-Dobit ćete kukuruza i soli! Ako vam to nije dosta bit će i srdela, a vidit ćete i Brač! O čemu je riječ? Na prvi mah djeluje kao letak za
izlet brodom, sastavljen od sumnjivo pismenog autora. Sve je na broju; izletnički jelovnik sastavljen od slanog kukuruza i srdela, te
planirano razgledanje otoka Brača. No, ipak nije riječ o izletu. Samo će vremešnije i zrelije tobožnji letak podsjetiti na školu. Oni
koji nisu iskusili obrazovne sisteme iz prošlosti, čudom će se čuditi kakve veze ima škola s kukuruzom, soli, srdelama i razgledanjem Brača?
Ima itekakve! I to poprilično bolne. Riječ je o varijacijama nekoć sasvim legalnog, dapače poželjnog kažnjavanja učenika.
Autor redaka nije toliko star da bi iskusio mučno klečanje na kukuruzu i soli u kantunu učionice, no srdela i ‘Brača’ se skupa sa svojom generacijom dobro sjeća. Pojašnjenje; srdele nemaju veze s istoimenom ribom nego su kolokvijalni naziv za udaranje šibom ili tanjim štapom po ispruženim dlanovima. Vidjeti ‘Brač’, lokalna je metoda kažnjavanja učenika muškog spola, a sastoji se od povlačenja kose oko ušiju.
Neki ‘plemeniti’ pedagog vukao bi tako za bafe razrednog neposlušnika, govoreći mu usput –Vidiš li Brač? Tijekom operacije žrtva bi se propinjala na nožnim prstima. Tortura bi se prekinula bolnim jaukom–Vidiiim! Bilo je pitanje časti tko će duže izdurati u ‘razgledanju Brača’. Najizdržljiviji bi postali i najpopularniji u razredu. Prilično spartanski. Teško je i zamisliti što bi se danas
dogodilo nakon takvih pedagoških mjera. Javnost bi u svakom slučaju bila na nogama. Naravno, s punim pravom.
U današnjem Kamarinu pratimo i dalje malog Mira Vrtimuzala. Siroče bez majke, ostavljen je od nemarnog oca šjor Pinu i ženi mu Anki na skrb. Starom je bračnom paru bez roditeljskog iskustva dječak zadavao poprilične probleme. Posebno na terenu škole.
Miro nije dobivao srdele niti su ga povlačili za bafe da ‘vidi Brač’. Bio je dovoljno lukav za izvući se nevin iz svih berekinadi koje bi
zakuhao. Uz to je bio –Bistriji od vode na Vruji, dubji od dubokog pijata i mudriji od Šalamuna!, kako je znala kazati susjeda Mare koja
je kao stalna posjetiteljica kuće i sama bila uključena u odgoj nemirnog Mira. Jednom riječju, mali je bio nadprosječno inteligentan.
Upravo je to i izazvalo pomutnju u redovima nastavničkog kolektiva. Sazvan je i izvanredan sastanak.
-Mi smo drugovi nastavnici, po prvi put u situaciji suočiti se s ovakvim problemom, započeo je sjednicu Nastavničkog vijeća direktor škole – Nikad nije manjkalo đačkih nestašluka, pa i povremenog vrijeđanja nastavnika, ali ovo je složenije. Trebalo bi se posavjetovati s višim instancama, ali to bi nam moglo navući za vrat inspekciju i onda smo… –Dekapoto nahebali! Hik!, uplela se već od jutra načeta bičerinama, predratna učiteljica ručnog rada, darovateljica velikog komada zemljišta narodnoj vlasti.
Iz zahvalnosti su joj dali službu i bezuspješno je pokušavali špediti u penziju. –Ja bi to po kratkom postupku eliminisao! A ne da nam mamlaz kvari političko-ideološku sliku kolektiva!, oštro je reagirao drug Ljubiša, degradirani oficir koji je dobio mjesto nastavnika fizičkog odgoja i đake svakodnevno morio vježbama s isceniranim prikazima ofanziva iz NOB-a.
Cijela sjednica bila je posvećena Miru Vrtimuzalu. Osmogodišnje čudo od djeteta, na testu inteligencije u sklopu UNICEF-ovog projekta za nadarenu djecu, pokazao je takve rezultate da su ga hitno prebacili u peti razred. Napisi o malešnome su punili novine, a napravljen je i prilog za školski program TV Zagreba. –Nama je to na čast!, pokušala je biti pozitivna pedagogica Dragica. –Dobili smo i UNICEF-ovu
plaketu! –Ipak moramo kontaktirati skrbnike! Mali je bistar, ali se oteo kontroli!, zaključio je direktor i zadužio razrednicu da skrbnike
pozove u školu.
Šjora Anka se slijedeće jutro usfulminana vratila iz spize–Srila sam onu kozu meštrovicu. Tako me infotala da sam je skoro pjunila u ćunku! –Šta je blio?, skočili su Pino i vazda prisutna susjeda Mare.
–Rekla je da s malim ima problema i da neko mora kitno na sastanak! –Idem ja!, skočio je Pino. –Čekaj ja ću! Ja sam podobnija po partijskoj liniji!, već je krenula drugarica susjeda Mare. –Boje da iđen ja!, kazala je Anka –Ja nosim Glasnik Srca Isusova direktorovoj materi. Sjetila se kako joj to i nije neka preporuka, pa se povukla. –Stojte di jeste i ne mičite se dok se ne vratim!, naredio je Pino. Stavio je kularinu i obukao bolju jaketu. Na vrijeme se sjetio da mu je na koletu ostala zakačena medaljica ‘Bezgrešnog začeća’ s hodočašća u Mariju Bistricu. Brzo je skinuo i natakao značku ‘Putovima revolucije’ s izleta Saveza boraca na Sutjesku. Spreman za sastanak krenuo je put škole.
Dok se nije vratio šjora Anka i drugarica susjeda Mare parile su izludit. Očistile su od nervoze tolike količine fažola da bi napunili
kazan za cijelu kasarnu. Šjor Pino se vratio nakon debele ure. Vidno iscrpljen odmah je zatražio štogo slatko za u kljun -Žrtva
gorka, slatkog kusa traži!, uzdahnuo je mučenički. Čim je cukar krešio, priopćio je -Je Miro naš, ali su svi vrazi u njemu! Vrtimuzalo! –Kaži šta je, puknit ću ko mijur!, nestrpljivo je zavapila Anka.
– Evo vako, krenuo je referirati –Mali upija ko spuga. Ne pamti samo pismice i abak, nego i sve šta čuje u kući. Tribali smo ga ostavit u treći razred. Odnio vrag oti test enteligencije i ‘uničefo’ i ko ga je doveo. –Pa šta je to bleja, nevoja mala?, zakukala je drugarica susjeda. –Imaš i ti masla na glavi Mare! Kad su na satu povijesti spominjali Titovo odlučno –Ne!, Staljinu, mali je kaza da je čuo tetu Maru kako kaže –Boje da mu je reka –Da!, jer bi bili zaštićeni od širenja nehumanog kapitalizma. –Ma to sam ja samo prinila šta mi je kaživala jedna Ruskinja ovo lito, pa je nisam sve dobro ni razumila, pravdala se sovjetski ekstremna Mare. Nastavio je –A i ti Anka ditetu puniš glavu! Na zemljopisu su ih učili kako su u pokrštavanju Afrike misionari bili surovi. Miro im je odma prišmrdio da boje da je tako, jer inače za Boga ne bi znali, nego bi i dalje trčali sa šimijama po džungli. To su tvoje riči Anka! Izda je i mene, pokunjio se Pino. –Kaza je kako sam mu priča da su nam dušmani oteli Boku Kotorsku i kako nema jezika srpsko-hrvatskog, nego ili srpskog i rvatskog. To još nije ni po mise! Tek ćemo radi glazbenog završit na robiju. Oni blekasti učitej od mužike je naredio nabrojat koje bi pisme volili učit. Naš je mali napravio izbor taman za osnovat klapu, pa pivat s poltičkima u pržunu! Pod numer prvi je stavio sovjetsku ‘Komsomolsku himnu’ pogledao je značajno susjedu Maru
-Pod dva ‘Rajska djevo kraljice Hrvata’, ošinuo je pogledom suprugu Anku. Otirao je od muke znojno čelo –I za treću je opalio Musolinijevu ‘Đovinecu’, koju je pivala ona moja tuka od rodice Đilda, kad nam je došla u vižite iz Trsta. -Dite su nam proglasili da je pod sovjetsko-klerikalno-fašističkim utjecajem! –A koju pismu je naučio od tebe?, skočila je Anka –Ograđujen se! Ja sam ga učio samo ‘Jeste li vidjeli moga sinka Janka’ i ‘Plakala mala Vidica’, a fala Bogu niti je Janko bio informbirovac, niti je mala Vidica bila u Fašističku mladež! Ali ja sam još najgore zaheba stvar, priznao je očajno. -Dali su im za zadaću opisat nastavnike. Mali je opleo po ciloj zbornici. Sve je prisluškiva šta sam govorio. Napisa je za profešuricu iz prirodoslova da nek pristane mantat dicu o bacilima, dok joj se doma kote pantagane. Za nastavnika hrvatskoga, kako ih mori sa ratnim recitacijama, a strankinjama deklamira šporke pismice kad ih oće poklopit na Svetom Petru. Čuo je i šta sam bleja o učitejici Ružici. Kako nema ni pučku školu, nego je slova naučila u barbe don Auguština, a kasnije ga je izdala da prima novine ‘Spremnost’ iz Argentine, pa su ga uapsili, a njojzi za nagradu dali falšu diplomu!
–Jadni ti smo šta smo učinili, zakukala je Mare –A da ga je pribacit u sjemenište u Split!, smantano je predložila Anka –Ti muči, ti si
najkrivlja klero-fašistice jedna!, svalio je svu krivnju na pobožnu suprugu koja se gorko rasplakala. Pino je onda smiješeći se slavodobitno objavio. -Ne cmizdrite, sve sam izgladio! Nisam uzalud u žep stavio ono šta liči sve rane! –Je li kamomilu?, još u plaču zapitala je Anka. –Je jednu posebnu vrstu šta reste u takujinu! Ajmo sad pametno! Miru malom Vrtimuzalu ni riči, nego mu oprezno odgovarat na pitanja i mirit ko na apotekasrku balancu sve šta će se prid njim reč!
Nadareni Miro Vrtimuzalo je u školi i dalje munjevito napredovao.
Skandala više nije bilo. Skrbnici su pazili da mu doma na sva pitanja daju odgovor po političkom JUS-u. Anka ga je uputila kako su crkve važnije kao spomenici kulture, nego za držat mise. Drugarica Mare održala referat o domaćem socijalizmu po mjeri čovjeka, a Pino nahvalio cijeli nastavnički zbor kao ljude za uzor u koje se treba ugledati. Vrtimuzalo je sve informacije filtrirao, spreman iznenaditi ih s novim berekinadama. Skrbnici su postali svjesni kakva je pokora biti odgajatelj, te su trošili enormne količine valerijane, kamomile i ostalih prirodnih sredstva za umirenje. Uz pokoji bičerin, to ih je uspijevalo držati u prividnoj kalma-bonaci.
Niti Brača, niti kukuruza, a ni srdela više nema. Dogodi se katkad koja barufa, ali u obrnutom smjeru. Pagaju i obruškaju nastavnici, a ne đaci. Nema niti ideoloških zamki, niti špijanja o onome što se u kući govori. Možeš opsovati sve po spisku svakom ministru ponaosob, pa radi istog biti pohvaljen kao napredan učenik s razvijenim kritičkim pristupom u sagledavanju političkog stanja.
I sad što je tu bolje? Nije bolje, nego je jedno i drugo loše. No razmislite peče li više ‘srdela’ ili javna sramoćenja preko društvenih mreža, zastrašujuće sms poruke na zaslonima mobitela, izrugivanje vršnjaka zbog patika jeftinijih od 300 eura. Vrag odnio i ‘srdele’, ali čini se da peku manje… Ne ponovile se!
Piše Marino Srzić / foto privatni album
