Uhljebništvo, stranačke veze i ‘mrnjau’ akcije, nisu novovjeke situacije. U lupeškom se ritmu tancalo odavno i svugdje, pa tako i pod Biokovom. Kad bi nedjela izašla na vidjelo, krenuli bi komentari. Pučanstvo je olajavalo po portunima i kantunima. ‘Bolji svit’ je ekspertizu afera vršio po kavanama. Zamislimo jednu kavansku trač-partiju od prije stotinjak godina na makarskoj rivi. Moglo je to biti ovako…

Zavaljeni u katrige na štekatu pred kafanom Bušelićevog ‘Miloša Velikoga’, dva su umirovljenika svako jutro bistrila politiku. Toga su dana novi skandali beogradske čaršije i obračuni kolonijalnih snaga s Indijcima bili u drugom planu. Komentirali su samo vjesticu s posljednje stranice ‘Novog doba’. –Evo slušaj!, čitao je mlađi –’U Makarskoj opet kriminalna afera! Poznati trgovac i vijećnik Poglavarstva zatajio dobit od prodaje robe da ne bi morao platiti poreza. Novac prebacio na račun ženinog brata koji je pak talijanski državljanin, ter ne podliježe snakcionisanju po zakonima Kraljevine!’ –Koja je to mutežina!, komentirao je drugi –Šoldi mu se kote na kontu u Italiji, a on se vamo zaklinje na otadžbinu!, užgao se kolega –A di mu je prodaja kože za čizme priko zeta šta je u Krajevu gardu, a di je liferovanje duvana žandarima…

Nabrajao je skandale glavara šporkog obraza. –Po kalama smrde govna, dicu grizu pantagane, a on krade! Triba ga smaknit i iz Poglavarstva izbacit! Onda su zašutjeli. Jedan, sjetivši se kako je preko inkriminiranog uspio podići platni razred u zadnjem mjesecu službe, a drugi jer se spremao moliti za mjesto sinu u općinskoj kancelariji. Smekšali su se i počeli ga pravdati . –A šta ćeš ima i gorih! On zna za sebe, ali učini i drugima! Nećemo se intrigavat! Krenuli su bistriti svjetsku politiku. To je bilo sigurnije. Svijet je bio daleko, a zgrada Poglavarstva samo koji korak od omiljenog štekata.- Hebeš sve, čuvaj bekinu!, izrekla su oba tradicionalnu mantru koju Makarani ponavljaju do danas.

Oglas

Grijesi moćnijih mudonja brzo bi se podušili. Zamrčili bi krupne ‘mrnjaluke’ sa sitnim uslugama, pa bi im mali puk nastavljao hraniti kuražu za lopovluk. Kada bi pak netko mižeran zglajzao, počelo bi s teškim osudama. Po sili zakona stradala bi kradljivica kaula na pijaci. –Lupežica! Kako je nije sram!, ogovarala bi se ‘kaul-kriminalka’. Velikim bi se lupežima usput divilo. –Evala mu! Ko umi umi!

Tragom aktualne afere INE i otkrivanja 500 milijuna kuna na bankovnom kontu ‘skromnog’ hrvatskog umirovljenika, prisjetiti ćemo se jednog domaćeg ‘provaljenog’ računa.

Štorija kreće 60-ih godina prošlog stoljeća u jeku Zakona o porijeklu imovine. Drugarica Anka iz Poreznog ureda dobila je od viših instanci delikatan zadatak. –Di su mene uvatili da se zamiram judima i prčkam im po takujinima, provjeravam odakle im šoldi za auto i vikendicu!, dumala je očajna činovnica, no normu je valjalo ispuniti. –Ne mogu se zamirit rodbini, ne smim se intrigavat u borce, nije mi zgodno uć u skandal s moćnijim drugovima jer sam tek onda nahebala! Kome ću ić vižitavat račune i tražit sumnjivu imovinu? Onda se sjetila solomunskog rješenja –Važno je ispunit broj! Iden tamo di unaprid znam da neću nać ni banice u takujinu, a kamoli mijune na računu. Lukavo je odabrala kućni broj portuna kuće s četiri stanara, sve same samce, mižerne penzionere. –Ako nađem šta u njih sumnjiva skočit ću s otvorenom lumbrelom s vrva kampanela! S kampanela ipak nije skočila, ali da se držala obećanja lumbrela bi je u slučaju bure odnijela bar do punte Hvara. Stvari nisu bile onakve kakvima su se činile.

U prizemlju osumnjičene kuće stanovao je Iko od Imotskog. Predratni galantar i dugogodišnji švercer premazan svim mastima. Na prvom podu smjestila se šjora Lukre. Kuća na rivi do temelja joj je bila potaracana za bombardiranja, pa je sada živjela u stanu punom, nekim čudom sačuvanih kvadara, srebrnine i antike mobilje. Na drugom je katu svoju široku pozadinu širila kuma Jele. U poraću su njene čestice zemljišta zapele za oko društvenoj zajednici, te su sada na mjestu bivših maslinadi i vinograda počele nicati stambene zgrade. Na šufitu je, zidova prepunih svetih sličica, svoje bogoljubne dane u postu i molitvi provodila lizioltarica Klemica. Kuća od mižerije!

Ipak, kada su čuli da porezna inspektorica Anka dolazi u vižite, nije im bilo svejedno. Dočekali su je u dvoru posjednuti oko stola na dva kavaleta. –Evo naše Anke!, tobože sretni da je vide u glas su je pozdravili.

Kad je Anka počela vaditi formulare, skamenili su se od straha.–Evo ovako, počela je dok su infišo gledali spis za kojim je posegla. –Krenuti ćemo s najkompliciranijim predmetom, naslovljenim na jedno od vas četvero! –Jadan ti sam, razotrkit će mi cili šverc-komerc od krajevine do danas, pomislio je Iko. –Gotova sam! Provjeravat će jedinu zemju koja mi je ostala!, sinulo je Jeli. –Adio bela Napoli, kvadri i srebro šta sam škapulala! Proglasit će sve narodnim kulturnim dobrom, uhvatila je panika šjoru Lukru. Klemica ništa nije dumala. Prebirala je krunicu pod stolom i mislila kako triba prominit vodu u kojoj se točao bakalar za petak.

Anka je dramatično progovorila –Dakle riječ je o drugarici Klemici. Primijećeni su neobično veliki iznosi deviza na njenom računu, a uplatitelji su visoki crkveni krugovi. Sredstva redovito bivaju prebačena…. Gdje prebačena, nije uspjela dovršiti, jer je Klemica čuvši svoje ime od naglog afana bila prebačena na pod dvora. Tek nakon podizanja noga na katrigu, vratila se k sebi. Prva joj je reakcija bila pokriti razotkrivene noge s kojih je skliznuo kombinet, a druga gorko zajaukati –Pravedna sam! Sve je išlo za male crnce u Afriku, a šta ostane za nove banke u crkvu!

Kako je takva sirotica mogla biti vlasnicom pozamašnog računa u poslovnici Sarajevske banke na Decimi?

Misterij fantomskog računa brzo se riješio. Bogoljubni donatori, između kojih je bilo i pobožnih matera žestokih partijaca, potajno su uplaćivali šolde za katoličke misije na Klemicino ime. Nakon stalnih rigoroznih provjera računa crkve, velečasnom je palo na pamet kako bi zgodno bilo naći nekog anonimnog i sirotog za koga se predmnijevalo da bankovnog konta niti nema. Izbor je pao na pouzdanu Klemicu. Časna-oberica dobila je punomoć na podizanje novca i svote su do zadnje pare odlazile za misije u Ruandu i Tanzaniju. S preteklim sredstvima sredstvima kupio se po koji novi crkveni banak.

Ali vrag ne spava! U ovom je slučaju ‘vrag’ bio denuncijat sa šaltera banke, Miro. Miru vrag nije dao mira, pa je kopavši po kontima klijenata naišao na debelu buštu s Klemicinim imenom. Odmah se zaputio put Komiteta, Poreznog ureda i Stanice narodne milicije. Da je uplatitelj bio koji rođak iz Australije, institucije ne bi bile zainteresirane. No kad su ugledali ime Kaptola, proradila je rodoljubna predostrožnost. Razotkrivanje nepravilnosti poslovanja crkve i danas je dobar ulov, a kamoli ne tada, kada je i veća količina naručenog tamjana mirisala na rušilačku akciju socijalističkog sistema. –Miro, Miro, mira ne ima!, nabrajala je Klemica kada su joj otkrili špijunski izvor –Znam ja zašto me potvorio! To ga je mater nagovorila jer je nisam tila upisat u Sestre od Karmela kad sam čula da beštima na šimatorju! Gorke je muke prošla Klemica. Od ogovaranja stalne publike sa šentada do osuda kolegica vjernica. –Lija stara! Vamo krunice – vamo mrnjau jasprice! Danima nije izlazila vanka, a župnik joj je svakodnevno donosio pričest i uvjeravao je. –Pravedna si ko ‘ljiljane bijeli nebeskog kraja’! Niko ti nema riči za reč! Tek kad joj je pokazao fotografiju malog Akinlabija, crnčića zavodljivog osmijeha iz Hrvatske katoličke misije, malo se smirila.

Sankcije su bile minimalne. To je sredila drugarica Anka. Sitna globa i gašenje računa na Sarajevskoj banci. Sve je zaista išlo za potrebe misija i klupe, a i država je počela malo fleksibilnije gledati put Vatikana. Nagrabusio je špijun Miro. Izlazeći s novogodišnjeg sindikalnog druženja, okliznuo se i slomio rame. Desna mu je ruka ostala ukočena, pa su ga prebacili lupat timbre u kancelariju bez ponistre. Klemica, koliko god da je bila bogojubna, nije mogla a ne nasladiti se –Ne naplaćuje Bog svake subote, ali kad naplati dobro naplati!, svečano je izjavila i brzo se prekrstila, da joj Gospodin oprosti instant-kletvu.

U sjeni Klemicine misionarske afere, zanemarena je provjera ostalih stanara ‘kuće mižerije’. Kuma Jele je do daljnjega mogla mirno spavati, pošto nitko nije provjeravao stvarno vlasništvo terena kojem se izgradnja stambenih objekata sve više približavala. Zemlja nije bila njena, a pisala se na nju. Vlasnica je bila rodica Stane u dalekom Čileu koju je proglasila mrtvom. –Ajde borati, ako je živa dobro je fudrana i ne triba joj. Ako je mrtva pogotovo joj ne triba!, pravdala se samoj sebi.

Umirovljeni galantar Iko elegantno je škivao kupnju Citroena ‘žabe’, registrirane na ime rođaka Mile, vojnog invalida. Taj nije mogao voziti ni karet na balinjere, a kamoli auto. Iko je auto preprodao i zaradio ‘bile pare za crne dane’.

Šjora Lukre je odahnula jer joj nisu otkrili kvadar Gospe od Pompeja, naslijeđen od barbe biskupa. Za to vrijedno djelo imala je dobru ponudu od talijanskog kolekcionara, no prodaju je oduživala izvlačeći od kupca svaki mjesec po koju tisuću lira.

Revnosna inšpektorica Anka za sve je znala, a činila je fintu da ne zna. Ne zato što je bila nestručna službenica, dapače! Nije htjela da pagaju sitni špari iz porta, dok se pravi kapitalci debljaju daleko od udice zakona.

U današnjem smo Kamarinu doznali sve o nelegalnom kontu sirotice Klemice. O današnjim aktualnim fantomskim računima ne znamo ništa. Doznamo tek kad to paše izvjesnim glavonjama. Kako god bilo Klemice u pravilu uvijek više ‘nahebu’. Čitateljstvu isprika zbog neukusnog izraza, no autor redaka ne nalazi pogodnijeg termina.
Piše Marino Srzić/foto privatni album