital. Nije tila ništa primit, ali je jedan dan u godini bila ko iz figurina. Na Svetoga Klementa bi obukla babinu nošnju, od onih najfinijih, jer joj je baba bila viđena žena. Imala se čime i nakitit. Ko zna kako je sačuvala sve one bračolete, rečine i kordune? Sutra bi opet obukla staru veštu. Svit bi je pita –Šta ne nosiš češće onu lipu monturu da ne pariš ko prosjakinja! –A ne!, rekla bi –Da svaki dan papaš mrsno za misec dana bi krepa! Tako i ja! Da uvik nosim lipu monturu, ne bi bar jedanput na godinu bila šesna!’

‘U poje po težački, na misu po svetački!’, bilo je dress-code naših predaka!

U inventuri iz povijesti makarskog milosrđa sjetimo se kako je bilo s onom –Putnika primiti!

Prema današnjem poimanju, ovo nas navodi isključivo na turizam. No putnici su se primali i prije ‘cimerfraja’, i ‘bukinga’. To ni nije značilo neku posebnu milost, već najnormalniji obrazac ponašanja. Na konak se primaju i prosjaci, posebno po selima: ‘Ostavili bi im uvik otvorenu štalu i kućicu u poju. Primili bi ih mi i sebi, ali ne bi tili. Bili su zahvalni na svemu, a ne ko danas’.

Primaju se i misteriozni putnici. Kontakt s takvima prelazi u predaju. Stara je Primorka svjedočila: ‘Doša mi je tražit prispavat jedan momak, lipši od sveca s oltara. Kad je otiša, našla sam na zidu obišeno privrnuto raspelo i dočeka me smrad od kojega se nisam mogla deliberat. Nesta je tek kad sam fratra nagovorila da sve okadi tamjanom i učini misu u kamaru di je prispava. I štramac na kojem je leža sam zapalila u dvoru. Ja sam sigurna da je to bio đava, a fra Ante je reka da je oti đava moga doć jedino iz bocuna iz kojeg pijen!’

Kroničar bilježi: ‘Bješe velika nevera. Ljudi primiše namjernike. Bilo ih je puno, jer nevirme učini baš na pazarni dan. Da ih ne primiše, mnogi bi se razbolili, a možda i skončali. Ali padne teška sramota na makarsko dobročinstvo. Govorahu kako su ih nijeki do kože oderali. Tražili plaću za konak! Jedna udovica ni novčića nije imala, pa joj himbena gazdarica kaza- A ti mi onda daj sir što si na pijaci imala prodati! Neće joj Bog dobrim platiti!’ Eto nečasnih preteča ‘turističkog poslovanja’. Tješi činjenica da nije riječ o pravilu već izuzecima.

Biti milosrdnim, nekada u praksi stvarno opravdava onu grezu narodnu: ‘Učini dobro, izdi govno!’

Dežgracija s putnicom-namjernicom zatekla je dobru šjoru Katicu. Riječ je o prevari u kojoj je pokraden stana na Velikim vratima. Iz spisa advokata iščitavamo: ‘Rečenog je dana moja klijentica K.R. zatekla na rivi uplakanu ženu koja je zakasnjela na parobrod. Poznata kao milostiva, ponudila joj je smještaj u svom domu, kako ista A.Z. iz Splita ne bi plaćala smještaj. Do kasna su ćaskale i krenule na počinak. Gazdarica je bila toliko ljubezna da joj je dala svoga kreveta u sobi, a sebi namjestila pomoćni ležaj u kontra-tinelu. Ujutro namjernicu nije zatekla, pa ju je misleć kako je negdje izašla, čekala. Uzalud! U sobi je imala što i vidjeti. Ispreturan ormar i nestanak već količine posteljnog rublja. Za nevolju je, kako to naše žene nesmotreno čine, i zlatninu držala među plahtama. Nakon mjesec dana našavši se u Splitu, primijetila je uprav svoje posteljno rublje gdje ga neki fakin prodaje pored Zlatnih vrata. Prepoznala je rubeninu po izvezenim monogramima. Prijavila je slučaj i lopovica je uhićena. Na procesu se branila –Ja sam lancune ukrala, ali ne bi da sam znala da je zlato ušiveno u intimele. Kradem samo lancune! U svoju obranu nemam što reći. Zlato nisam prodala ja, nego moj sin koji je nekidan partio u Ameriku! Kajem se, ali ne uzimam krivnju na sebe! Imam samo reći da bi i ja nju na konak primila!’Advokat nastavlja: ‘Izvidom je pronađen i nakit. U nevolji se našao i ugledni zlatar Pezzi, jer mu je naučnik bez znanja otkupio ukradenog zlata od sina A.Z. Sve je vraćeno vlasnici, a lupežica je na izdržavanju kazne. Do sina u Americi nije moguće doći.’

Priča o putnicima s turističkim predznakom, dovoljno je za antologiju. Nezgode s inspekcijama i skrivanja gostiju od kapunjere do fumara, ušle su u urbanu legendu, te je teško naći neku fjabu za koju se već ne zna. Evo jedne s debljim slojem prašine.

U samim začecima turizma vješta je iznajmljivačica primala turiste najprije po sobama, a onda je otvorila pansion. U kraljevini se s velikom pomijom kontrolirao promet putnika. Izvješća o strancima dostavljala su se Sreskom načelstvu svakodnevno. Netko je prijavio nagli priliv gostiju i to cijelog zdruga ženskog roda. -To su sve divojke iz Jugoslavenskog sokola i nisam im prispila prikupit dokumente, jer se spremaju za veliku paradu. Vižbaju svaki dan od zore za nastup prid njenim Veličanstvom kraljicom Marijom, pravdala se. No iz Beograda stiže brzojav da ‘organizovanih putnica za pripreme vežbi pred Njenim veličanstvom na Jadranu, nema’.

To je samo dio istine, jer su putnice-namjernice ipak marno vježbale. I to najstariji sport. Boravak im je na Jadranu bio osiguran u režiji splitske rufijane i naše poštene turističke djelatnice.

Nisu svi dobročinitelji po četvrtom djelu milosrđa osuđeni na takvu blamažu. Makarski fratri pred sam rat primaju židovske izbjeglice. U ljetopisu stoji: ‘Od nekoga vremena ovde u Makarskoj jedna je grupa Židova, izbjegla od Hitlerovog režima. Za neke, stan i hranu plaća gradu Židovska općina iz Zagreba. No ima među njima prethodno pokrštenih kao obitelj Tolnai za koje ne žele snositi troškove. Jadni su se ljudi nama obratili za pomoć, pa muški i spavaju u našim prostorijama, a ženske u Bazani. Putnika primiti!’

Ilegalnog putnika za Italiju prima i stari Makaranin 1945. Nalazi preplašenog mladića sakrivenog pod skalama. Ostaje kod njega dva mjeseca, u velikom badnju u konobi. Nakon što je našao vezu za bijeg, gazda mu je rekao -Misliš da bi te primio da nisam provjerio jesi li zlotvor? Ali kad sam čuo da bižiš jer si se zamirio radi ženske, jednom govnu od čovika koji sad drma, odma sam te škapula! Putnika vaja primit, ali ne svakoga!

Ima i situacija s putnicima namjernicima koje se završe s posve neočekivanim obratom. Svjedokinja je pričala…

-Jedna moja rodica, šta je prodavala biljete za vapore u Splitu, bila je puno milostiva. Vidila je mornara u nevoji, jer mu je brod iša u škver na remont, a on se izgubio. Govorio je samo ingleški, a ona je mrvu znala, pa su se dogovorili da će prispavat u nje. Ujutro joj se zafalio, donio 20 deka kave i otputova. Posli devet miseci je doputova drugi putnik. Ali ne mornar, nego malešni! Ostavio joj je maloga za uspomenu. Malog Filipinca. Onda je baba u Makarsku čula da se rodio unuk, a kako je bila lazarica- nepokretna, tražila je da joj ga dovedu. Odgađali su da je ne kolpa. Rekli su joj posli 15 godina da unuk iđe za pope ‘filipine’, pa da je već počeo malo primat mot od ‘filipinca’ Kad ga je vidila nako kosih očiju i žute cere, odma je rekla. -Nisi ti sinko za služit misu u naših Filipina na rivi, nego za lovit ribu na prave Filipine! Nije baba manita!

U novom Kamarinu slijede štorije o milosrđu -Bolesnika i utamničenika pohoditi! Teško da će tu biti prilike za nasmijati se, no kako je riječ o Makarskoj, nikad se ne zna.

Piše Marino Srzić