Količina prodanih garifula, te nekoć modernih gladiola i gerbera, pa potom Kraš i Kandit bombonijera, Franckovih kavovina i sličnih 8.martovskih darovnih artikala iz zlatnih godina socijalizma, još uvijek uvelike premašuje budžet trošen godinama kasnije na novovjeki običaj darivanja za Valentinovo. Govori li takav omjer da smo nekoć više vrednovali pravednu borbu za potpunu ravnopravnost spolova? Ne govori.

Stvari se unatoč svemu nisu puno promijenile, a i ocjena da je ponešto postalo još i gorim, drži vodu. Zato redci koji slijede, danas na Dan žena, neće darivati slavljenicama cvijeće ni čokoladne gulozarije, nego im ponuditi na čitanje pokoju crticu iz makarske ženske povijesti. Nepotpuno za pokriti temu, no dovoljno za odati poštovanje. Najdragocjenije niti za tkanje štorije o povijesnim prilikama pod lokalnim nebom, priče su u kojima glavnu ulogu nose žene. One, ne samo da nisu ‘slabiji spol’, pri nošenju s poteškoćama, nego su barem jednake muškom rodu, ako ne i jače u godinama iskušenja. Ovo nije nategnuta prigodna misao za Dan žena!

Žene Makarske i primorja, nisu bile samo promatrači muških borbi u ringu povijesnih događanja, mada im se takva uloga, zbog patrijahalnog ustroja nametala. Žene su ratnice i braniteljice i u konkretnom vojno-borbenom smislu. Sjetimo se drveničkih žena. Fra Andrija Kačić Miošić opjevao ih je u pjesmi ‘Pisma od kaštela Drvenika od 1687. godine’. Muškarci su morali u obranu Sinja, pa je Primorje ostalo nezaštičeno. Turski napadač ima velike muke s ‘nježnijim spolom’. Osramoćeni hrabrim otporom ‘žena, divojki i udovica’, Osmanlije se surovo osvećuju. ‘Što bi staro oni posikoše, što bi mlado oni povedoše, osamdeset žena, u sužanjstvo Turci odvedoše iz kaštela Drvenika’. Uspomena na hrabre žene rijetko se spominje.

Oglas

Borbenost žena iskazuje se u više navrata i prigodom organiziranih prosvjeda. Krajem Prvog rata, mljekarice iz okolnih sela predvode akcije za povećanje cijene svojih proizvoda. Ističu se i u oslobađanju pohapšenih političkih neistomišljenika režima 30-tih godina prošlog stoljeća, kao i u demonstracijama protiv crnoburzijanaca koji podižu cijenu do vrtoglavih cifri. Pri tom događaju pucaju staklene laštre na veltrinama i provaljuje se u magazin poznatog smutljivca, trgovca K. Pred butigom mu se pjeva –Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan! Dojam je kako je sve vezano isključivo za lijevu orijentaciju, no u gladi nema ni desnih ni lijevih, nego pravedno gnjevnih i gladnih. Zato je pretpostavka kako samo komunisti vode ‘demonštracjune’ u traženju socijalne pravde, kriv zaključak.

Iz najosjetljivijeg razdoblja, Drugog svjetskog rata, pamte se aktivni borci-žene iz partizanskih redova. Riječ je o hrabrim djevojkama domoljubima, od koje mnoge nažalost pogibaju po ratištima. Poslije rata, zaista zaslužne, nerado prihvaćaju bonitete, a one koji su do statusa boraca dolazile uz lažne svjedoke, furbasto grabe pogodnosti. Tako se staroj aktivistici, obratila novokomponirana nositeljica penzije za ratne zasluge, dodijeljenje uz lažiranje svjedoka. –Ja imam boračku, kako je ti nemaš? –Ja je nemam, ali ću je tek imat! Čekam borbu kontra falsuna ko šta si ti, pa ću je onda priuzest. Revolucija još traje!, odgovorila joj je parolaški, no mudro. Mirovinu od takve borbe, ipak nije dočekala.

Nisu sve žene obukle istu uniformu. Većina nisu nikakvu, no neke su drugačiju.

Partizanke naravno ne hodaju gradom u ratu, već se bore na terenu. Vidljive su tek ulaskom partizana u grad, u listopadu 1944. godine. Za rata, talijansko prisustvo ne uključuje ideološko organiziranje, premda postoji pokušaj osnivanja ‘Giovana Italiana’. Pristupa samo par djevojaka, jedna od njih iz sasvim praktičnih pobuda; sledovanja riže i porcija iz vojne kuhinje. U uniformi ostaje na kratko, pa je kasnije komentiraju –Da se dilio parmiđano, ostala bi do kapitulacije, ovako je nije komodala spiza, pa se odrekla Dučea! Druga djevojka pristupa iz emocionalnih razloga. Zapao joj je za oko zgodni oficir, no i ona se brzo razdužuje s uniformom. Ostale, talijanski optirane, odlaze na okupirani teritorij u Split, gdje djeluju u Fasciju. Tri odlaze s vojskom po kapitulaciji 1943., a jedna zaglavljuje u nerazjašnjenim okolnostima u navodnoj nesreći. Vjerojatnije u brzopoteznoj odmazdi.

NDH vlast organizira Ustašku mladež, a u prosincu 1941. otvorena je i Škola dužnosnika. Tečajeve prolazi gotovo stotinjak polaznika, dio ih čak odlazi na dopunski tečaj u Torino. Neke su od djevojaka posebno aktivne, ne kao vojnici, već kao dužnosnice; vode tečajeve, ravnaju  Dječjim domom u Brelima. Premda nekompromitirane zločinima, već ideološki, sudi im se u poraću. Kazne su prisilni rad, stalni nadzor, gubitak građanskih prava od 6 mjeseci do 2 godine. Montura iz rata skupo ih košta.U svim okolnostima dramatičnih zbivanja, zanimljiv je slučaj jedne od pripadnica Ustaške mladeži. Pri povratku s Križnog puta i zatvora u Zagrebu, sprovedena je u Makarsku. Doznavši za njen dolazak, grupa partizanskih majki i supruga, pa čak i jedna partizanka u uniformi, prati je od mula na rivi do zgrade OZNE, u nakani da je zaštite. –Nije kriva, nije nikome radila o glavi, donosila nam je ranu za dicu kad nije bilo ničega!, pravdaju je. Prošla je nakon svega ipak relativno dobro.

 
Nisu sve monture na ženama one s vojnim predznakom. Najčasnijim ženskim uniformama smatrane su nekad , kako im epitet i svjedoči, one časnih sestara. Zanimljivo je spomenuti ‘picokare’. Trećeretkinje, koje u 18. st.  isposnički žive u nastambama podno biokovske litice kraj crkvice Sv Martina u Kotišini. Ime su dobile prema jednom terminu iz talijanskog narječja koji je opisivao boju oprave. Svoje su djevičanstvo posvetile Bogu, a duhovne su im vođe bili franjevci. Posebno je istaknuta Ana Glavina-Glavičić, sestra don Stipe. Često se pojavljuje kao kuma na krštenjima uz naznaku statusa ‘virgo’- djevica i ‘pizzocara’. Prema predaji, pod utjecajem brata dijecezalnog svećenika, radi na nekoj uroti u prijeporu između ‘fratara i popa’, odredivši se na ‘popovsku’ stranu. Iz priče nije bilo jasno o čemu je konkretno riječ. Spominjala se zemlja, masline i zavjetno zlato. S ponekom razlikom, to su nekad i danas bili glavni razlozi skandala.

U Makarskoj su prisutne Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga, čije djelovanje u gradu počinje 1891. godine. Marno skrbe o starcima i siromasima u Bazani, te u vremenima neimaštine pružaju pomoć, ne samo stanarima ubožišta, već i svim potrebitima. Rade na odgoju i obrazovanju ženske djece i život župe je, baš kao i danas, bez njih nezamisliv. 1950. godine, nova im vlast poručuje –Skinite monture, pa možete djelovati kao i do sada! Na takvu ucjenu ne pristaju i njihov angažman u Bazani prestaje.Žene djeluju i u uniformama bolničarki Crvenog križa. Samarićanki, ženske sekcije vatrogasaca. Egziciraju rivom u monturama Sokola ili Hrvatskih katoličkih orlica, a sukladno političkoj opciji, pučanstvo ih hvali ili ismijava.

Pravi ‘feministički’ javni eksces izveden je pred dvjestotinjak godina, kada je zbog nedoličnog odijevanja, s oltara na nedjeljnoj misi napadnuta Andrijana pl. Kačić. Duboki dekolte i haljina po modi dospjeloj francuskom okupacijom, koštala je nju i žensku joj rodbinu zabranom ulaska u crkvu. Niti 20-ih godina prošlog stoljeća, lokalno javno mnijenje nije znatno liberalnije, pa prezentacija prve žene u hlačama i odijelu dandy- stila, izaziva atrakciju, osudu puka, crkve, ženskih udruga i sestrinstava. Radilo se o rodici obitelji Alačević, prispjeloj na ferije u grad, odjevene po modi vremena. Riječ je o zanimljivom liku, prijateljici hrvatskih feminističkih bardova; Marije Jurić Zagorke i Naste Rojc. Prva ženska javna ‘gaćonoša’ nije računala na tako skandaloznu reakciju, ali se nije dala omesti u svom, po domaći rečeno, ‘ala muška Mare’ modnom izričaju. U kavani ispija neku žesticu i dok pućka u jantarnu lulu u društvu prijatelja iz Zagreba, prolaznici se krste i nečasno joj spominju ime.

Kad smo već krenuli s uniformama, trebalo bi završiti oružjem. Tužne i surove priče, u kojima se žene ‘laćaju mača’, proizlaze uglavnom iz situacija maltretiranja muževa, nevjere, neplanirane trudnoće, ali i kao rezultat prijepora oko zemlje ili poslovnih prijevara.
Dramatični događaj iz 1924., puni stupce novina, a odmah je opjevan u stihovima, kakvi se uvijek začudnom brzinom sklepaju netom po odvijanju dramatične situacije. Jedna od kitica ‘poeme’ o očajničkom činu Beroševe glasi: ‘Katica Beroša pucala u Velikog Miloša, su tri tira isprid Partizan kina. Da je opalila još dva tira, ne bi ga bilo živa!’ Stihove je prenio, upamćene iz djetinjstva od starijih, pranećak Dino Beroš. Zanimljivo je spominjanje Kina Partizan. Naravno o takvom nazivu kina 1924. nema ni primisli. Riječ je o prilagodbi naziva novim lokalitetima, da bi priča bila življa i prepoznatljivija. Prema policijskim izvješćima, Miloš je zaista ranjen pri izlasku s kino- projekcije, no tada je postojeći ‘Kinematograf  Eden’, smješten na Plišćevcu u zgradi hotela ‘Miramar’. To i mijenja činjenicu o mjestu zločina i pomiče poprište s centra rive zapadnije. Grad se podijelio na simpatizere Katice i Miloša, no ona svakako uživa veću popularnost.

Spomenuti ‘Eden’ je trebao biti danas temom ‘Kamarina’, no kako dame imaju prednost tko bi ih na današnji dan zaobišao. Posebno ako su naoružane. Poput u članku Novog doba spomenute: ‘Mare Vuletić koja je na putu iz Igrana do Makarske, ubila nožem ljubavnika koji je zaveo, te je s njim bila zanijela i porodila dijete, a poslije je napustio i vjenčao se drugom djevojkom iz sela’ Žrtva je izvjesni Rudelj.No postojalo je i još jedno oružje, u gradu nekad nerijetko duperano upravo borbenim djelovanjem žena.  
O tome je stara Makarka pričala ovako: ‘Kad bi đeloze žene bile sigurne da im muž s kojom ‘šinjorom’ iđe u štetu, najprije su plaćale mise svetome Josipu, zaštitniku familje. Ako to ne bi upalilo ulili bi u latenu bukicu šode-kauštike, čekale muža da se vrati iz škuribande i pjuf! Zalili bi ga posrid ćunke! On bi onda cili život nosio ‘taj’ na obrazu i znalo se da je vara ženu.!’ Surovo i krajnje agresivno, no vrlo učinkovito. Zadnji se takav slučaj dogodio 50-tih godina prošlog stoljeća, a žrtva nije bio suprug nego priležnica. Ranjena je opasnom kemikalijom, naočigled nazočnih, nasred makarske rive.Drage žene , sretan vam Dan žena! Tekst nije baš bio prigodničarski usklađen, a teme nisu bile nježne. No, tko kaže da ste vi ‘nježniji spol’. U nastavku bez montura, revolvera, britvulina i šode-kauštike. Produžit ćemo temu i na dan koji nije imenovan ženama, a mogao bi, kao i svi ostali dani u godini.

Piše: Marino Srzić foto/ilustracija: privatni album/O.F.