U makarskom genetskom kodu trgovanje je zapisano velikim slovima! Genetičarima bi od takve nestručne formulacije pala kap, pa iz poštovanja prema znanosti, kažimo to pučki ovako – Stopro Primorac stane na noge odma gleda šta će prodat ili šta će kupit!
-Čim žena u nas rodi bliznace, objašnjavala je Luce publici pred portunom –Isti dan jedan od njih otvori banak i prodaje, a drugi stane isprid banka i pita–Može li cinije, ajde daj bratu jeftinije! –Bit će taj šta kupuje pametniji?, upitao je netko. –Nije pametniji, nego se bacio na babu Podgorku, pa je šparan i na dida Makaranina, pa je berekin!, objasnila je Luce.
Prodavalo se svugdje. Švercerska kontrabanda po sumnjivim bužama, kupravende na pijaci, kruvarice po dernecima, mlikarice od praga do praga. U godinama’ humanog socijalizma’, Česi i ostala slavenska braća, trgovali su na Kačiću, ne bi li produžili koji dan ljetovanja na omiljenoj rivijeri. Njihova ponuda u metrima damasta i balama šugamana, bila je temelj za dote makarskih nevjesta.
Domaći svijet nikad nije prodavao stvari iz kuće javno. Bila bi to sramota i fundavanje kakvog-takvog ugleda. Iz kuće su ipak u nepovrat odlazili komadi zlata, kvadri, fornimenti posuđa, kandeliri… Uvijek potajice, ‘u šekreto’, uz navučene koltrine i dobro zakveštane škure. Strahovalo se da zlobne ćakule ne izađu na kalu i učine đir gradom.
Neizostavni dio odlike Makarana vezan je uz trgovanje. To i nije neka specifičnost, jer trguje se svugdje, no domorodačka trgovina bila je ponešto drugačija. O čemu je riječ? Ne samo o trgovini kao privrednoj grani, već o strasti predaka naslijeđenoj po krvi. I oni koji su doseljenjem u grad postali dijelom puka makarskoga, brzo bi se zarazili trgovačkim virusom.
Dok je važnost luke bila presudna za tranzit robe, trgovina se nametala kao najživlja ekonomska aktivnost. Krize i brži putovi dostave, umanjuju i važnost trgovanja. Ostaju sajmovi, derneci i fijere, posebna ona na svetog Lovru. Mlečani su takve sajmove zvali posprdno Fiera del Santo Venduto-Comprato (sveto prodano-kupljeno), no običaj su poticali, računajući na izdašan porez.
Zanimljivo je da ‘venduto-comprato’ kao sinonim za domaće trgovanje, u jednom od svojih reportaža između dva rata, spominje i Verka Škurla-Ilijić, književnica i novinarka. Iz posjete makarskoj rodbini, vraća se u pratnji talijanske prijateljice feratom u Zagreb, te izmjenjuju iskustva s izleta: ‘Ima li Makarska svoj grb, a na grbu geslo?, upitala me moja prijateljica Alice, puna dojmova s ljetovanja u ubavom gradiću. Odgovorih joj kako se najstariji nalazi na česmi pri vrhu trga. –Na njemu je savinuta ruka ratnika s isukanom sabljom, no za geslo ne znam! –Valjalo bi da je na grbu balanca, a pod njom napis ‘venduto-comprato’!, domišljato se našalila –Nigdje ne vidjeh tako žive trgovine, a čini mi se bez nekakve zarade! Kao da se športom bave i prodaju, jer im je to u krvi!, kazala mi je. I zaista, što sve ti naši Makarani ne prodaju i tko tako sumnjivu robu kupuje, priča je za sebe!’
Da je bila riječ o kakvom unosnijem i ambicioznijem trgovanju, grad bi znatno prosperirao. No osim razvijene trgovine kožom, maslinovim uljem, suhim smokvama i višnjama, znatnije trgovine i nema.
Strogi propisi zahtijevaju prijavu svake trgovačke aktivnosti, pa su škafeti općinskih ureda, zatrpani molbama za prodaju najrazličitijih artikala. Primjerice… Izvjesna Aneta moli za slobodnu prodaju ‘regarija’ od friško zaklane stoke. Sve te; džigerice, latežine, dropčiće i ostale jestive unutarnje organe, spremna je dostavljati po kućama. Ne može ponuditi prodaju u vlastitom objektu jer je u nemogućnosti osigurati uvjete za čuvanje. Uz molbu prilaže i potvrdu kako ne boluje od nikakve priljepčive bolesti, te se ne bavi politikom. Kao da bi njena politička aktivnost dovela u pitanje kvalitetu janjećih tripica ili kokošji dureli srušili s prijestolja kuću Karađorđevića! No, strogi upitnik koji valja ispuniti uz molbu, propituje i ideološko opredjeljenje molitelja.
Nadalje se redaju zamolbe za prodaju vina na žmule po ulici, prolaznicima koji trgnu piće s nogu. Prilaže se i molba za trgovanje najkvalitetnijim pijavicama iz Neretve za rijeđenje krvi i reumatske tegobe.
Makarske prodavačice zeleni, mole za širenje djelatnosti na prodaju rukotvorina, posebice svirala i gargaša za vunu. To im uspijeva samo na kratko, jer se bune prodavači ‘sajmenih sitnarija’. Jedan od njih pismeno prosvjeduje zbog prodaje glinenih svirala na pijačnim tolama: ‘Uništen sam. Ja od tih svirala koje prodam na svetog Lovru i po dernecima u Zagori i na Pelješcu, zarađujem kruh nasušni. Ovime je uništena i jedna sirota familja izrađivača sitnarije iz Gornjih Brela.’, žali se Poglavarstvu.
Zabilježena je čak i molba za ‘prodaju i promičbu’ dudovog svilca. Ideja potiče od izvjesne Frane iz Konavala. Za svoje žive artikle u vidu kukaca koji daju skupocjene svilene niti, ima i cetrifikat, navodnog inženjera Petlovskog. Pokazalo se da je naivnima prodavala ličinke najobičnijih leptira-kupusara. Nakon prevare joj se zameo svaki trag. Ing. Petlovski je bio njezin rođak Vlaho, prevarant iz Radovčića.
Zarada u trgovanju nije uvijek bila presudna.
–Jesi šta utržila?, pitala je Mandalena kontrabanda-kolegicu Anku dok su se vraćale vaporom sa šverc-ekspedicije iz Splita. –Ne znam ni ja, zbunjeno je odgovorila iskusna preprodavačica, pa nastavila –Najprije sam išla u one naše iz Geta i zaminila jednu peću od 5 metara svile za 10 metara cica mezoluto uzorka. Računala sam kako je to najlakše za prodat, jer je puno udovica šta izlaze iz korote, pa onda nose crno-bilo na buline dok skroz ne bace crninu. Dok sam išla dalje u provištu pala je velika kiša, smočila mi cic i odnio je vrag svu boju. Roba je bila falšo piturana. Privarila me lupežica! U rukama mi je ostalo 10 metara najgrezije bile mušuline. Rasplakala sam se ko juta godina i deboto bi afanala, da me pod ruku nije uvatila jedna švora šta je tute prolazila. Odvela me u župnu kuću i skuvala kavu da dođem sebi. Kazala sam joj kako moram prodat robu, jer će mi dica ostat gladna. Onda je doša župnik i kaza –Sestro mi ćemo ti otkupit tu robu. Sašit ćemo od nje kecelje za dicu u sirotište, a ti se ispovidi i olakšaj dušu! Ja sam se lipo ispovidila i eto, sad ti vidi Mandalena moja, jesam li dobro prošla?, završila je štoriju Anka.
–Kako nisi! Prodala si lošu robu za dobre šolde i još olakšala dušu od grija!, odvratila joj je kolegica. –Ali nisam sve ispovidila!, skrušeno je nastavila -Nisam rekla da sam ja onoj iz Geta podvalila falšu svilu! –Ajde, svaki trgovac digo mora lagat!, tješila je prijateljica. –Ali ima još nešto! Ostalo mi je još dva metra falše svile u borši, pa sam im ponudila otkupit za ušit koltrine. I kupili su! –Misusovo, sad se već zblanila Mandalena –Je li za tavaju na oltar? –Nije nego za koltrine u tinel! –To će onda Bog oprostit, prekrstila se kolegica –Ko im je kriv da tiraju luksuz u popovsku kuću! I tako je dvojba oko grešnosti riješena, pa su prijateljice nagele iz bocunića s travaricom i zahrkale snom pravednika, probudivši se tek kad je vapor taka makarski porat.
Trgovanje je znalo je biti i pitanje izazova. Dva vječita takmaca, Bare i Dome, odlučile su odmjeriti snage na zalasku karijere. Do tada su se u životu našvercale svakakve robe. Bare je digla dobre pare na napolitanskim igraćim kartama, tada teško dostupnim. U žurnoj je akciji naprodavala veću količinu maceva, naivnim ljubiteljima trešete i briškule. S njima nikad nisu odigrali ni jednu ruku. Nisu ni mogli. Samo je prva karta u macu bila prava, a iza njih su se redali goli kartunići bez aša, kralja i trica. Dome se pak proslavila u preprodaji veće količine neispravnih kondoma. Za male joj ih je šolde prepustio vojni liječnik iz Šibenika. U diskreciji ih je prodavala stidljivijim muškarcima. Problem je bio što su pri upotrebi pucali. Rezultat je učestalost spolnih bolesti i veći broj rođenih u tekućoj godini.
Kada su prošle sve avanture u dugom stažu, odlučile su se za opkladu još jednom okušati u vještini prodaje ‘muda pod bubrige’.
–Evo dva ista faculetića od svile obrubjena rekamom!, iznijela je plan Bare –Sad je stađun od turista i ko proda po većoj cini dobiva okladu. Ko izgubi ima častit s tukom za Božić.
Svaka je imala svoj plan. Vratile su se s akcije i podnijele raport. –Evo, ja sam jednoj bleki Čehinji prodala faculetić za šolde dovoljne za kupit cilu bijankariju, referirala je Dome – Rekla sam joj da je to rubac šta mi ga je ostavio barba biskup, a njemu su ga u snu donili anđeli, koji su ga duperali za brisat znoj dušama od raja kad bi se penjali do rajskih dvora. Bila je pobožna i nasila je!, slavodobitno je bacila šolde na banak, uvjerena kako je dobila opkladu. –A ja sam dobila i za bijankariju i za dva kantunala!, razasula je duplu količinu banica pred suparnicu Bare i petala joj roge. –Kako?, dalo je u glavu Domi –Najprije sam faculetić izgužvala i oseknila se. Onda sam ga tako duperanog ponudila jednoj Beograđanki. Kazala sam joj: –Ovo vam je gospojo rubac od kraljice Marije. Dok je činila vižitu u Makarsku, rasplakala se od ganuća i brisala suze, kad su joj dica zapivala ‘Tiho pojte maleni slavuji’. Faculetić joj je ispa, a ja ga pokupila. Zafaljivala mi je –Fala sestro mila! Ceo će Beograd da mi zavidi što imam maramče natopljeno suzama naše kraljice! –Svaka čast, ja za šumprešani faculetić dobila duplo manje od tvoga balavoga!, priznala je Dome poraz. Ulog opklade su popapale zajedno. Međusobno su se uvažavale, kako to muljatori i inače čine.
I današnji muljatori se međusobno uvažavaju i zajedno papaju. Ulozi u opkladama su im znatno veći i svojim trgovanjem nas temeljito osiromašuju. Nije tu riječ o Barinim falšim kartama i Dominim napuklim goldunima. Ovi novi, prodaju i nas. A cijena nam pada i pada…
Piše: Marino Srzić / foto: privatni album
