-Našla sam!, oduševljeno je obavijestila autora redaka poznanica zainteresirana za nova saznanja o precima. -Našla sam u matičnim knjigama da su mi skoro svi ćaćini pradidovi i šukundidovi bili industrijalci, a materini umjetnici! Koja smo mi ugledna familja!, kazala je ponosno, sretna zbog takve ‘industrijsko-umjetničke’ genetske kombinacije.
Čuvar vašeg Kamarina kao infišani kopač po korijenima domaćih rodova, znao je o čemu je riječ. Ipak nije imao srca odmah razočarati snobovski nastrojenu poznanicu, pa joj je obećao pomoći pri ažuriranju podataka iz starih matičnih knjiga. Oduševljenje nasljednice makarsko-primorskih predaka, redom poznatih ‘umjetnika’ i uspješnih ‘industrijalaca’ izdušilo je poput probušenog buvela.Krivac razočaranju su antiki termini bilježeni na zastarjeloj talijanštini.
‘Industriantima’ su po tom ključu nekoć u rubrici ‘zanimanje’ označavani oni koji su se bavili sitnom trgovinom ili nekim skromnim obrtništvom. Po toj je logici ‘industriante’ mogla biti i koja baba kupravenda s bankom punim blitve kao temeljnim kapitalom ‘industrije’. ‘Artisti’ pak nisu bili slikari, glumci ili književnici, nego zanatlije. Rečeni su ‘umjetnici’ kruh svagdašnji zarađivali daleko od slikarskih štafelaja ili kazališnih dasaka. S alatom u žuljevitim rukama, ovi su se ‘artisti’ borili za opstanak kao muratori (zidari), marangoni (drvodjelci), filatrici (tkalci i prelje), a prema broju upisa najčešće kao ‘calzolaji’.
Taj termin aktualan je u službenim zapisima još od Mletaka, a pretpostavlja zanatliju koji se bavi izradom i popravcima cipela. Danas o postolarima.
Jedan od postolara je zaista i bio pravi artista i to slikar. Riječ je o Frani Kaeru ocu don Petra, makarskog kroničara i prvog službenog bibliotekara. Kao samouki slikar postolar Frane umijeće iskušava najprije u Baškoj Vodi za crkvicu sv. Lovre. U makarskoj sustolnici izložena je njegova ‘Pieta’. Ostala djela nalaze se po crkvama na Pelješcu, Opuzenu, Selcima na Braču, Zagvozdu. Umire u Zavojanima 1869., gdje je vjerojatno radio na jednoj od slika. Ovom majstoru obućaru slikarskog talenta, bila bi satisfakcija da je u Knjizi mrtvih pored svog imena mogao pročitati naznaku – ‘pittore’. Rođen kao sin postolara i postolar za života, tek nakon smrti biva priznat i slikarom.
Ostali postolari nisu bili tako tankoćutni. Držali su se svog alata. Krpeći šjole, mijenjajući take i tašelavajući rupe nastale od dugog duperavanja, priskrbljivali su krune, banice i dinare za kućnu buštu.
Brojnost ovih zanatlija je zbunjujuća. Od 30-ih do 70-ih godina 19. stoljeća, zabilježeno ih je čak četrdesetak. 1931. kada grad broji oko 2800 stanovnika, prijavljenih cipelara je 24. Ako se svi registrirani i nisu aktivno bavili svojim zvanjem, broj navodi na pomisao kako su Makarani pripadali rodu stonoga s barem 50 pripadajućih pari postola. Samo bi ta teorija mogla opravdati popularnost i unosnost ovog zanata.
Zanimljivo je kako su postolari najfleksibilniji pri promjeni zanimanja. Upisani u Stanju duša kao calzolaji, postolari, cipelari, a u vrijeme Kraljevine i prvim poslijeratnim godinama i kao šusteri, brzo mijenjaju zvanja, pa su pri slijedećim popisima gradski redari, činovnici, gostioničari, trgovci, čak i načelnici!
Između dva svjetska rata situacija s obućom revolucionarno se mijenja. Za meštre je povoljan novi odjevni trend seoskog stanovništva. Cipele sve više potiskuju opanke, pa se množe i popravci. Obuća pojeftinjuje, što je za postolare dobro jer se jeftino brže kvari, ali i loše jer je dostupnije za kupnju pa se ne isplati popravljati. Bilo kako bilo postolari se užasavaju dva imena, jednog međunarodnog i jednog lokalnog. U prvom slučaju je riječ o ‘Bati’, češkom proizvodnom obućarskom divu s umjerenim cijenama i solidnom kvalitetom.
-Cipela Bata, ostavila postolara bez mudanata!, kukali su meštri u nedostatku posla. Lokalno ime od kojeg se postolarima mantalo bilo je Rančić. Riječ je makarskoj obitelji s dugom tradicijom trgovine kožom. Sve manja potražnja za opancima usmjeruje Rančićev pogon na preradu kože za potplate ručno rađenih cipela. Kože su postojane, no toliko tvrde da šegrtima i meštrima pri obradi krvare ruke, pa kukaju -O moj Bože, tvrde li su Rančićeve kože! No kad se obrade i omekšaju, tada im nema cijene, te ih hvale -Rančićeva šjola šala nije, kad je na nogu staviš, pet godina te grije!
Postolarske usluge meštri proširuju slanjem naučnika i šegrta na teren po Zagori. Izgleda da mladi majstori ne krpe samo šjole, već prigodice ‘okrpe’ i nešto drugo. Produkt je vidljiv nakon devet mjeseci. Novorođenu dječicu stiglu na svijet poslije tašelavanja buža, kasnije zovu nadimcima Postočić, Opančić, Papučica. Časni naučnici najčešće priznaju očinstvo, naravno u slučaju ako su majke neudane djevojke. No dogodi se i krpljenje opanaka udanih kuma, pa bi im se muževi kasnije čudili kako su im sinovi vješti s kožom -Oni moj mlađi će ti zakrpat šjole ko da mu je ćaća postolar, a ne ja!, hvalili bi se po selu i ne znajući da govore puku istinu.
Nivo i kvaliteta starih makarskih postolara ističe se pri popisima. Preciznije je navedeno radi li se o onima koji su sposobni samo za jednostavnije popravke i siromašniju publiku. To su ‘calzolaji bassi’. Za one čiji su klijenti dubljeg džepa, te sami kreiraju i izrađuju cipele, naznaka je ‘calzolaji alti’.
Mada je djelovao znatno kasnije od takve klasifikacije, ‘calzolajo alto’, fini postolar bio je svakako Stipe Delić. Ovaj meštar iz Splita doseljava se u Makarsku početkom 20. stoljeća i u kratkom roku postaje najcjenjenijim obrtnikom svoga faha. Ulaže u posao, obilazi butige po Italiji, skicira modele i donosi nove modne trendove u grad. Za njegove se postole zapisuje i čeka na red. Zapošljava više radnika i prima naučnike, a sin mu Bepo nastavlja posao. -Kupila postole u Delića Stipe, pa su krive noge postale joj lipe!, pjevuckalo se po kalama o čudnovatom učinku Delićevih cipela na noge Makarki.
Oni koji su nekoć označavani kao ‘calzolaji bassi’ nisu uspjeli priskrbiti marnim radom i mudrim poslovanjem čak dvije kuće i više poslovnih prostora poput Delića. A i kako bi kad su im sirote mušterije plaćale s pola bocunića ulja, mršavim pivcem ili litrom razvodnjena vina umjesto dinarima.
Za ‘fijenije’ postolare slovili su Dean i Laznibat, za škercane i berekinaste Tjonto Raffanelli, te otac i sin Srzić- Gondula, za ‘sirotinjsku majku’ koji je opraštao dugove najmižernijima, Bariša Pirak. Broj postolara poslije Drugog rata dovoljno je velik za osnivanje ‘Proizvođačke radničke postolarske zadruge’ koja djeluje od 1945. do 1962. godine.
Uz poslovične brijače kao širitelje novitadi i prenositelje ćakula, postolarske su butige slovile za najfrekventnije lokale u gradu. Posjećivali su ih i oni koji nisu trebali obućarske usluge, no svakodnevno su navraćali. Jedni po najfriškije vijesti kakvih nije bilo naći u novinama ni čuti na radiju. Drugi da im prođe vrijeme. Ostali da se bar s nekim u tekućem danu posvađaju, zapjevaju i naravno marendaju.
-Di ćeš u ovu uru? Sad će ti glavne vijesti na radio, pa će ona smišna serija na televiziju!, zaustavljala je Kate muža, unaprijed znajući odgovor. -Hebeš radio i televiziju! Tamo ćeš čut samo šta glavonje odobre, a u naših postolara pravu istinu.. U Tonča Prdeleta u Kalulargu imaš vanjsku politiku ko informativni i pismu ko zabavni program, a u postolara Miše Pavlinovića na Kačiću je lokalna politika i humoristični program! -Nisi ništa izijo!, pokušala ga je fermat zadnjom metodom. -Ko da sam manit! Ti bi mi dala štogo plitko na ritko, a u Miše će se nać koji boji bokunić!, odbrusio joj je i krenuo u postolarsku ophodnju.
I tako smo konačno uz makarsku postolarsku retrospektivu stigli do dva najpopularnija meštra zanata, Tonča Prdeleta i Mišu Pavlinovića. Obojica već dugo nisu među nama. Njihove butige nudile su daleko širi asortiman od krpljenja šjola i minjana taka. Činilo se da su to samo popratne i slučajne aktivnosti nečeg puno bitnijeg što je neprestano titralo u ariji njihovih radnji, punih cipela i vonja postolarske kole. Vijeće mudraca, pučka akademija, debatni klub, špici-škandal fakultet, kako sve nisu nazivali kumpaniju okupljenu u ove dvije butigice.
Onda je Kačićev trg izgubio Mišinu radionicu i ostao bez nenadoknadivog djela one prave škercane, špiritane domaće duše. Iz radnje se više nisu čule šale, nezaboravne fjabe i miris marendina iz tečice na špiritjeri u kantunu. I Kalalarga je Tončevim odlaskom ostala bez maestralnog zviždukanja, šoto-voće pjesme, bistrenja svakodnevnice, štacije za navratiti i predahnuti.
Kala je ipak imala više sreće. Mišin nasljednik Vjeko, duh i atmosferu postolarije s Kačića prenio je u bivšu Prdeletovu butigu. Tradicija postolarskog punkta se uspješno nastavila sve do ovih dana, kada je prerano i zauvijek partio i Vjeko. Za nadati se da će se tradiciju nastaviti didov imenjak, unuk Miše.
Ovo je bio memento na vjekovnu makarsku postolarsku praksu koju će kako stvari stoje, izobati moljac nebrige i zaborava.
Ovo je bio i posljednji pozdrav dobrom čovjeku Vjeki Pavlinoviću. Naši stari bi kazali -Otić će sa postolama u raj! U njegovom slučaju ne samo sa svojima, nego i sa svim onim postolama koje su mu u životu prošle kroz vrijedne ruke.
Piše Marino Srzić / foto privatni album
