Danas o pjesmi. Možda i nije vrijeme od pjevanja, ali s pjesmom ili bez pjesme, stvari će se odvijati po nekom višem zacrtanom redu. Ni poslovice koje spominju pjevanje u potpunosti ne drže vodu. Ne možemo biti posve sigurni da onaj ‘tko pjeva, zlo ne misli’, niti da ‘tko pjeva, dvostruko Boga moli’. Prvi pjevač može biti prikrivena lopuža, a drugi zakamuflirani beštimadur. Kako god bilo, u današnjem Kamarinu luftamo sjećanja na izgubljene makarske pisme.
‘Kad zapivaju Primorci tad se trese gora, kad zapoje Podgorke čuje se svr’ mora. Kad pivaju Tučepjani udraraju gromi, kad kantaju Makarani do Hvara se ori. Kad se pisma zaori od Veprica do Vruje, milinu i lipost Bog na nebu čuje!’
Ovakvu pohvalu makarsko-primorskom glazbenom talentu ispisao je u jednom od brojnih pisama prijatelju Maliću, onaj isti Mileta čiju smo ‘poslanicu’ već više puta spominjali. Lijepi stihovi, samo kad ne bi bilo nastavka s pošprdnim stavom spram došljaka. Konkretno Vlaja, u makarskom slučaju; Vlava. U istom tonu Mileta dalje zbori: ‘Ne daj Bože samo gange! Mili pobro tu ti pamet stane. Kad zaorjaju na pijaci Vlavi, mozak ti se zavrti u glavi. Ne znaš jel’ opet navališe Turci ili će te izist gladni vuci!’
Makar neskloni glazbenom izričaju Zagore, Makarani su oduvijek bili praktični. Već bi se pri prvom poslovnom, kartaškom ili krčmarskom kontaktu, izrodilo prijateljstvo i kumstvo, između ‘fetivih’ i onih tek doseljenih.
‘U Rimu, po rimski’, pa shodno tome – U Makarskoj, po makarski! Zato pristigli u grad i Primorje vrlo brzo mijenjaju muzički repertoar. Ili, kako je kazivala jedna s peškarije –Šta je, je! Čim se spuste iz Zagore odma se profijene i ne pivaju više onu svoju grezu ‘Oj curice iz Zagvozda, bi li dala za dva grozda’, nego prihvate onu našu pristojnu ‘Hebala Mare soldata’!
Postoji li uopće makarski napjev koji se izvan granica grada i primorja nigdje drugdje nije pjevao? Vjerojatno je postojao, no vremenom su ga načeli moljci vremena, te se izbrisao iz sjećanja.
Pjevalo se posvuda. Stopanice soliraju fregajući pode, meštri ‘de profundo’ basova kantaju u butigama, težaci u polju, nadničari na žurnatama, ribari u kaićima, lokaduri po krčmama.
Postoje i tradicionalne lokacije, koje označene iščezlim toponimima, Mileta u Poslanici posebno naglašava kao uobičajena mjesta na kojima pjesma posebno skladno titra eterom grada: ‘Ispod Kule, Kamenicam, na Kantunu, pivali su cure i mladići ko slavići’
Valjalo bi još istražiti o kojim se Kamenicama i Kantunu radi, no Kula ili Kulica, je zasigurno prostor pred današnjim lokalom Optike Njego. U istom sklopu sa strane od mora bila je praonica rublja, a tamo gdje su ‘lavandere’, tu je i pjesma. Doduše i fizički obračuni lancunima i sukancima natopljenih vodom, ali je sve popraćeno sopranima peraćih trudbenica.
Što se pjeva? Osim napitnica, budnica, crkvenih himni i sokolskih koračnica, s ljestvice hitova od prije stotinjak godina, izdvojit ćemo neke s pripadajućim fjabama.
‘Evo san ti doša’, poznata je pjesma u kojoj povratnik s pečalbe pjeva svojoj dragoj kako joj ‘ovaj put nije doni ništa’, pa nastavlja: ‘Nego sam ti doni organ grlo svoje’. Upravo je tako, sišavši s vapora, zarevao pred zoru pod ponistrom ljubljene Dragice zaljubljeni Mladen. Kad su se škure konačno otvorile, na prozoru se nije priznetala ona, već mater joj Kate s noćnom škufjom na glavi i razbila mu svaku iluziju. –Šta se kriviš?!, oplela je –Lipu si joj pismu zapiva ‘Ovega ti puta nisam doni ništa!’ Znan i ja da nisi kad si škrt! A to šta si joj ‘doni organ grlo svoje’, ne vridi ti ništa! Ona se zabavlja s jednim drugim organom rođaka ti Kleme, ima i godinu dana!, zalupila mu je škurama pred nosom. Duboko pogođen takvim raspletom, odmah se odlučio itnit sa Svetog Petra, ali se putem sjetio zarevati pod prozorom jedne druge krasotice i ponuditi joj ‘organ grlo svoje’. Kakav je dojam pjesma ostavila na novu izabranicu nije zabilježeno, no da je organ solidno djelovao svjedoči duzina djece koju su izrodili.
Idemo raspjevano dalje. ‘Ustani Ive sinko moj, juba ti prođe mimo dvor’. Nekad često pjevani stihovi, imaju sve dalmatinske elemente; brižnu mater, sina koji tvrdo spava i ljubovcu pred dvorom. Upravo je tako pjevajući, budila jedinca Ivana i mater Antica.
–Ustani okasnit će! Meštar će ti dat nogu u timun!, tuta-forca je zapivala ‘Ustani Ive sinko moj…!’ Čim je čuo ‘juba ti prođe mimo dvor’, skočio je na ponistru povirit koja ga to krasotica vreba. Ugledao je raskošnu žensku pozadinu. Odmah se razbudio, zamišljajući kako bi se s viđenim materijalom snašao. Maštovite ideje su se u trenu rasplinule, kad se pozadina okrenula i otkrila vlasnicu; Maru Plisu, skupljačicu svega što se nađe na putu –Majko cura žejan jesam, ali opet tako dišperan nisam da bi se mašio Mare Plise!, razočarano je komentirao.
Da je odraz u zrcalu varljiv, svjedoči i izbor stihova pjevača. –Slušaj vamo, ajmo se kladit o dvi ture po litru, da nećeš pogodit šta će koja cura zapivat kad dođe prat robu pod Kulicu!, ponudio je opkladu linčina Zorzi, kalašu Zani, dok su na pred Kapetanijom trošili neradničke ure. Zane je prihvatio. –Evo Lipe Anete, ona će zapivat ‘Bože mili lipa ti san’!, tipovao je na logičan izbor za ljepoticu. No, Aneta je tugaljivo zaveršala: ‘Šta će meni škrinja zlata puna, kad sam vako garava i grdna’! –Ma di si grdna, ko svetica si sa oltara!, ljutito je komentirao Zane, izgubivši prvu litru. –Ajde sad pogodi šta će ova zaorjat, pokazao je Zorzi na pozamašnu Jelu s tijelom obujma badnja. – Ona će onu ‘Šjora Ane štramacera, guzica joj ko bracera’! Jelin je izbor bio drugačiji, pa se piskutavo uskenjkala; ‘Mili Bože lipa ti san, a u pasu tanka ti sam!’ –Jesi šta’š govorit! Ne bi te tri težaka opasala!, ljutito je komentirao gubitnik opklade. Kad su u konobi ispraznili sve žmule, neradnici su zarevali ‘Trudne ti su ruke naše, kopat vrtle ne pristaše’, potvrdivši tako da se svatko svrbi gdje ga češe.
U pučkom repertoaru, koji je nekim čudom ostao sačuvan, zahvaljujući nacvrcanim revanjima više nego bilježenjima etnomuzikologa, prevladavaju pjesme koje se mogu čuti i izvan lokalnog areala. Priportavanje napjeva prema domaćim prilikama, daju notu karakterističnog. Prvotne verzije prekrojene po makarskom ‘štanpu’ i jesu plagijat, ali ‘pizaju’ i kao original.
Evo primjera kako je to bilo u praksi. Poznata pjesma ‘Mislila sam mlada koludrica biti’, u podbiokovskoj verziji prerađena je na osnovi davnog obiteljskog prijepora.
Podsjetimo se. U originalu stihovi pjevaju o mladoj djevojci koja je odlučila biti redovnicom, ne bi li tako bratu Paški ostavila očevinu. Od velikodušnog nauma odstupa kad joj pod prozorom mladići zapjevaju podoknicu, te povučena zovom ljubavi odustaje biti švorom.
Rijetkima poznat tekst, koji se pjevao na istu melodiju, unio je u priču o koludrici, doti i bratu, sasvim konkretne likove. Evo našeg teksta smještenog u poznati napjev:
‘Zaklela se Ane picokara biti, svome bratu Marku stanje ostaviti. Kad je veštu švore postavila na se, pustila je Ane tada druge glase. Prominila naum ostaviti dotu, drugom bratu Stipi kotiškome popu. Najidi se Marko na sestrine misli, ter prokune sestru i vako promisli. –Koludrice stara jezik od krakuna, mani se ti mene i mojih kantuna. Ako se ne maneš od mojih kantuna, završit ćeš grdno ti usrid pržuna!’
Riječ je o sestri koja se odlučila na redovnički zavjet i prepuštanje svoga dijela imovine bratu Marku. U međuvremenu se predomislila, te je sve darovala bratu svećeniku don Stipi. Marko se osjeća izigranim, pa sestru naziva ‘jezikom od krakuna’ i ogorčen joj se prijeti pržunom.
Autoru redaka je tekst davno izdiktirala rodica iz drugog koljena. Pokojnica je bila ćudljive prirode, ali i sjajne memorije. Bila je sklona nadožuntavanju, no u priči je dovoljno istinitih podataka da joj se prizna vjerodostojnost.
Marko je djed u petom koljenu autora redaka, pa je bio zainteresiran zaviriti u podatke s obiteljskog stabla. Dakle, Ana Glavina-Glavičić, zaista je bila redovnica tzv. ‘picokara’, te ima vodeću ulogu u grupi djevojaka koje su se zavjetovale na nevinost. U župnim knjigama su bile zabilježene kao ‘virgo-pizzocare’, djevice. Živjele su u nastambama u blizini Kotišine. Iz usporedbi Markove imovine s ostalim članovima obitelji, razvidno je kako je ostao ‘kratkih rukava’. Eto, iz jednog banalnog teksta, dovoljno štofa za cijelu priču.
Još jedna pjesma, neupitno splitska, ‘Na Merjan su drače’, dobila je svoju improvizaciju na makarskom terenu. U originalu se izruguju stanovnice Lučca, koje su ‘gulozače’, ali svoje apetite teško utažuju jer su sirote. ‘Pune ambicjuna, a kad dojdu doma nimaju lanucna’. U našoj je inačici to malo privoltano, no priča o mižeriji, ambicijama i bogatijim pijatima, ostaje ista. Evo makarske varijante:
‘U makarskom portu puna riva broda, došla nam je pivat sa Lištuna špronda. Sa Lištuna špronda puna ambicjuna, a u bušti njenoj nema patakuna. Nema patakuna ni banice cile, u bikara duži za bokune fine! Miši joj izili bušte, takujine, a na glavi oće nosit kapeline’
Zna se i kako su stihovi nastali. Zabilježeni su po sjećanju pok. Mirjane Štambuk rođ. Srzić, koja je upamtila svoju baku Mariju rođ. Antunović Finko. Njoj u posjete dolazi sestra Antica udata u Split za Begu, pa joj prenosi pismu-rugalicu. Mariji nije trebalo dugo da na istu melodiju ispjeva stihove, koji su se brzo proširile gradom. Posebice među ženskim pukom. Pravi hit!
Tako se osvetila nekoj ‘šprondi’ s Lištuna, koja joj je zbog nečeg stala na žulj.
Što bi u naše vrijeme trebalo pjevati? S obzirom na situaciju s koronom, defetisti bi sigurno zakantali: ‘Bolne su mi prsi, pari mi se mrijeti’. Nemili rat na istoku Europe, neke će navesti zaorjati: ‘Trublja se čuje, dušmanin tu je!’ U svakom slučaju ne dajmo se! Makar pjevušili i onu ‘Mare soldata’, ako nam ništa dostojnije ne pada napamet, pjevajte! Uz ovakav tra-la-la ritam iz naftaline, zaboravimo trenutak na muke današnjice koje u naftalinu nikako smjestiti.
Piše: Marino Srzić / foto: privatni album
