Nijedan internet-kulinarski portal, a niti prestižna gastronomska revija, nisu pridonijeli obogaćivanju ponude makarskih kužina kao razmjena riceta u ljetnim sezonama. Takva suradnja vezana uz teče i loštere krenula je na samim počecima burne turističke ere.
Recepte su razmijenile, a da bi kasnije shvatile da nisu razmijenile ništa, kuma Luce, te gospoja Vuka, njena gošća iz Novog Sada. Vuka je Luci povjerila obiteljski recept za škembiće, a Luce njoj babinu ricetu za tripice. Kada su kasnije spremale ručak, jedna u novosadskoj kujni, a druga u makarskoj kužini, Vuka je razočarano zaključila –Kakve bre tripice! Škembe ko škembe! Luce je pak dišperano mrmljala –Da joj škembe njene! Ovo su tripice! Tako ni jedna nije obogatila svoj uobičajeni menu novim jelom. Zeznula ih je terminologija.
Prehrambene novotarije pristigle prodorom turističkih divizija, posebno se pamte po slučaju pommes-fritesa. Ležeći godinama u bolesničkoj postelji pokraj ponistre, poluslijepa Mandina je iz gostione u prizemlju kuće više puta čula narudžbe za pommes-frites. Noćima je dumala –Iruda ti, kad ga tako naručuju i uz bržole, i uz skuše i uz polpete, ima bit da je to nešto neviđeno, prava mana Božja! A ja bidna umirem, a da nisam toga okusila! Rekla je sinu. –Sinko, ja ću brzo partit, a da nisam probala pomes vrites. Ispuni materi posljednju želju da umrem sritna! Kad joj je sin donio dvije obilate porcije,onako slijepa ne mogavši vidjeti sadržaj pijata, žvelto je navalila.
Fascinacija je trajala kratko, jedva dovoljno za dva zalogaja. –Šta si mi ovo donio?, napala je nasljednika –Rugaš se sa materom! Ja sam rekla pomes vrites, a ne friganih kumpira! Dugo je trebalo za uvjeriti je kako se radi o istoj spizi. –Hebite se! Sad baš neću umrit kad nisam blagovala na kraju mučeničkog života, deliciju koju sam zamislila!, dišpetožo se zaprijetila Mandina. Živila je još dugo.’Pomes vrites’ više nije okusila. Friganih kumpira povremeno, uz jaja na oko.
Furešti iz negdašnje ‘prestolnice’ promovirali su novo nazivlje u svijet domaće kuhinje. Primjerice za teču i mrkvu; šerpa i šargarepa. Još i danas poneka stara iznajmljivačica zna kazati – Za šufigavanje kapule najrađe duperam onu staru aluminijsku šerpu šta mi je ostala od pokojne tete!
Termin šargarepa se baš i ne koristi, no pasulj, rođeni brat domaćeg fažola, još uvijek vrije u ponekoj od preostalih šerpi. Za uzvrat smo braću s istoka častili pečenim srdelama i domaćim vinom, pa bi se na povratku s odmora po Beogradu hvalili –Tako lepe ribe što se zove gradela, kao u našoj Makarskoj nigde nema, a o vinu sorte bevanda, da i ne pričamo!
Nismo samo s bivšim sunarodnjacima izmjenjivali leksik i darove. Činili smo to i s inozemcima. Tako su nam Nijemci donosili prve kvalitetnije setove za pedikuru marke Solingen, što je znatno olakšalo vjekovnu borbu s kalima i noktima na upitno njegovanim stopalima domorodačkog stanovništva. Za uzvrat bi Antica žuljevitih nogu, blagoslivljajući spasonosna pedikerska pomagala, nekom Fritzu punila saketiće sumporanim suvim smokvama i nalijevala bocuniće prvoklasnim prošekom.
U pokušajima podučavanja njemačkoga jezika stvari su išle znatno teže. Osim -Gut morgen i -Vi gec?, uz što je išao neizbježan odgovor -Ko zec!, poduke nisu znatnije napredovale.
Vlasnica gostione Bare iz Gornjeg primorja cijeli je mjesec ponavljala njemački naziv za teletinu -Kalbflajš, kalbflajš… Trebalo joj je za objasniti švapskim turistima koje im meso nudi s gradela. I taman kad je išla ponuditi bračnom paru iz Minhena friške teleće bržole, ne da nije znala da je teletina ‘kalbflajš’, nego i da je tko upitao kako joj se zvala pokojna mater, odgovorila bi -Ne mogu se sitit kako se zvala, a sad više ne znam ni da je pokojna!
No, bistra Primorka se žvelto snašla. -Bite iman fon gradela friške bržole od…, malo je zastala pokušavajući se prisjetiti zaboravljenog ‘kalbflajša’, pa brzo odustala i odvalila –Bržole od male krave, klajne mu-mu! -Ach ja!, razumio je odmah Nijemac -Kalbfleisch! Sehr gut!
Eto kako za uspješno sporazumijevanje nisu nužni tečajevi stranih jezika. Dovoljno je da si maštovit i da imaš snalažljive primorske gene!
Sličnih primjera bilo je i s ostalim inozemcima, no valja priznati s nikim kao s tadašnjim Čehoslovacima.
U Škodama s motorom na umoru, pretrpanog portapaka, u znoju lica svoga, stizali su preko Karpata, a sve za potočat se u omiljeno im ‘Jaderske more’. Uz točanje u moru razvijali su i uspješnu trgovačku aktivnost s najraznolikijom ponudom. Bilo je svega, no svakako treba naglasiti najistaknutije artikle s ‘češke pijace’; špiritjere, kanočale, termosice, šugamane, šatorska krila i naravno poznati češki porculan. Ako bi staklarija uspjela stići s dalekog puta u komadu bila je vrlo tražena roba, te si za šaku ‘črvenih’ dinara, na jesen imao spreman poklon u sezoni svadbi. To što su mladenci u očaju otkrivali po peti identičan set jedaćeg pribora s motivom Karlovyh Vary, nije bilo važno. Poklonjenom konju se u zube ne gleda!
Nekoć smo se s Čehoslovacima prepotentno šprdali, a danas se možemo samo postiđeno poklopiti ušima. Bio je to, uz svu ondašnju mižeriju, gospodski narod, te bi znali prošvercati iznajmljivačima na dar pokoje Plzen pivo ili flašu Becherovke. Ako bi im carinici boce na granicama oduzeli, vrijedne bi češke domaćice zapasale traversu, pa po našim kužinama varili knedličke za počastiti gazde. Ruku na srce i mi bi se njima nekako revanširali…
-Kako te nije sram!, špotala je mater klendupinu od sina -Ona mi je fina gospojica Marženka donila na dar figuru balerine i to ekštra-klaše Bohemija, a ti si potrošio sve šolde šta sam ti dala za kupit joj poklon. -Nisam ja majko takvi divjak, darova sam i ja nju! -Ajde dobro, odmah se primirila -Virovat ću ti! A šta si joj učinio za poklon? Nisi mi pokaza. -Nije bilo vrimena, ali vidit ćeš, palamudio je. -Kako ću vidit kad je odnila dar doma?, sumnjičavo je grintala stara. -Vidit ćeš!, ostao je pri svome, pa je umukla.
Nakon izvjesnog vremena na makarsku je adresu stiglo pismo. -Evo majko sad ćeš vidit da sam Marženki učinio poklon, pružio joj je fotografiju iz kuverte. Mater je pogledala i kazala – Bravo sinko! Ma vidi koju si joj lipu pupu-bebu darova, baš imaš mota! Ovo si sigurno nabavio priko one šta šverca iz Trsta. A je li govori ma-ma? -Je ma-ma govori, ali ta-ta još ne zna reč! Materi je bilo nešto sumnjivo, pa je uzela naočale s debljim lentama i bolje proučila češki litret. -Ma čekaj! Ovo je pravo dite! -Je! I zove se Šimica ko i ti! Slijedio je majčin afan, cukra i vode, masiranje sljepoočnica. Brzo je došla k sebi–Nesritniče, to si joj bidnoj učinio silu i umisio dite! –Nikakvu silu, stao je u obranu časti sin. -Niti se bunila, niti rekla neću! A di ćeš bojeg poklona od male šesne curice. Je li se kaže ‘djeca su naša radost’. Vidi, pokazivao joj je prstom na fotografiju -Mala ima debelu voju pod vratom isto ko ti!
Mater se malo udobrovoljila, a onda zabrinuto prozborila. –Ma ajde neka dice, ali nesritni sinko, jesu te onda mogli uvatit Česi i pribit, jer si ruvinja njiovu žensku. –Oni! Ma di bi oni, to je fini svit! Znaš kako kažu čim se iskrcaju: -Vaše more-naše more, naše žene-vaše žene! Priča je završila idilično. Mala je već dogodine bila u babe na ljetovanju.
S drugim komunističkim prijateljskim narodima bilo je izvjesnih komplikacija.
Najcjenjenija roba za šverc-komerc, na relaciji Jugoslavija –zemlje Varšavskog pakta, bili su artikli posve oprečnog sadržaja. Na jednoj strani literatura vezana za religiju, poput Ilustrirane biblije, izdane kod nas već 1968. , što je u Budimpešti ili Varšavi bilo nezamislivo. Na drugoj pak strani pornografski, ‘šporkaćunski’ časopisi, kod nas u širokom opticaju zahvaljujući pomorcima i švercerima, a u svijetu iza ‘željezne zavjese’ teško nabavljiva roba. Vozači autobusa i kamiona, imali su ključnu ulogu u transportu.
Stari je vozač Mate, delikatnu operaciju opisao ovako. –To je bila ekstra zarada, prinit one šporke žurnale negdi di je Moskva još zapovidala, a na drugu bandu lipe bi se pare mogle dignit kad bi prošverca svete knjige na istok, jer se na crkvu tamo gledalo puno strože nego u nas. Tako sam ja u jednom tiru ima prinit u Poljsku dva paketa. Jedan mi je donio velečasni i lipo platio, a drugi Antica Švercerica. Ona je isto dobro podmazala i to dojč markama. Ja sam pakete priko granice ima sriću prinit bez da me carina uvati. Onda sam isporuku prida u župni dvor po noći da niko ne vidi, a drugu poštu dostavio jednom sumnjivom tipu u neku rupu od krčme. Pa mi je kamen sa srca šta me niko nije uvatio, a još sam lipo i zaradio. Ali zaheba sam! Zaminio sam pakete, pa su popi dobili šporkaćunske žurnale, a šverceri biblije. Kasnije sam ima velikih problema i sa crkvom i sa kontrabandom! Šta ću, dogodilo se!
Zaključimo s fjabom o najpoznatijem makarskom galebu, onom čiji spomenik na rivi privlači pažnju turista. Kad je sredinom 80-tih krenulo s bogatijom ponudom koktela, naš je galeb prorijedio sa svojim legendarnim atacima na strankinje. Ipak još je funkcionirao –Jeste šta za popit?, upitao je galantno novi plijen u vidu prsate fureštice. –Ja bih ‘sex on the beach’, poželjela je popularni koktel strankinja. –Šta se toga tiče mogu ja i seks na vr Svetoga Jure, ali ajmo štogo prije popit!, odgovorio je galeb. Nema sumnje da se zabuna s neinformiranošću kavalira riješila na tradicionalan način. S koktelom ili bez njega!
I tako se odvijao suživot furešta i iznajmljivača nekih davnih turističkih godina. Danas takvih situacija više nema. Sve je postalo skuplje i nemaštovitije, dosadno poput jednako bljutavo začinjenog hamburgera, žvakao ga na Ibizi ili u Makarskoj. Nesporazumi mogu nastupiti jedino u pogledu kvadrature bazena, no takve situacije teško da će iznjedriti dobre fjabe za naš Kamarin.
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
