Petak, 29 ožujka, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaKAMARIN MARINA SRZIĆA Tko su bili "šenjani" Makarani

KAMARIN MARINA SRZIĆA Tko su bili “šenjani” Makarani

‘Segnato’ bi prevedeno s talijanskog značilo -označeno. Suha i nemaštovita riječ, pomalo birokratskog prizvuka koja ne obećava zanimljiv lajtmotiv za još jedan Kamarin. No, priportamo li malo termin, baš kao što se sve kod nas priportavalo, od starih kaputa do govornog jezika, tada ćemo od -segnato dobiti ‘šenjanost’. To već miriše na novu u nizu priča iz arhive zaboravljene Makarske.

Šenjana je osoba ona koja je zbog svoje različitosti od uobičajenog bila označena. Označenost po surovoj praksi lokalnog podneblja pretpostavlja i porugu, ali ne baš svaka šenjanost. Neke vremenom gotovo postaju standardom. Poput primjerice infišanosti u čistoću, opsesiju koju je dijelio solidan broj ženskog domaćeg puka.
Prema strogo utemeljenom kodeksu kvalitetne pripreme spize, na prvom i najvažnijem mjestu stoji čistoća namirnice. To nije ništa novo, no kada je bila riječ o divljem jestivom zelenju koje se posvuda bralo, ‘paralo’, tada se higijenska provjera višestruko umnažala.

–Je li ovo sigurno sve čisto i nije infetano?, provjeravala bi robu s tole na pijaci šufištika domaćica. Ekspertiza bi se nastavljala. –Jesi li parala kraj puta di pasi pišaju? Jesi to našla kraj kanpa di mrtvi počivaju? –Nisam tako mi svega!, klela se kupravenda u cijelu diviziju svetaca. Uglavnom ne bi lagala, no katkada i bi. Putem bi znala intrati na sočne primjerke, pa zašto se onda grebat kroz draču i kupinu, kad joj je zelen već bila nadohvat ruke. Znala je i za par ‘pošta’ oko groblja i to obilno koristila. -Ajde, bona, mislila se –Nit’ će mrcima pomanjkat, nit’ će živima naškodit! I tako bi u lonac, patološkom higijenom opsjednute domaćice, upala i po koja travčica nepoželjnog podrijetla.

U onom drugom loncu, nasađenom na vratu, u domaćim su se glavama, rađale umotvorine šporkije i od nečiste žutinice. Ne išporkanim onim čime psi ‘blagosljivlju’ travu pokraj puta, već zloćom. Baš kao ona uzrečica koja je pozivala na bojkot drugačijih i na sramotu je predaka je glasila –Koga Bog šenja, ti ga se kloni!
Odstupanje od standarda je najčešći povod za obilježavanje drugačijih. No nije isto kada neku Maru zovu Šesna, čemu ima zahvaliti lijepom izgledu, dok drugu Maru prati pridivak Ražina, što ga je ni kriva ni dužna zaradila zbog grubog, ‘rakateža’ tena.

Kada je privremeni upravitelj općine, došavši s drugog kraja države, postavljen na dužnost, pokušao je uspostaviti red u zatečeni brnjaluk i nered po makarskim uredima. Posebno se teško snalazio u mnoštvu jednakih imena i prezimena. Tako je neki Ante Malić pok. Marka, dugovao gradu za poljarinu, po domaći ‘kampatik’. Neplatiša je uporno tvrdio da nije on dužan, nego jedan drugi Ante Malić pok. Marka. Nije bilo za razloga za ne povjerovati mu, jer su se imena, često uz ista prezimena, ciklički ponavljala prema tradiciji čašćenja predaka.

–Ovdje imamo sedam Ivana jednakog prezimena koje utužujemo radi neplaćanja poreza i svi su sinovi pok. Mate! Uz to je četvorici adresa Vrpolje, a trojici Bidol! Pa hajde uđi u trag!, očajavao je nad dokumentacijom upravitelj. Onda se sjetio, te naredio da mu naprave popis nadimaka uz kojeg će lako detektirati dužnike. Na stol mu je došla poduža lista, nad kojom se sa snebivanjem prekrstio, a onda zgriješio žešćom beštimom. –En ti! Šta je ovo za Boga dragoga, je li ovo lista cirkuskih izvođača ili registar zvjeradi iz menažerije? –To vam je spisak pridivaka po kojima se judi pripoznaju ili su ih naslidili od starih, pa je tako ostalo!, objasnio mu je vratar-poslužitelj. –U normalnim sredinama se ljudima pridjeva ime Ružni, Lijepi, Strašni, Veliki, Mali, a u vas, počeo je čitati -Mumija, Lešada, Ćoro, Gobo, Coto, Pizdoleta, Prdekan, Brekuja, Bulso, Gnjidavac, Tarantela, Govno … nastavljao je niz dok ga poslužitelj nije prekinuo. –Ja ću vam objasnit! Jedni su pridivak dobili po naravi, drugi jer su štogo makani za vidit, a treći do kojih niste još došli, jer im po šufitu glave lepuraju golubovi. –Krasno! Posebice je kršćanski kako ste okrstili ljude koji nisu duhom bistri. Evo; šjora Bleka, Ane Imberlata, Toni Ebete, Marija ala Manito, Luka Mudoglavi, Zane Šempjatiko. To je skandalozno. Zar ćemo tako adresirati ljudima poštu? –Ne triba te vi ništa atresirat! Evo ja ću odnit Taranteli, jer mi je to prvi susid. Onda mogu i Tonu Ebetu, on je dva portuna od mene. Zane Šempjatiko mi je brat, Ane Imberlata mater, a Pizdoleta da prostite žena! Tako da ne triba općina trošit za impoštavanje!, velikodušno se ponudio vratar.

Srećom da je, gospon Rudi, ostao na poziciji kratko. Da je ostao duže i na njemu bi kala primijenila praksu, a nakon posla s Makaranima, u najmanju ruku bi dobio nadimak šjor Maravan, ako ne gospon Ludov.

Šenjani duhom, rastrojeni i psihički nestabilni, bili su posebna meta. Naročito, ako ih se i moglo vidjeti, jer su mnogi bili skrivani. Ako je skrbnicima tako šenjanih i bilo za zamjeriti, ipak ih je bilo i za razumjeti. Od izrugivanja i ignoriranja, htjeli su sačuvati bližnje, koje bi danas nazvali osobama s posebnim potrebama.

U gradu je postojao nezanemariv broj umno zaostalih i nervno neprilagođenih, od očiju javnosti sakrivanih po kamarinima, šuftima, zakveštanim tinelima i djevojačkim sobama.Na nečasnu praksu, gledalo se očima vremenima, bez čuđenja. Kao i u svemu bilo je odstupanja i od ove navade.

-Kako možeš tu ćer nesrtinicu izvodit vanka da arlauče i da je svit gleda? Kako ti nije grijota i od Boga sramota?, napala je šjora Lele svoju drvaricu Anđu, kad joj je ova došla naprćena bijama i šišaricama za potpalu u pratnji maloumne kćeri. Da joj je tko drugi to kazao, Anđe bi mu skresala oštro u brk, ali je spram Lele imala ‘rigvrade’, jer su dijelile istu sudbinu. I ona je imala isti križ; kći Toninu sličnog stanja. Tonina se iz kuće nije makla još otkako su prolaznici, dok ju je mater vukla po đardinu u karoceti, primijetili da je malešna šenjana. Od tada je imala najbolju njegu, no iz kamare je nisu puštali. Zato joj je Anđe u jedinstvenom deseteračkom stilu odgovorila. –Na moju se Katu niko ne tuži, niti je po kali svit ruži. Navika se svit da je drugačija, pa je postala jubimica svačija! A Tonina vam u kamari zatvorena, od Boga će te bit ukorena! Lele je i sama znala da je upravo tako kako je Anđe govorila. No onovremena ‘kreanca’, nije joj dozvoljavala da šenjanu Toninu izvede na svjetlo dana.

Sasvim obrnutu situaciju opisuje u pismu prijateljici jedna gospojica nakon ferija provedenih kod rodbine u Makarskoj: ‘Ovdje me je jedan događaj jako potresao. Sa svojom sam tetom šetala obalom na sajmeni dan, kad se zna skupiti mnoštvo svijeta. Teta mi kaza –Sad ćeš vidjeti čega u tvome Zadru nema!, i povede me do jedne širine gdje se okupilo mnoštvo svijeta. Tamo je neki starac pozivao –Ko dade dvi banice, vidit će brke moje Anice! Muško nije žensko nije, vidit ćete čudo ko nikad prije! Kad smo i mi ubacili u vrećicu te dvije nesretne banice, starac je otkrio, do tada velikom vrećom posve prekrivenu mladu djevojku, koja je uz sve ženske znakove imala i brkove i dugu bradu, kao onu u svetoga Nikole. Svijet je počeo oduševljeno uzvikivati–Živila Stane, veće si muško od bilo kojeg soldata koji iđe na frontu! Teta i ja smo bili znatiželjni, pa smo ubrali priliku porazgovarati sa Stanom. Našli smo je kako tamani pečeno meso u obližnjoj krčmi. Teta je upitala treba li joj kakva pomoć da se iz takve ponižavajuće situacije izvuče. Odgovorila nam je –Koja pomoć? Triba li vama pomoć za platit kilo pečenog? Više ja i moj ćaća zaradimo na dernecima nego svi težaci u mom selu po nadnicama! Ne mogu bit sritnija nego šta jesam! A to šta sam ovakva, tako je Bog tio! Ja se sa svojim brkom i bradom ponosim! Eto tako nam je odgovorila, pa sada i ja na cijelu stvar gledam drugačije.’, završila je gđica A. u pismu prijateljici, kojeg je autor redaka imao prilike pročitati.

Priča o šenjanima ne uključuje samo fjabe i anegdote. Situacije su često gorke i tragične. Student iz ugledne obitelji, neprestano zadirkivan radi feminiziranog ponašanja, izvršava samoubojstvo revolverom. Mlada šepava djevojka ostavši trudna izvan braka, priopćava novost ocu nerođenog djeteta koji joj surovo odgovara –Ne rađaj to! Neću cotavo dite u svoju kuću! Odlučuje se na pobačaj kod lokalne nadriliječnice i umire u sepse. ‘Obilježeni’ završavaju razbaštinjeni, strpani u ludnice, nažalost nerijetko i pod pločom.

‘Šenjani’ zbog nehumanog tretiranja sredine i stečenih kompleksa, znaju pokazati i neočekivano surovu stranu karaktera. Takav je bio primjer i jednog makarskog invalida odjevenog u monturu nove države 1941., kao i slučaj slično obilježene žarke aktivistice novog poretka od 1945. I jedno i drugo su se dokazali u prokazivanju i denunciranju neistomišljenika novih režima. No, to je tema za stručnjake sociopsihologije, a ne za naš Kamarin.

‘Šenjanost’ je u svakom slučaju relativan pojam. Da je kojem našem pretku danas prošetati gradom, našli bi ‘šenjanosti’, više nego je riba u moru. Mi je i ne primjećujemo, jer smo i sami dio nje.

Piše Marino Srzić / foto: privatni album

- Oglas -