Ovisnost je mučna pojava. Kakve god vrste bila, donosi više jada i mižerije nego što je nekada bilo cipala u makarskom portu. Cipala više nema, a jadi su ostali. Radi ozbiljnosti teme valjalo bi ozbiljno i pisati. No, ovo je Kamarin u kojem i ružno sagledavamo s prihvatljivije, škercanije strane. Zato ćemo jade ovisnosti pokušati barem falšo ublažiti domaćim izrazom; zamantavanje.

Povijest makarskog zamantavanja, temelji se na tri elementa: maligane, sunce i na šaku u glavu. Sve ove verzije postizanja brze nirvane imaju svoje specifičnosti, no zajedničko im je da su besplatne ili jeftine. Osnovni opijati za široke mase, nekoć su bili alkoholni proizvodi. U prostom puku prednjači vino, koje bi ovisno o količini izraženoj u žmulima, rezultiralo blaženom maliganskom ugodom. Fijeni su oduvijek pili fijene bibite, prateći trendove na svjetskoj alkoholnoj sceni. Sunce je bilo gratis. Nad Makarskom žeže posebno kvalitetno i idealno je za pokretanje fantazija. Ono ljetno na vrhuncu snage oko podneva, zvano ‘čič’, ‘opijezdi’  temeljito, kao direkt-udarac u boksu. Ono koje sja u ožujku, ‘marčano’, ne obori momentalno, ali su mu posljedice dugotrajne.

Prvom godišnjem ciklusu žešćeg djelovanja sunčevih zraka nije se moglo odoljeti. Nakon duge zime i tumide koja se uvlačila u kosti, stalni abonenti Brejanske i Imotske točione, sunce bi jedva dočekali. Tada bi se poredani na banku pred omiljenim sastajalištem, vjetrili od pustih mjeseci provedenih u dimom zamagljenoj krčmi. Sunce bi nenadano zapeklo toliko žestoko da ga se nije moglo ignorirati. -Ubit će nas marčano sunce! Jedna je tako izašla prvi dan marča na solar i čim je sunce taklo već je pala priko skala mrtva!, primijetio je jedan od pajdaša. -Je, vaja se klonit onoga šta čovika zamanta!, mudrovao je drugi -Evo recimo za mene je velika opasnost kamomila! Dosta mi je gucnit i već mi dolazi afan!, optužio je ljekovitu biljku za posljedice.  -A meni nemilo čini muku, uključio se i treći  -Mušč! Kolonjska voda! Eno mi je nikidan došlo slabo u Tintinu brijačnicu. Posli brijanja je salio po meni akve- kolonje i zbogom diko! Morali su zvat likara da me vrate sebi! I četvrti iz kumpanije htio je podijeliti iskustvo -Mene smanta kaul! Kad pojidem… Nije uspio dovršiti kako kaul djeluje na njegovo stanje, jer ga je prekinuo Mijo, dežurni za šankom. -A da ja vama nalijem još jedan bocun vina mukte ko starim mušterijma? Samo da vas vino ne bi zamantalo, kad ste tako delikani? Skočili su ko opareni, vičući napored -Ma kakvi zamantat! -Mene baš vino vrati sebi! – Čita sam da je puno zdravo kontra debulece! I zaista, za razliku od marčanog sunca, kamomile, akve -kolonje i kaula, nije ih zamantalo. Dapače! Razmantalo ih je. Eto zanimljive ekspertize posjetitelja točionice na efekte zamantavanja.

Oglas

Što je s trećim elementom sredstva za stanje smantanosti? Ovakvo zamantavanje je neočekivano, a dogodi se  kad te netko u barufi smiri svom forcom. Ako je meta slipočnica, učinak je zagarantiran. Stradalnik pri povratku svijesti svjedoči o zanimljivim efektima. Zabilježena su različita iskustva. Primjerice -Kad me opalio, prikaza mi se jedan oblak, a onda je iz njega izašla pokojna mi baba Jurka s velikim kapelinom i šimijom u rukama! Tako su naši preci opisivali psihodelične vizije i prije nego što se o tome čulo u bijelom svijetu. Nije za pohvaliti se, ali eto barem u varijacijama zamantavanja prednjačimo!

Pušački asortiman se nekoć nije smatrao zanimljivim za postizanje duhovnih ‘prosvjetljenja’. Pušila se ‘zdrava’ škija i cigare s više duhana, a s manje ostalih škovaca, pa nuspojave osim ripljanja i rauko-glasa, nisu bile poznate.

Ane Španjuletica je bila izuzetak, jer bez da je cigarete u životu pripalila, od duhana je imala takve halucinacije, da bi joj i najžešći ‘đanki’ pozavidio. Kako to? Ovako –Ja sam imala s pameti skrenit radi nesritnog duvana. Moja ga je mater švercala. Uvik je vodila i mene u kontrabandu. Jedanput smo nabavili najboji duvan virđinija i tribalo ga je dobro sakrit. Mater me cilu omotala listovima duvana i inafašala u zavoje. Kad nas je žandar ferma rekla je da me vodila Gospi Sinjskoj na zavit, jer da sam pala sa solara, pa sam zato infašana. Oko Zadvarja su mi počele velike muke. Najprije mi se činilo kako letim svr Biokova i da vidim cilo Primorje odozgar. Onda mi se na Dupcima učinilo da za nama iđe cila četa velikih tarantela i da nas oće bacit niz Vruju. U Krvavici više nisam znala za se. Likar me jedva škapula! Dobila sam trovanje, jer je oti duvan kojim sam bila infašana uša kroz kožu u me! Otad me zovu Španjuletica! –Budi sritna da ti mater nije švercala mudantama ili goldunima!  Kako bi te tek onda zvali!, zaključila je susjeda.

Rafiniranija ‘zamantitis-sredstva’ u grad su donijeli pomorci, studenti i fijeniji svit. Morfij su duperavali ruski emigrantski par, stari austro-ugarski oficir i pokoja bolja gospoja. Epidemija tuberkuloze izrodila je ovisnike o kodeinu, za kojeg su farmakolozi brzo utvrdili da je prilično riskantna supstanca, idealna za ‘zamantavanje’. Toliko o opijatima do polovine prošlog stoljeća. Kao što znamo, kasnije je sve otišlo u prdec i postalo kobnije.

A sad jedna štorijica o ‘ala manito’ stečenoj ovisnosti. U odnosima stanara iz portuna stare kuće koja se opirala rimordenavanju u turističke svrhe, vladala je ovisnost. Ivo; vječni neženja, Anđe; udovica s dugim stažem, Lile; ostarjela namiguša i Tereža, nerealizirana koludrica, ostali su u starosti sami. Mada uvijek u skanadalima, bili su osuđeni jedni na druge i morali se međusobno paziti. Da bi se održali ‘u livelu’ i olakšali staračke dane, posezali su za izvjesnim sredstvima zamantavanja. Ivo je pušio četiri kutije španjuleta dnevno, Anđe stalno nadolivala bićerin iz bocuna s travaricom, Lile gutala predratne pilule kontra putne mučnine ‘Antemin’, koje su se još mogle nabaviti iz preživjelih zaliha švercera. Tereža je jedina dosizala nirvanu neporočno, prebirući bez predaha krunicu. Njoj nije trebala kemija. Sve dok se nije pokazalo drugačije.

Tereži je pozlilo u crkvi, nakon dugog klečanja za vrijeme ‘kvaranta ora’ u Velikom tjednu. Iznijeli su je i polegli na portantin. Zaogrnuta dugom crnom  veletom, obaveznim ‘dress-codeom’ u vrijeme korizme, parila je poput neke svete mističarke na umoru ili indijske udovice pred ritualno spaljivanje. Na Hitnoj su je nafilali infuzijom, te joj izvadili krv.

Ivo, Anđe i Lile se nisu poplašili za sustanarku, jer su joj afani u danima posta bili uobičajeni. Zabrinuli su se tek nakon što im je Mare Tepava, čistačica iz laboratorija, priopćila –Odman š njomen za Splint, renka je linkar! Tunte su anelinze iz jebatorija! ‘Jebatorij’ je bila široko usvojena pučka inačica za laboratorij. –I baš je reka odma za Split?, sumnjičavo je upitala Anđe. –Kitno i brez fermavanja u Omiš na čelapćiće!, potvrdila je Tepava. –Trčite po Šašu Raosa, neka odma pali taksi!, energično je zapovjedila Lile. Tereža je na Firulama ostala duže nego kad su joj operirali žučne kamence poslije jednog kobnog prežderavanja makaruna na svetoga Jerolima u Velikom Brdu.

Premještali su je s odjela na odjel da bi na koncu završila kod psihijatra. Kad je trebala biti otpuštena, pozvali su na razgovor Ivu, Anđu i Lilu, jer bližih od njih nije imala. -Otkrio sam uzrok nesvjestica!, rekao im je mladi liječnik -Neću vam ništa govoriti. Sve je snimano na kazeti, upotrijebiti ću to pri specijalizaciji za liječenje ovisnika. Slušajte!

 

Imali su što i čuti! Preplašeni Terežin glas s kazetofona ispunio je prostoriju: ‘Za sve je kriva ona Vojvođanka Micika! Dolazila je liti prodavat one drvene čapje. Ja sam se š njome sprijateljila u crkvi. Donila mi je na dar pun saket ko neke crne pure. Meni je ličilo na šemedikanju za grdeline. To je bio mak. Jila sam i prije makovnjaču, ali nisam znala kako izgleda. Bio mi je tako drag da bi se po noći digla i jila ga onako bez spravljanja po tri pune čikare. Odma bi zaspala i sanjala zelene livade i sinje more. Jedno lito Micika nije došla nego poslala unuku. Mala mi je bila sumnjiva. Imala je vlasi spletene sa cvićem i dugu veštu do tleva. Prava hipijevka! Donila je saket s makom, ali je bio nekako drugačiji. Rekla mi je da uzmem sebi malo, a da će po drugo doč njen drugar Rade. Ja sam uzela više od kila. Drugar Rade je doša sutra. Bio je vas retroviran. To je ono kad badaju sebi po koži svakakve slike. On je priuzeo vričicu. Od toga maka sam pekla slatko po noći i papala. To su bili svi gušti. Počela sam sanjat Gospu, pa svetoga Klemu. Svaku noć drugoga sveca. Onda sam čula da je milicija uvatila Micikinu unuku i otog drugara Radeta, jer da su prodavali drogu šoto banka s čapjama! Mislila sam, šta niste lipo prodavali mak za činit slatko za Božić? Nastavila sam peč slatko i taman zadnji dan prije nego šta mi je pozlio, vidila sam u snu svetu Filomenu. Obećala mi je reč jednu tajnu šta će spasit cilu Makarsku. Onda ste me zahebali, sprdili me u bolnicu i nisam čula koja je to tajna. A sad mi kažete da je Micikin mak bio droga? Kako droga kad se od njega čini slatko? Meni je od maka bilo sve  rajski! Ali hebi ga, sad kad ste mi rekli da je i to droga, obećavam da neće više u moju ćunku! En ti Miciku i na što me navukla.’

Tereža je otpuštena s odjela i život se nastavio u istom ritmu. Bilo je i nešto promjena u navikama susjeda. Anđe je umjesto travarice bumbila višnjevaču, Ivo je prešao na laganije cigarete, Lile se s ‘Antemina’ prebacila na litre kamomile. Tereža je fermala sa slatkim od Micikinog opijuma. Sačuvala je još samo jednu malu dozu. Taman za napunit dva kiflina. Kad-tad je naumila spraviti kifliće za zamantavanje i do kraja čuti poruku svete File za spas Makarske. Ne bi ona to, ali bila je veliki patriot.

Do novog Kamrina ne činite blekarije i ne zamantavajte se. Koju fitu makovnjače ipak možete popapat. Pazite samo da nije od maka nekih novih Micika!

Piše Marino Srzić / foto: privatni album