Prije pojave sportskih kladionica do većih se šoldi moglo doći samo šparanjem i napornim radom. Naravno i ako ti je golub u niskom letu crijevnim sadržajem inkartao kolet od jakete, što je bio siguran znak za dobitak. Do nenadanog se bogatstva još moglo doći zahvaljujući nekom jack-pot ‘stastamentu’. Danas zaključujemo priču o makarskim oporučnim arlekinadama s još ponekim ekscentričnim slučajem iz naftaline.
Žrtve ‘statstamenata bez fundamenta’, nisu mogle profitirati ulovom s oporučnog parangala. Ulova u stvari nije ni bilo. Sve zavještano nije niti postojalo. Kao da si na lutriji dobio ariju za glavni zgoditak.
Materijala za bogati opus takvih oporuka, bilo je u pismohranama starih odvjetnika. U makarskom slučaju najviše u arhivi dr Vrankovića. Njegova debela materijalna potkoženost stečena ženidbom za bogatu dotaricu, te visoki prihodi s golemog obiteljskog imanja na Hvaru, omogućavali su mu neovisnost o zaradi. Bonvivan i ‘buon diavolo’, ponekad i ‘advocatus diaboli’, sve radi berekinade, slovio je za najpopularniji lik iz redova ‘bojeg svita’ stare Makarske. Potencijal za odvjetničke berekinade, krio se i u ‘stastamentima bez fundamenta’. Falši dobitnici i konačni gubitnici iz ostavinskih priči, bili su mu stalna klijentela. Iz podebljeg maca slučaja evo jednog od primjera…
Marica, trudbenica po tuđim kućama, stalno je obećavala nećakinji Jelici –Kad se udaš dobit ćeš od mene takvu dotu u bijankariji da se ne bi zastidila ni krajica! Dota s barem 4 kompleta posteljnog rublja bila je uvjet za udaju. Ukoliko se ne bi uspjela namiriti, radilo se o krajnjoj bijedi ili sumnjalo u nenadano blagoslovljeno stanje.
Jelica je čuvala čednost i računala na dotu. Jedini uslov za udaju četrdesetogodišnje stare cure bio je postati vlasnicom lancuna, intimela i ostale krevetno-bračne opreme. Načekala se. Zaručnika joj je bio Jure, nosač-fakin u makarskom portu. –Udaj se za me, đavlu i lancuni!, molio je Jure, ali nije htjela ni čuti. Strpljena, spašena!
Teta se konačno upokojila, a Jelica dobila puna dva armeruna blaga ‘bijankarijskoga’. Duzine krevetnine obrađene toledom, rišeljeom, merlom di fondom, hvarskom čipkom, sve rukama koludrica i iglicama vezilja. Nije joj bilo jasno otkud sirotoj teti sirotoj takav luksuz, pa je promislila –Bidna je štedila, a sve za mene! Opremljena bogatom dotom konačno se i udala.
Za dišpet svima, izložila je svu rubeninu preko solarića, pa je svijet prolazeći komentirao. –Odakle sinjoj kukavici ovi luksus? A onda je sve izašlo na vidjelo.
Gorke suze roneći Jelica se rasplakala u uredu dr Vrankovića –Moj šjor Bare, lipo mi ga je teta inbarkala! –Niste baš u zavidnoj poziciji, moram priznati, objašnjavao je advokat -Brojni su svjedoci nakon dugo godina prepoznali davno nestalu svojinu. Gđa I. tuži da uživate njenu inbotilju od atlas-svile. Šjora A. je šenjala nestalu koltru s pastoralnim motivom, pl. G. tvrdi kako ima dokaze da je izvješena kuvertura izrađena od majstorice Bego njena vlasnost. Moram priznati da je moja supruga među bijankarijom detektirala božićnu tavaju s tirolskim vezom! Dunkve, tuženi ste za posjedovanje ukradene imovine! -Da sam znala ne bi se udavala! Šta ću činit?
-Predlažem vam slijedeće!, savjetovao je –Vratite sve vlasnicima, inače će te biti tuženi. Nije vaš grijeh, ali bi se mogli pokrenuti postupci. Postoje dokazi u izvezenim monogramima i sigurno bi izgubili. –Lupežica stara!, pozvijezdila je Jelica –Krala je di je služila! A klela se da špara za moju dotu! –Ne ljutite se na tetu, tješio je šjor Bare –Istina da je ‘in continuo’ ordinirala po tuđim armerunima, ali sve ‘in bona fide’, da bi za vas priskrbila. Potrošila bi na alkoholno-gulozarijske potrebe, pa nije mogla ništa nego krasti kako bi vam miraz osigurala!, tješio je advokat –Ali kako nisu vidili da ih je puste godine robila?, čudila se Jelica –Ko ima masla i muda njima maže! Da niste izložili na solar ne bi ni primjetili!, objasnio je.
Slijedeći je korak bio prepoznavanje imovine. Sve se odvijao u uredu šjor Bare, u najvišoj kući na Kačićevom trgu. Iz svega je proizašao još jedan proces. Dvije su se stranke uhvatile i krenule u tužbe. Jedna je oštećenica tvrdila kako je šugaman s izvezenim inicijalima P. A. njezin, jer se zove Perina, a druga da je riječ o njenoj svojini, jer joj prezime počinje na P.
Jelica je teti oprostila. Nije ni znala da će joj nasljednici od tetine kućice sa solarićem, imati i te kakvog fundamenta za napredak nadogradnjom apartmana na danas atraktivnoj lokaciji.
Jedna od ‘stestamentskih’ komedija privukla je pažnju šire javnosti. O skandalu se pisalo i u tiskovinama. Evo jednog od napisa: ‘Da sa znatiželjnom publikom u sudnici treba biti oprezan, potvrdilo je i suđenje M.S., čiji je slučaj uzburkao duhove prevarenih sugrađana. Zbog larme nasamarenih, sudac je upotrijebio ovlast izbacivanja iz sudišta. M.S. se iznenadno našla pod lupom interesa. Naš vrijedni dopisnik iz Makarske, L.K.. uspio je doznati da okrivljenica nije sasvim nepoznata redarstvu. Davno se je teretilo za umiješanost u podvođenju djevojaka uglednijim mještanima, pa se stvar zataškala da ne dođe do škandala. Optuženica je za branitelja izabrala dr Vrankovića s bogatim iskustvom.’
Koliko je ovaj slučaj različit od ostalih? Poprilično. Imao je međudržavnu težinu, te je Mici, bila umiješana u prijepor Ministarstva vanskih dela Kraljevine Jugoslavije s Kraljevinom Italijom. O čemu je riječ? Mali broj stanovnika (u Makarskoj svega četvero), nije se htio prihvatiti jugoslavenskog državljanstva već su se opredijelili za talijansko. Jedna od talijanašica bila je Micikina susjeda. Slušala je, ložila joj peć, išla u apoteku po dekote. Za sitne usluge ponekad bi dobila po ‘banicu’. Nije računala na priliku za omastit brk.
Onda se dogodio obrat. Jedini nasljednik stare talijanske podanice bio je bliski rođak. On je pak udarao u druge tambure i svu ljubav usmjeravao ka Beogradu. Da je u vokabular unio i –bre, neko bi pomislio kako se radi o trgovcu stokom iz Šumadije, a ne nasljedniku stare loze naseljene iz Mletaka. Vremešna optantica je htjela biti sigurna da imovina neće dopasti ruku simpatizera Karađorđevića. Zato se zaputila do Barinog ureda i sastavila oporuku kojom sve ostavlja Mici.
–Ali tu bi moglo doći do problema. Vi ste de facto strani državljanin, odnosi s Italijom su zategnuti. Dokumente ovjerene kod nas ne priznaju! Najnormalnije bi bilo da imovinu zavještate rođaku, a Mici nešto poklonite! –Neanche per idea!, bila je dosljedna – Pljunio je na uspomenu predaka i poklonio se opancima!
Kao da joj je sudbina prišapnula vrijeme partence, tako je netom po ‘stastastamentu’ zauvijek i partila.
Imovinu je naslijedila Mici. Rođak je pario poludit. Pravnog lijeka je bilo. Do nasljedstva je mogao doći preuzimanjem talijanskog državljanstva. Time bi pak izgubio jugoslavensko. Na balanci interesa, potonje je više vrijedilo, jer je kao promicatelj beogradske politike stjecao bonuse za razgranatu trgovinu.
Mici je postala formalnim vlasnikom imovine kojom nije mogla raspolagati dok se pravna zavrzlama ne riješi. –To ti je ko da imaš pun maškadur pršuta, a ne možeš ga otvorit, jer se ciginjola zaglavila!, razmišljala je.
Glas o nasljedstvu se širio brže od gripe-španjolice. Nitko nije mario za paragrafe. Tolomašica je ostavila Mici bogatstvo, što je bilo dovoljno da počne sloviti za bogatašicu. Krenuli su je zvati po kućama. –Jeste voljni prodat onaj vrtal iza kuće?, nije okolišao bogati težak Toma, pozvavši je za imendan na ručak. –Imat ću vas u vidu, samo nek se srede papiri, muljala je –Do tada bi mi tribalo koje šoldo za kaparu! –Evo vam odma pola na ruke, ja ću čekat!, pristao je Toma, ingord na zemju.
Mici je nastavila unovčavanjem nasljedstva. Šjori Aneti je uzela avans za konobu na Lištunu, Martinu Gobavom prodala mlin za masline, mulcu Kate Mornarove ustupila vinograd pod Kotišinom. Duralo je kratko, ali slatko. Onda je zagorčalo. –Odnio đava i zatopljenje odnosa, klela je vijesti o popuštanju jugoslavenske strane oko prava optanata. –Šta ću sad? Pare uzela, a sad će judima sve dignit kurba Italija, završit ću u pržun kakat u kiblu!, mislila je u panici –Iđen se svitovat sa dr Barom!
Odvjetnik joj je izložio rješenje. –Možete se škapulat ako zatražite talijansko državljanstvo. –Pa di ću ja bit Talijanka?, začudila se. –Otiđimo do velečasnog zavirit u Matične knjige, možda se nađe koji predak s one bande. Oni se hvataju i unce krvi samo da bi povećali postotak Talijana! Ispostavilo se da joj je jedna baba imale puljiške krvi.
–Abastanza per essere Italiana! Dovoljno za biti Talijanka!, potvrdio je činovnik u konzulatu. –Još kad bi našli dokaz da ste optirali za Italiju, odmah bi dobili pašaporte! –Pa nisam baš opatirala, ali sam se mrvu privrćala s jednim kapetanom, kad je Split bio pod Italijom. Kasnije su me neke žene pribile bijama, jer da sam kurba okupatorska! –Idealno!, uglas su komentirali advokat i namještenik konzulata.
U slijedećem krugu suđenja, Mici je izvadila iz džepa potvrdu o talijanskom državljanstvu i publikumu petala roge –Io šono Italiana! Da vam jarca vašega vlaškoga! Stranke su odahnule dobivši papire u ruke. Mici je sve rasprodala i odselila u Treviso.
Eto i u našim se u kalama krili motivi za međunarodne krize. No to je zbilja pikanterija. Običan puk, sklon zahebanciji, probleme s nasljedstvom rješavao je po receptu stare Milice: -Šta se tiče mojih naslidnika, sve sam sredila! Od stoke krupnog grla gojim pantaganu koja se nije uvatila na trapulu. Nju ostavljam sinu za uzjašit je kad bude trča alku! Ćerima zavitujem familju čimavica šta sam ih dobila zajedno sa štramcem u dotu i draga su mi uspomena na pokojnu mater!
E da nam je takvog duha, pa da svakodnevne muke lakše prodeveramo! O stastamentima bi bilo dosta. Tko ga je napisao, napisao ga je. Ostali neka koriste iskustvo predaka.
U novom Kamarinu o rasprodaji kulturnog dobra i baštine.
Piše Marino Srzić: foto: privatni album
