Unošenje badnjaka (deblje grane ili panja) u kuću, obredno paljenje na kominu, posipanje slame po kantunima i ispod stola, škropljenje kužine i konobe blagoslovljenom vodom, užižanje svijeće zataknute u turtu i gašenje plamička kruhom natopljenog u vino, čašćenje stoke ‘smokovinom’ kao nagradom za prisustvo njihovih životinjskih predaka u betlehemskoj noći, vjerovanje da stanovnici staja baš na Božić dobiju dar ljudskog govora. Sve to vuči kao kakav ‘fantasy’ scenarij kojeg bi današnja mularija smjestila u neki od kadrova serijala ‘Gospodara prstenova’ ili novih pustolovina Harryja Pottera. No nije riječ o zemlji Hobita, niti o planetarno popularnom mladom čarobnjaku. Radi se o božićnim običajima naših predaka.

Oglas

Tako je bilo dugo po selima Makarskog primorja. Božićna jelka dolazi znatno kasnije, najprije u gradu, kad ju je prvi okitio austro-ugarski namjesnik u ‘Foncimeru’ svog stana na rivi. U to su se vrijeme još po kominima makarskih kuća, smještenima na vrhu kuće da bi fumar lakše ‘vukao’, palili omanji ‘badnjaci’. Skromno kićenje grančicama zimzelena i javorike, te paljenje svijeće, bio je u gradu najčešći oblik obilježavanja dolaska Ditića Isusa. Kićenje drvaca po austrijskom uzoru po boljim kućama kreće rano, kao i nabavka skupih staklenih kuglica, ‘burela’. Daleko kasnije, a po sjećanju autora redaka, 70-tih je godina prošlog stoljeća, to izgledalo ovako:

‘Borovi bi se užurbano kitili s burelama, ptičicama, vilinom kosom, srnama, bombonima kojima je istekao rok trajanja i pamučnom vatom. ‘Falši snig’ u spreju, još nije bio u široj upotrebi. U podnožje se stavljala mahovina i skromni betlemići s figuricama pituranim na vjeronauku. O ujednačenim bojama i stilskim trendovima, nije bilo govora. Samo da je što šarenije! Čestitke koje su dolazile od rodbine preko oceana dobile bi počasno mjesto. Kada smo dobili prvu zvučnu čestitku iz svita, naše uzbuđenje je sigurno bilo veće od onoga koje osjeti današnja mularija prebirući po novom Smartu ili iPhone-u. Bezbroj smo puta otvarali korice kartoline sa Santa Clausom da bi čuli onaj čarobni: „Ho, ho, ho, Merry Christmas!“, a baterija bi se na veliku žalost, istrošila do Nove godine.’

Premda Božić već od kraja 40-tih godina nije bio istaknut po službenim kalendarima kao praznik, priča je netom po ratu krenula drugačije. Tisak u novoj državi ispod naslova ‘Prvi Božić u slobodi’ objavljuje tekst: ‘Ratni su čemerni Božići prošli bez veselja i božićne radosti. Zamukla su zvona, orgulje i božićne pjesme. Za ratnih su Božića naši hrabri borci branili čast i oslobađali domovinu i pitali se hoće li slijedeći Božić provesti u slobodi. I dočekaše! Opet će odjeknuti zvona u slobodnim dalmatinskim gradovima i razlijegat će se vesele božićne pjesme. Jedinstveni narodno-oslobodilački front Dalmacije, čestita Božić narodu Dalmacije!’

Božićno stanje na lokalnom terenu 1948. aktualni župnik komentira ovako: ‘Božić je bio izuzetno svečan. Izvanredno velik broj ljudi zapažen je na misi, posebice muških. Iako je za državne urede obični radni dan, škola je raspuštena.’

1952. Na svečanoj danjoj misi je broj vjernika bio toliko velik da je zavladala bojazan da se kor od težine ne sruši. Stoga se dio vjernika morao udaljiti.’

1953. kroničar bilježi: ‘Svi obrtnici složno nisu otvarali svoje radionice niti za Božić radili, ali su zbog toga imali prigovora od vlasti, pa će im volja za takav stav ubuduće sve više slabiti’

I slabila je, te Božić sve više postaje privatnim, a sve manje javnim slavljem.

Posebno je zanimljiva još jedna bilješka iz 1948: ‘Njemački zarobljenici koji u Tučepima grade Hotel Jadran došli su na svetu misu u sustolnicu, nakon što su to najavili župskom uredu. Bilo ih je više od stotinu. Milina je bilo gledati crkvu punu muškaraca kako se uzorno vladaju. Jedan je od njih svirao harmonij, a ostali su zapjevali divnu božićnu pjesmu Stille Nacht’

Jedna štorijica vezana za isti napjev, zabilježena je i u knjizi ‘Kavalaric’. Priča ide ovako…
‘Zbog straha od pogrešne uniforme u ratu do 1944., jedan se porezni činovnik bojao javno slaviti Božić. Zato bi zakveštavajući ponistre, da nitko ne čuje, na velikom Blaupunkt radio-prijemniku narihtao stanicu Deutsche Welle-a, čekajući ponoć i zvukove ‘Stille Nachta’, pjesme koju je posebno volio. No dočulo se. U svrhu ideološke provjere druga činovnika, jedan je drugi drug krenuo u akciju. Došao bi na Badnjak, na partiju preferansa, odugovlačeći sve do ponoći. Prve je godine, ljubitelj ‘Tihe noći’ u takvoj situaciji ostao bez omiljenog božićnog napjeva, no onda se dosjetio jadu. Malo je pred ponoć, otišao na kondot, gdje je novonabavljeni tranzistor bio sakriven i već namješten na njemačku radio-stanicu. Odslušao bi tiho ‘Tihu noć’, čestitao bi sam sebi Božić u ogledalu nad levandinom i krenuo natrag na preferans. -I baš te prid ponoć, usrid partije, uvatilo za na kondot!“ rekao je drug špija . -E, to je od kripne spize!, odgovorio mu je. I tako bi jedan drugoga tobože nadmudrili.

Evo i priče o meštrovici, koju je poslijeratni Božić zatekao na službi u Zagori:
‘Dobivši premještaj u ljutoj vlaškoj zabiti, usred kamenjara i neimaštine, Božić joj je tih kasnih 40-tih godina, prijetio praznim pijatom. Vražja kakva je bila, dobila je ideju. Par dana prije blagdana najavila je svojim učenicima -Dico, sutra ćemo učit kako se piše slovo P, a da bi boje razumili, sutra će te u školu donit svi po fitu pršuta, i svak će napisat na ploči rič pršut, jer on počinje sa slovom P! Željno je iščekivala sutrašnju nastavu, računajući u sebi: -23-oje dice, svak po fitu pršuta, možda neko i dvi, imat ću šta za Božić! Mogla bi zvat i fratra.

A onda su sutradan učenici krenuli put katedre s ‘pedagoškim pomagalima’ za učenje slova P. Na učiteljičinom stolu zaredali su Petrusimul, sušeni Pomidor, Puriluk… -Šta je ovo ?, pitala je začuđeno. -To su nama matere rekle, da je ovo isto na slovo P, odgovorila je jedna mala. -Ben ti Vlave uncute, jesu li me digli!, promislila je u sebi i za ručak na Božić skuhala od svega jednu falsu juvu. -Jesam li im mogla reć P-pulastar, možda bi upalilo, mrmljala je u bradu i posrkala svoj božićni ručak.’

Božić se nije dao ni sakriti ni ušutkati i slavio se bez obzira na sve. Dolazak Ditića Isusa, čekao se različito. Vjernici da ga iskreno proslave, tradicionalisti da bi se držali običaja, a oni koji su držali da je ‘religija opijum za narod’ i s Malim Isusom rakrstili, da bi činili dišpet. Na ponoćku su neki išli javno, a neki tajno. Pjevalo se svih trideset kitica ‘U sve vrime godišta’, a po ponoći bi zabubnjale maškule i tondini.

Bez obzira na opcije svi su bili ujedinjeni barem oko jednog zajedničkog interesa; spize. Za Božić bi se već dan ili dva prije blagdana, u kvasini točala špikovana govedina za pašticadu, a tko je imao dvor šopao bi tuke s velikom ljubavlju, da bi ih s još većom ljubavlju na Božić ispekao. Lokaduri u konobama, ne brinući za ideologiju, već bi od jutra pjevali onu zafrkantsku verziju: ‘U sve vrime godišta, ostali smo bez išta, fala Bogu nismo još, imamo pivca i kokoš!’

Kokošica još ima, zamrznutih po škrinjama, napunjenih u strahu da nas ne zakveštaju, pa da ne ostanemo gladni. No pivaca, pulastrića koji su najslađi lešo, a može i pod cripnju, sve je teže nabaviti. Zato stari berekinski napjev možemo prilagođeno prilikama zapjevati ovako: ‘U sve vrime godišta, ostali smo bez išta, fala Bogu nismo još, imamo korona- cjepivo i smrznutu kokoš!’ Pa šta bude bit’ će!

Na dobro vam došlo Porođenje Ditićevo, ove ćudljive 2020 godine, koju ćemo zauvijek zapamtiti.
Piše: Marino Srzić foto: Izgubljena Makarska FB