Za razliku od furešta koje su godinama ugošćavali, naši iznajmljivači rijetko su se micali s adrese stanovanja. Da je zbrojiti sve kilometre koji su domaći ljudi prošli, rezultat bi bio skroman. Kazaljka mjerača prijeđenog puta u nogama težaka pokazivala je oveće cifre, ali je itinerar bio jednoličan. Vazda se gazio isti put. Onako kako su zahtijevale masline, vinogradi, živina. Jedini su švog bili derneci. Izlet na svetog Bartula ili svetačkog mu kolegu Antu na Zadvarje, nudio je precima relaksaciju.

Ono što je danas rekreativno-zabavna aktivnost uz asistenciju animatora, nekad je bila igra na lamure, buče, trešete. Najkvalitetnije animiranje dešavalo se oko banaka na kojima se sjeklo i dešvargavalo pečeno. Ako bi priteklo jaspri nakon kupnje novog mašklina, mašilo bi se i za opek ili glavicu nevinog janjca s ražnja. Kući bi se takvi dernek-turisti vračali puni utisaka. Impresije su bile više potaknute brojem ispijenih bukara, nego putopisnim afinitetom.Kod ženskog roda, kilometraža je bila još skromnija. Kuma koja je dvaput godišnje vidjela Vepric, mogla se smatrati prilično mobilnom. Ona koja je o Velikoj Gospi hodočastila u Sinj, mogla se proglasiti putnicom-avanturisticom.

-Ćer mi je išla na bračno putovanje lipo do Slovenije, hvalila se jedna susjeda drugoj –Neš ti!, odmah joj je odgovorila kolegica –Mene je moj pokojni jedanput vodio u Zagvozd po pršute, onda u Podgoru kad mu je umrla teta, a išli smo i u Omiš na mladu misu kad se zapopio mlađi od sestre. Ponosno je nabrojala čak tri, a ne jedno ‘bračno putovanje’.

Bilo je i kućnih ćimavica koje u životnom vijeku nisu otišli istočnije od Osejave, niti zapadnije od Grme. Obično se radilo o neudatim tetama. –Šta ću ić lunjat okolo? Na fratarskoj zemji pokupim koju šišaricu, do Pliščevca odem uparat koju pantalenu i meni dosta! Pravdale su se kako izvan zacrtanog areala vrebaju opasnosti po moral. –Još da me kogo uvati pa ruvinja? Nevinost mi je dota i kapital!, ponosno su naglašavale jedinu pokretninu u vlastitom posjedu.

Prosjek putovanja pučanstva popravljale su dvije situacije. Jedna zahvaljujući mašti, a druga ratu. Cijeli su naraštaji na krilima priče putovali daleko izvan granica zavičaja. S vilama do Mletaka, s ‘orkima’ do Carigrada, s ,macićima’ do obala neznanih zemalja.

–Bez paseđa i matrikule cili sam svit već ko malešan proša!, tvrdila bi neka stara pijančina. Uvijek se našlo onih koji su povjerovali, diveći se putničkim avanturama induvinanog putnika bez pečata u putovnici.

Rat je dramatičnim razvojem situacije, regrutirao više od polovice stanovništva na izbjeglički put u El Shatt. Pamte se tužne priče i prepuno groblje usred pustinjskog pijeska. No i iz ove đite ostalo je dovoljno berekinada za prepričavanje. Rodilo se poneko atipično tamnoputo elštasko novorođenče, koje bi uz dostupne mogućnosti DNK-analize, uspjelo u vlasništvo dobiti od egipatske didovine i po koji kvadrat zemljišta uz obale Sinaja.

Od kućnog se ognjišta još odvajalo radi ljute potrebe. U provištu u Vlaško ili u izvjesnu ustanovu u Šibenik. Kad bi se za nekog reklo–Završio je u Šibenik!, sudbina mu je bila jasna. Taj je putovao na krilima golubova koji su mu lepurali po možđanima, na neke svoje letove za koje okolina nije imala razumijevanja.Profesionalni putovi za cilj su obično imali Trst. Tamo su preci sa statusom ozbiljnih trgovaca, ali i pripadnika kontrabande, nabavljali robu za lokalno tržište. Trgovci su se vraćali s raznolikim asortimanom. Mešetari spizom na vapor su tovarili sakete bakalara. Obično onog koji je sličan bakalaru koliko i špar oboritom šampjeru. Takvi primjerci bili su najčešći na domaćim stolovima, a ostali su znani kao ‘bakalar di ljeno’ (drveni).

Toliko o negdašnjim vijađima prosječnog puka, ako isključimo sve one brojne koje je sudbina, odvela u neku od Amerika trbuhom za kruhom na pečalbu.
Bilo je i pravih putovanja. Nekad davno i nešto manje davno. Na njih su odlazili fijeniji. Takve su đite vodile diljem Evrope. Zahtjevi za putovnicama između dva rata svjedoče o čestim izletima bolje potkoženih. Najčešće u Italiju, Čehoslovačku, Francusku, Austriju, Njemačku… Poslije drugog rata neki od ‘vijađatura’ imaju problema. Teško dobivaju crveni pasoš. Što zbog buržujskog podrijetla i klerikalnog svjetonazora, a što zbog sumnjivog držanja za vrijeme okupacije. No stvari su se vremenom liberalizirale, pa im je guzica ipak vidjela puta.

Prisjetimo se kako je bilo s vijađima novopečenih djelatnika iz ere procvata turizma.

Dugo je trebalo da domaći iznajmljivači počnu uživati u plodovima sezonskog rada. U ime progresa babe su ljeti spavale po konobama na kartunima, a pomladak po teracama. Montirali su se i prvi bidei po banjama, jer je tako tražila nova regulativa. Kako ih nitko nije duperava, završili bi kao stalak za filadendron u svrhu oplemenjivanja sanitarnog čvora. Prava im je namjena otkrivena tek kasnije.

Od Uskrsa bi se krenulo u ofenzivu i slala pisma diljem socijalističke domovine. U njima su gazdarice pozivale prošlogodišnje goste na ponovo ljetovanje na ‘našem moru’ usput radeći i po koji gaf. Tako bi neki Faruk iz Zenice u čudu iščitavao pismo iznajmljivačice, koja mu je uz ‘najboje žeje ciloj famiji’ srdačno čestitala Uskrsnuće Gospodinovo. To što je Bosanac bio hodžin unuk i konspirativno klanjao namaze, nije bilo važno. –Di si njemu čestitala Uskrs, bleko!, špotao je muž. –Pa šta ima veze. Brat je mio koje vire bio!, odgovorila bi mu, tvrdo braneći dva osnovna temelja opstanka SFRJ-a; bratstvo i jedinstvo, te parolu ‘snađi se druže’.

U ubrzanom ritmu priprema hvatale su se veze po turističkim uredima, što je predmnijevalo pršutiće za šefove, te diskretno zapakirane kombinee marke ‘Plavi cvijet’ za šalterske radnice. No nije sve išlo glatko. –Kako te nije bilo sram poslat mi onu česku sirotinju, očitala bi bukvicu iznajmljivačica studentici za pultom turističkog biroa –Upali su im Rusi u Prag i eno ih u mene mukte. Bog bi me pokara da ih sad istiram! Ko zna koliko će to trajat, neće otić do Božića!, pjenila se i ne znajući kakav je obol dala povijesnom Praškom proljeću u ljeto 1968. –Tako vam i triba, nasladila se sezonska djelatnica –Da ste mi donili Kraševu bombonjeru ‘Opera’, namistila bi vam Nijemce. Ona škatulica Čajnih kolutića i ne mirita bolje od Čeha!

Zahvaljujući trudu i muci, korist od furešta bila je sve izdašnija. Usporedo se mijenjao i životni stil iznajmljivača. Repica im se dizala recipročno popunjenosti postelja, pa su sve bolje ojaspreni, počeli misliti i na sebe. Do tada su im svi putovi vodili vaporom i autobusom do splitskih Firula ili na vojnu zakletvu sinu u Pulu.

Onda je krenulo s odmaralištima. Nicala su ko šparoge poslije kiše. Personal odmarališta brzo se spanđao s domaćima. Posebno kuharice i ekonomi. Od njih je bilo koristi poglavito u robnoj razmjeni. Stevo iz Kikinde bi za mažu paprika dobio pajer srdela, a Meho iz Bosne za kašetu šljiva dvi litre travarice. Počeli su i pozivi u goste.

–Ajde bre sestro da dođeš jedared kod nas najesen, pa da vidiš kako se sprema zimnica!, pozivala je rumena kuharica kumu Lucu u Šumadiju. Luce je po prvi put otputovala negdje bez ljute potrebe, vrativši se puna impresija. Do kraja je života pripremala najbolje slatko od bostana na ovim prostorima. Ukućane nije uspijevala uvjeriti kako se ta delicija ne grabi kacijolom i salamaštra odmah nakon deponiranja u tegle s poklopcem Vitaminkinih kukumara. –To se jede samo kad su vižite i s malim kućarinom!, podučavala ih je. Nitko je nije obadavao.

Organizirana putovanja društva iznajmljivača u početku su se bazirala uglavnom na destinacijama vezanim za epopeju iz NOB-a. Tako bi sve ideološki štimalo, a usput je turističkim trudbenicima guzica vidila puta. Još su i oko Dana republike dobivali preko sindikata zalihe zimnice po povoljnoj cijeni. Svime je rukovodio drug Andrija, organizator bonus putovanja i zimnica za djelatnike-afitavače. Sestri mu Anki takvi aranžmani nisu bili po volji.

-Ajde Andrija upravi da nam ove godine ne ufikaju opet svinjske polovice priko sindikata!, sugerirala je bratu -Malo se organizujte oko teletine, pa neka je i skupja. Glođemo praščevinu od Dana repuplike do Malog Uskrsa! Počet ćemo groktat ko gudini!

Andrija se zauzeo i teletina je napunila zamrzivače. Zbog toga su se nenadano poremetili odnosi s vojvođanskim poljoprivrednim kombinatom, te je Andrija ocrnjen u novinama: ‘Sindikalista iz Dalmacije odbija suradnju s privredom bratske autonomne pokrajine!’ Nadožuntali su mu i nacionalističku etiketu, jer je teletina dolazila iz Imotskoga od malih proizvođača. Oni su za pegulu imali po koju mrlju u političkoj biografiji tijekom NOB-a. Ali to nije sve!

Ozbiljno je mogao nahebati i radi vijađa u Lepoglavu, te završiti u istoimenu kaznionicu. Gubitak pozicije šefa sindikalista iznajmljivača , objelodanjen je u članku: ‘Ne valja mu Kozara!’. Škandal je začela Andrijina rođena majka.

-Nemoj nas sinko više vodit na izlete po šumama i gorama naše zemje ponosne. Ajmi digo drugo! Ja se s raškavidanim kukovima ne mogu verat po Bosni!

Nađeno je kompromisno rješenje. Izlet u Lepoglavu. Tamo je robijao i drug Tito, što se činilo dovoljnim za zamazat oči Komitetu. I još važnije, tamo je bila i poznata lepoglavska čipka, koju je Andrijina mater htjela naučiti raditi i nabavit štanap od vezilje s kojom je već uspostavila kontakt. Vratila se s vrećom konca marke ‘Unitas’, te ljeti liferovala turistima heklane uratke pred portunom. Umalo i Andrija nije liferovan u rečenu Lepoglavu. Za pegulu, baš je te, 1972., bila obljetnica bitke i svi su sindikalisti pohrlili na izlet u vrleti Kozare, a Andrija s družbom u Lepoglavu. Nakon što je ocrnjen u rečenom članku, samo je čekao da dođu po njega. Ipak nisu. Stvar se izgladila opet preko lepoglavskih čipki, koje je mater uz pršutić, poslala ženi jednog druga s jače partijske pozicije.Danas, vlasnicima vila s bazenima koji putuju na daleko luksuznije destinacije od one na koje su im pristigli gosti, štorija iz današnjeg Kamarina djeluje nestvarno. No, tako je bilo. Bilo je i redikuloznije. Današnje su turističke redikulade upakirane u elegantniji omot. Ali kad se omot odmota katkad nešto gadno zasmrdi…

Piše Marino Srzić / foto privatni album