Ante je s divljenjem promatrao kako plamca vatra pod gradelama s kojih su zamamno vonjale stopro ispečene skuše. – Prava vatra za ribu! Sigurno goriš lozovinu?, divio se Franinom umijeću gradelavanja sa spremnim pijatom u ruci. –Ma kakvu lozovinu! Nema boje vatre nego od karte, ali one stare. Eno imam tamo pod skalama punu kašetu. Našli smo kad smo praznili kuću šta je ženi ostala od pokojnoga barbe! –Onoga šta je iša za pope, pa pobiga iz sjemeništa i bijo profešur? –E onoga imberlanoga infišanog u libre. Ante je bacio oko na hrpu stare kartušine, šenja talijanski tekst, pa kazao –Mogu li uzet koji list, mala mi studira talijanski, zanimat će je. –Uzmi koliko oćeš. Samo mi ostavi korice, one su mi špecijalno za peć debje fite od tunjevine!

Studentica romanistike prepoznala je tekst Fortisovog ‘Putovanja po Dalmaciji’, i to onog raritetnog izdanja iz 1774. godine. Poslala je već sutra oca neka spasi iz kašete što se spasiti može. No od spašavanja baštine, ništa! Za pegulu je baš tog jutra ponuda na peškariji bila bogata i dok je Ante stigao, Fortis je već zaplamcao pod debelim fitama masnog tunja. –Đavlu i Fotris! Šta će ti on!, utješio je Frane Antu -Maši se ti za tunjevinu! Ovo bi i mrtvi jio! Već su nakon prvog bokuna i drugog žmula zaboravili na izgorjelo bibliofilsko izdanje, koje je još od 1774. izduralo trešnje, požare i ratove, ali je pokleklo pred tunjem kapitalcem. Mislite li da je fjaba ne drži vodu? Drži itekako!

Evo jednog slučaja iz osobnog iskustva autora redaka. Sve do polaska u prvi razred prebirao je po knjizi ‘Abbaco e aritmetica’, slavnog matematičara Cortinovisa, izdanju tiskanom u Veneciji 1767. godine. Lovci na raritetne knjige i danas nude lijepu svoticu za taj antiki libar. U ruke reditelja Kamarina, knjiga je došla sa škancije iz kumove naslijeđene knjižnice. Po listovima ‘Abbaca’, šaralo se i računalo, srećom samo grafitnom olovkom, pa je šteta popravljiva. Prst sudbine je libar spasio od ognja. U dramatičnom trenutku kada je susjeda Mare K. prikupljajući stare novine za užgat fugeru, posegnula za tom ‘kartušinom’, naišao je netko ozbiljan i oteo joj knjigu iz ruku. Začudila se -Ajde da mi ne date Arenu i Praktičnu ženu naložit, tamo se uvik ima šta lipo za pročitat, ali šta će vam ova gnjila kartušina? Ja je ni moletom ne bi takla! Cortinovis je spašen i evo ga na slici u prilogu Kamarina.

Oglas

Što zbog nemara i ‘karonjstva’, a što iz ‘jute potribe’, baština je hametice nestajala i odlazila u nepovrat. Narodne nošnje, antikni nakit, vrijedne slike, libri, kandeliri, arheološki artefakti, zauvijek su mijenjali vlasnike i napuštali grad pod Biokovom trajno ga siromašeći. Kad je razlog takvom haraćenju kulturnog dobra bila krajnja potreba i način za izvući se iz mižerije, stvar je bila opravdana. Tko bi zamjerio zamijeni rečina, bračoleta i kadinela, za brašno, mast i cukar u danima gladi?

‘Zlato se lešat neće, a bez spize čejade u grob kreće!’, govorila je stara Makarka, kojoj je poprilična količina zlatnine iz dote, čuvana pomno godinama pod štramcima i u važima, familiju spasila od najljuće gladi.

Kako svaka trampa predmnijeva rizik i Mande je usred rata bila nasamarena. Jedva se dočepavši zaleđa, te prošavši sve straže i provjere, zamijenila je kod neke kume iz Zagore tri bogata prstena za vrećicu brašna. Kada se trudna i umorna vratila doma, pod prvim je slojem bijelog brašna naišla na mljeveno vapno. –Kurba jedna privarila me! Ako je ikad više u životu vidim, neće ostat od nje ni vapna ni brašna!, zaklela se u pravednom gnjevu. Nikad je više nije vidjela, ali je prstene uspjela dvadesetak godina kasnije vratiti. Kako? Činivši spizu puna dva desetljeća nakon prevare, primijetila je na jednoj od tola raštiku, baš kakva joj je trebala za spravit s kaštradinom. Bistro joj je oko primijetilo i nešto zanimljivije od raštike. –Lipo ti je zelenje, obratila se prodavačici. –Ne može bit boja roba! Bit će i boja ako imaš suvog mesa za začinit!, hvalila je robu kupravenda. –Mesa nemam, ali ću imat tri prsta! Dosta za omrsit se! Kuma s banka je u čudu pogledala –Misusovo! Kakvi prsti ? Jel li od gudina? –Nije nego od tebe!, izvadila je oštri britvulin, kakav su uza se imale običaja nositi stare Primorke. –Tvoji će mi prsti začinit kupus, ako ne skineš to ukradeno pršćenje. Najprije taj šta ti je na srednjaku s biserom, onda taj drugi s karniolom šta si ga natakla na prstenjak, a onda oti s ploćicom di je urizano Srce Isusovo! –Ali to su prsteni moje matere šta ih je kupila ima dvaes godina!, sakrila je ruke od straha pod traversu prodavačica. –Njeni su dvaes godina otkad ih je ukrala od mene, a u mojoj su familji bili 200 godina dok ih ona nije agvantala! Diži ih s ruku da ti prsti danas ne bi završili u mome bronzinu!, zamahnula je prijeteći oštrim britvulinom put prestravljene kupravende.

Prsteni su se tako metodom prijetnje vratili pravoj gospodarici. Nakit je ipak nečasno nestao. Ne od lopova, već kao žrtva mode. Unuke stare Mande su sav antiki nakit odnijele zlataru, naložile da se zlato rastali i napravi moderni nakit, tanke afro-narukvice i veliki medaljon s hippy-peace znakom. Prsten s filigranskim motivom Srca Isusova prerađen je u lik Elvisa Presleyja. U Partiju infišana unuka pretočila je lijepi križ s rubinom u petokraku s rubinom. Tako su zauvijek nestali unikatni radovi starih makarskih meštara zlatara Akčića, Vusia, Benevolija, Klarića…

U ime mode, slična se stvar događala i s mobiljom. Glavnina je pučanstva domove već odavno rimodernala i išekala iz kuća ono što je ostalo od predaka, jer se činilo zrelim za škovace. Mobilju uvezenu iz Trsta, rađenu po narudžbi u splitskog meštra Jelaske ili domaćeg maranguna Raosa, djeda trenutnog premijera, zamijenili smo u socijalizmu namještajem iz fabrike Florijan Bobić, pa kasnije promijenili Ikea dizjanom. Konačni obračun s lijepim namještajem dogodio se u ime napretka i turizma, a poslije su se čupale kose kada je antiko nanovo došlo na cijenu.

Štorija o tri prstena nije jedini slučaj otuđenja dragocjenosti na lokalnom terenu. Teška vremena izmame iz rupa pantagane u ljudskom liku, pa takvi ordiniraju po trenutno napuštenim kućama dok se stanari kriju od savezničkog bombardiranja ili bježe od trešnje.

U velikom potresu 1962. meštru Š. iz napuštenog stana nestaje Gojakova slika. Dobio ju je radeći škure na umjetnikovom domu, koji mu je u nedostatku šoldi platio svojim umjetničkim djelom. Nakon trešnje je dugo vremena bilo posla oko popravaka, te se meštar našao na fatureti u jednoj od razdrmanih kuća. Već je s vrata primijetio nešto zanimljivo. Nije komentirao nego se prihvatio čekića. –Onda meštre šta smo vam dužni?, upitala je gazdarica, nudeći ga bićerinom. –Bićerin ću popit, a dužni niste ništa! –Kako to? Namučili ste se i od raškavidanog i ruvinjanog napravili ko da je novo! Miritate nadnicu i dobre ruke!, inzistirala je domaćica. –Samo vi stojte s mirom, meni ne triba nego šta je moje!, kazao je, pa se uputivši vani usput i dignuo sa zida onu istu Gojakovu sliku koja mu je mrnjau-akcijom nestala iz stana u potresu. –Ajme, šta to činite! To mi je poklon od ćere za rođendan!, iznebušila se gospodarica. –Vama je bio poklon, a meni plaća za škure Ante Gojaka. Stojte mi dobro i kažite ćeri da kad već krade, neka krade pametno! Živili!, uputio se sa svojim Gojakom ispod ruke na novu faturetu.

I s arheološkom baštinom događale su se pod makarskim nebom interesantne situacije. Godinama je don Frane Bulić tragao za komadom rimskog friza s dijelom epigrafa koji je nedostajao za upotpuniti cjelinu. Potraga nije išla u pravcu arheoloških iskapanja, jer je u zapisima svog starijeg i već pokojnog kolege Mihovila Glavinića, Makaranina i istaknutoga arheologa, naišao na podatak da je nedostajući dio već pronađen. No artefaktu nigdje ni traga. Onda je krenuo drugim putem i zamolio makarske znalce da se raspitaju kod Glavinićeve rodbine. Ni oni nisu znali ništa, osim da je pokojnik neke ‘stine’ donosio doma i ostavljao ih u roditeljskom domu na čuvanje. Rođaci nisu drugo znali, no znala je Luce, čija je mater služila u domu Glavinića. Njena je pak kćerka kasnije ispričala slijedeće…

‘S tim kamenjem je bilo ovako… Moja je baba godinama radila u Mijine matere, šjore Jele. Kad je ostarila i napuštala službu, gospodarica joj je rekla da za puste godine virnosti uzme iz kuće za uspomenu šta god oće. Bila je blekasta ta moja baba! Umisto da se mašila za koji kandilir ili svetački kvadar, kazala je ovako -Ja bi tila oni bokun stine šta vam je sin donio i držite ga u konobi, jer mi baš paše za pritisnit srdele u mujači i za speštat balancane da iz njih izađe gorčina! Gospodarica se malo ominjala, jer je znala da je Mijo taj bokun kamena proučava za učenu stvar šta se zvala arkologija, ali je na kraju popustila. E onda je posli pustih godina doša naš velečasni i pita moju mater, znamo li mi išta o tome. Ona ga je odvela u konobu di je oti učeni kamen taman pritiska srdele. Odma su joj ponudili da ga otkupe. Dobila je lipe šolde, šta ih ne bi zaradila ni da je šest miseci šegijala po gospodskim kućama. Jedino je grijota šta srdele više nikad nisu bile nako lipe. Koji god bi piz na njih stavio otišle bi u gnjilo. A i balancane bi ostale pune gorčine!’, završila je s pričom o srdela-balancana rimskom frizu. Don Frane Bulić je konačno došao do dugo traženog artefakta.

Kako smo današnji Kamarin dupkom napunili štorijicama o rasprodanoj, ukradenoj i nestaloj baštini, a toga ima još, u istom điru nastavljamo u novom tiru. Do tada provjerite čime su vam pritisnute srdele, ako srdele još više itko i soli!

Piše MArino Srzić / foto: privatni album