Evo već trećeg Kamarina s prispodobama, štorijama i fjabama iz domaće turističke povijesti. Zaslužuje li tema toliko prostora na stranicama vašeg omiljenog portala? Itekako! Miritala bi svaki dan po barem jednu crticu. Turizam je već odavno, ono što su nam precima bile intrade od maslinada i vinograda, dakle ‘kruh naš svagdanji’. I dok se masline još nekako i drže, a vinova je loza već odavno prošlost, afitavanje ostaje jedina sigurna fatureta za punjenje bušte s jasprama. Naravno ako račune ne pomrse kurba Korona, tužna Ukrajna, te slične nenadinje i dežgracije.
Bilo da se radilo o pokojnim dojč-markama, talijanskim lirama ili još držećim češkim krunama, lokalnim turističkim trudbenicima valjalo je iz poštovanja naučiti barem naplatiti ‘urlaub-ceh’ na jeziku furešta. S ‘calen zi bite’ i nije bilo većih problema. No, s konverzacijom je situacija stajala klimavije. Ni s domaćim svitom iz zavičaja tek kojih desetak kilometara udaljenim od Makarske, nije uvijek bilo lako naći zajednički jezik, a kamoli s pravim strancima.
-I sa Kinezom sam se razumio kad smo se iskrcali u Šangaj i sa Maorima kad sam vadio kauri-gumu na Zelandi, ali s mojom ni do danas!, žalio se prijatelju stari morski vuk Mate –Onda je sigurno Mađarica, kažu da njih ritko ko kapira? –E da je Mađarica kojom srićom! Onda bi bar razumio gulaš i paprikaš! Vako ništa. Ona je Viška! Valjda su zbog izgubljenosti u prijevodu i izdržali puste godine zajedno. Da je on razumio kako ga kune na furioznoj viškoj čakavici, a ona kako je časti
na unjkavom vrlobrskom, bilo bi šaka i gubica. Ovako bi svatko rekao svoje, onaj drugi ne bi obada i dani su tekli u miru i neshvaćanju.
Makarani, i inače rođeni s bar s jednim doktoratom, nisu puno bacilali za učenje stranih jezika. Naravno, mislili su da ih svatko razumije, a tko ne razumije neka se potrudi. Najviše su muke imali iseljenici u neku od Amerika. Da su se dobro snašli vidjelo se već pri prvoj posjeti starom kraju. I dok su muževi jedva natucali po koju riječ na ingleškom, njihove su žene Amerikanke, parajući po vinogradima žutinicu s ponosnim svekrvama, komentirale –Mader, is that kostrić or lukej? Kao da su rođene u Makru, a ne u Bostonu.
Pri konverzaciji s inozemcima držalo se više do ‘pratike nego gramatike’. Nisu se obadavali padeži, članovi i ostale gramatičke zvizdarije. Uostalom, stoljećima se vitlajući ekstremitetima, vrteći očima i gestikulirajući ćunkom, trgovalo uspješno s Turcima i Mlečanima. Ratovi su donosili prisilne tečajeve. Brzo bi se naučilo kako sa –Da mi poko manđa sinjor serđente!, dobiješ od kojeg Giovannija vojnu konzervu. Ni sa razmjenom intimnih dobara nije bilo problema. I da mu koja prpošnija cura nije ponudila druženje uz poziv–Ajmo belo čingi-lingi!, Giovanniju bi to prirodi stvari i nekih organa, ista ideja pala na pamet.
S talijanskim je zbog povijesnih okolnosti situacija bila specifična . Domaći vokabular prepun neupotrebljivih antikih dalmato-talijanizama, za modernu je Italiju bio neupotrebljiv. S terminima poput; pašabrode, kacijole, karijole i patakuna, mogao te razumjeti samo neki podanik Mlečanin od prije 300 godina. Pola je grada bilo
uvjereno da govori talijanski kao da su studirali na Universita di Firenze. I premda takav jezik nisu više zavijali ni vukovi po Dolomitima, stvari su nekim čudom ipak funkcionirale. Očekivano, nesporazumi na rubu arlekinadi, ipak nisu izostajali.
Jedna vremešnija usidjelica, odsjevši u Trstu, gadno se osramotila i dovela u nedoumicu mladog recepcionara u hotelu Alla Posta. Infišana u red i čistoću, protestirala je nezadovoljna jastučnicama s kušina. –Daj mi novu intimelu! Intimelu oću friško šumprešanu! Ništa je nije razumio. Onda je počela s pantomimom, čineći fintu da spava. –Nina-nana, dormire, kušin, nastavljala je –Io voljo intima! Daj mi intimu! Razabravši pojmove; spavanje, jastuk i intima, recepcionar je zaključio da ga vremešna turistica strasno zavodi i poziva na nečasni odnos, pa je prestravljeno promucao –No grazie! Sei troppo vecchia per me!, To je razumjela –Ma ko je star majku ti fašističku, znam ja vas ebeni lupeži taljanski! Intimelu je tko zna kako, na kraju dobila. Intima s recepcionarom je izostala.
Situacija je postala složenija dolaskom turista, pa čak i onih s kojima se dijelila otadžbina. –Gazdarice smem li da upotrebim vaše ofingere iz šifonjera, ne ponesoh svoje?, upitao bi neki Lala iz Bačkog Petrovca iznajmljivačicu Ivku. Ona bi blenula poluotvorene dentijere i ne želeći ispasti neobrazovana odgovorila –Uzmite vi šjor koliko oćete! Ja ne mogu ništa, stopro smo užinali! Ko je tu koga, teško je utvrditi, no Lala se svakog ljeta vraćao. Turistička je djelatnica hitro usvajala leksik i običaje s istoka i za par godina tvrdila kako joj je pokojna ‘keva’ za zimnicu radila ‘turšiju’ i to po babinom receptu.
S pravim strancima je bilo teže, no za podebljati štramac jasprama bilo se voljno naučiti i cijeli Goetheov opus na najčišćem Hochdeutschu. Turizam je cvao, a vokabular se širio. Uz poduke domaćih instruktora; gospojice Zoje, Božice Timotijke, Marije Konzulovice, Finke Dujine, Petra Rusa i inih znalaca, iznajmljivači-domoroci već su se mogli sporazumijevati kvalitetnije. Primjerice…
Domaćem iznajmljivaču barki i sandolina posao je počeo naglo cvasti, a file pred plovilima za afitavanje postajale su sve duže. Uložio je u proširenje svoje ‘flote’ i počeo po kaićima nuditi za solidne šolde travaricu sumnjive kakvoće iz proizvodnje starice mu majke. Stara je za tradicionalni alkoholni uradak imala poseban recept. Povjerila ga je prijateljici iz prvog portuna. –Nemam ja vrimena za brat trave i čekat da se na suncu učini travarica. U mene ti je to sve ajn-cvaj u jedan dan!, objašnjavala je kolegici. –Pa di travarica u jedan dan?, čudila se ova. –Evo vako, objasnila je –Jesmo li prvo u spizu stavjali svakih trava za začinit. Jesmo! A sad više nemamo vrimena sušit kaduju ni brat ruzmarin, nego lipo dodamo…Šta?, postavila je zagonetku. –Vegetu!, izvalila je sugovornica ko iz topa –Pa nisi valjda…
-Jesam, prekinula je –Dva dobra kućarina u litru loze, par uri na suncu i svršila Mare zavit! Svi gušti! Blažena Vegeta i ko je izumislio! Kolegica se složila. Sin iznajmljivač brodica je uz ulaganje u Vegeta-lozu uložio i u svoje znanje posebno traženog njemačkog. Činilo mu se da vođen podukom instruktorice švapskih korijena, špreha bolje nego da je neki Hans ili Franz. –Gibt es Haie?, upitao ga je pri ulasku u barku zabrinuti Švabo, bojeći se morskih pasa. –Šta je sad haje? Da mu haj njegov?, počešao se po ćiverici sandolina-diler, a onda prirodnom bistrinom zaključio. –Da ima li haj! Ima majn dojče kamarad i haj, haj i vinca caj! Pivat ćeš ti meni haj-haj prije nego šta dođeš do prve bove!, pa mu je još milozvučno zapjevao filmski hit-song ‘Haj Lili, haj Lili haj lo!’. Zbunjeni Nijemac nikako nije
shvaćao što rečena Lili ima s morskim psom, njemačkog naziva –der Hai, te je zbunjeno zaveslao barkom. Procjena iznajmljivača je bila precizna i Nijemac je već prije prve bove zapjevao ‘Haj Lili, haj Lili, haj lo’. Nalivenog Vegeta-lozom, strah ga je od morskih nemani sasvim napustio.
S Česima je bilo lakše. Činilo se da slavensko- socijalistička braća dobro razumiju sve što im kažeš. Posebno ako se kalala cijena kamare i pristajalo na naknadu u servisu od češkog porculana prošvercanog iz Brna. Leksičkih zavrzlama ipak nije falilo. Tako je ugledni iznajmljivač s Vrpoja dobro obruška od momka češke Marženke. Djevojka je u znak zahvale ponudila gazdi legendarnu žesticu Beherovku, koju nije uspjela prodati na pijaci za ‘dve črvene’. Gazda je nagnuo iz bićerina, pa pohvalio –Mmm.. lipa pića u naše cure! Na te riječi, zaručnik Jirži ga je odmah blesira posred ćunke, usput bijesno vičući. Zašto? Pa prijevod iznajmljivačeve pohvale, glasio je na češkom grezo i uvredljivo. Dakle –Lipa pića u naše cure!, doslovno bi značilo; pića -ono što se skriva u prednjem djelu ženskih mudanata, a cura je u prijevodu grešnica ili po domaći kurbetina! Kada su nekako izgladili nesporazum, Beherovku su ispili do dna i zapjevali ‘Marijanu’. Alkohol je oduvijek bio najveći poliglota.
O onoj poznatoj krilatici koja hvali poznavatelje jezika; ‘Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš’, izvjesna je Mare imala zanimljivo tumačenje. -Hebeš ti to! Eno ona stara profešurica znala je blejat ko zna koliko jezika, pa je opet skončala u jadu i nevoji. Niti joj je ko dolazio, niti joj se ko javja. Uvik sama ko sinja kukavica. Di su onda pusti judi iz ote poslovice. A ja evo digo ne znam ni beknit po naški, pa mi je prikoviše svita prošlo priko praga i fermalo me na kali, nego je ona stranjskih riči zapametila! U svakom slučaju interesantna analiza.
Komedija nastalih zbog jezične barijere bilo je više od žala u Donjoj luci. Jedna sorta ipak nikad nije griješila. Naši sezonski galebovi. I kad su griješili nije im se uzimalo za zlo. Ono što su nudili iz osobne ponude prekrivalo je sve krive deklinacije i padeže. U slijedećem điru Kamarina i dalje o turizmu, no s promijenjenim ulogama. Doznati ćete kako su se naši turistički pregaoci upućivali na đite nakon uspješnih sezona i što im se nenaviklima na putovanja pri tome događalo. Bilo je tu svega…
Piše Marino Srzić
