Neprocjenjivo blago nekada se čuvalo u albumima od crvenog pliša. Nešto kasnije naslijeđene su se vrijednosti premještale u modernije inačice ukrašene motivima narodnog veza, pa potom u jeftinije plastificirane verzije s prikazom zalaska sunca. Blago smo ipak najčešće pohranjivali u limenim škatulama luksuznijih gulozarija, u kutijama Kraševih bombonijera ili u kartonskoj ambalaži davno istrošenih postola Borovo. Jesmo li bili lakoumni držeći dragocjenosti u tako nesigurnim deponijima, umjesto da ih pohranimo u kasu sa šifrom ili barem u škrinjicu s krakunićem?
Nismo! Koji bi to lupež pri provali bio toliko blekast i posegnuo za bokunom karte s kojega se zbunjeno smiješe pradjedovi, babe, tete ili rođaci iz Amerike.
Naravno, pogađate da u današnjem Kamarinu nije riječ o dragocjenostima koje se mogu unovčiti za solidne šolde, nego o karti s otiskom davno upokojenog člana rodbine. Riječ je dakako o fotografijama, nekada poznatijim kao ‘litretima’.
Na tvrdoj kartonskoj poleđini ili u donjem kantunu makarskih portretnih litreta nisu rijetki natpisi splitskih foto-ateljea Goldberg ili žig salona oca dalmatinske fotografije Tome Buratija. No na njima ipak pozira ‘fijeniji svit’ s viškom patakuna. Običan se puk fotografira vještinom domaćih meštara Parentića ili Smodlake,
nešto kasnije Garduna, pa onda Game, Daskala, Kapiste, foto Galića…
Što je to onda na starim litretima toliko dragocjeno, osim neupitne sentimentalne vrijednosti? Radi se o Au i Ag. Još vam nije jasno? A govori li vam išta Aurum i Argentum? Opet ništa? Sigurno niste voljeli kemiju u školi, a ni s latinskim niste na ‘ti’. Ajmo onda po domaći! Radi se o zlatu i srebru. Čak i na slici prababe koja je živjela u mižernim prilikama, primjećuje se poneki lijep komad antikog nakita.
Sakupljan naraštajima i uz velika odricanja, nakit bi stigao u nove domove kao dio nevjestine dote. Zemlja, spiza i zlato, važili su za najpouzdaniju mjeru materijalnog blagostanja. Neke od naših predaka ženskog roda imale su žestoki poriv isticanja dobrog stanja u kućnoj kasi upravo hvaljenjem onoga što im se kuha na kominu i kićenjem onim što su donijeli u dotu. Ipak, opek od janjeta se nije mogao staviti oko vrata, niti zubace objesiti na uši da bi se vidjelo koliko ti je takujin nateka. Zlato si pak mogao prizentat na veltrini prsiju i ponosno ga prošetati kalama čineći druge đelozima.
Obiteljsko je zlato po običaju bilo pod kontrolom baba ili neudanih teta. Načini pohrane znali su biti vrlo živopisni i nepredvidivi. Deponirano po škatulicma, zavezano u faculetiće i ušiveno u porube intimela, sakrivale su ga naše zaštitarke po strateškim točkama kuće. Uvjerene da ga eventualni lupež ne može pronaći, mijenjale su pozicije bojeći se da ne rebambiju i zaborave mjesta pohrane. Tako ih se moglo zateći pri provjeri stanja na vrhu veltrine ili raspete na skalama kako u buži iza bonogracije nešto traže, mrmljajući u bradu. –Ma di mi je oni saketić, znam da sam ga stvaila tute! Ako ne bi bio ‘tute’, bio bi negdje ‘unde’, no svakako na sigurnom.
Autor redaka imao je priliku davno odslušati pravo malo predavanje o važnosti zlata u životu predaka. ‘Predavačica’ je znakovito bila krvna slijednica Jele Srzić Dugopoljac, procjeniteljice nakita za dote s kraja 18. stoljeća. Dakle krv nije voda. Evo kako je teklo na brzinu zabilježeno ‘zlatno’ predavanje:
-Prije se do zlata puno držalo. I sirotinja je štogo imala, altroke bogatuni!
Zahvaljujući dobro napunjenoj ‘bukarici’ koju je tada posjedovala usput je tekla i prezentacija -Ovo ti je rečina moreta, izvadila je iz škatule -Nisu je nosile cure, jer bi to značilo dežgraciju. Samo udovice ili žene u koroti. Kad bi ih stavile udate, rugali bi im se. Jer ako se time kite kraj živoga muža, onda ima bit da mu je pokojni oni u mudantama. Nosili su ih i muški šta su navigavali, da bude za ukopa ako stradaju u neveri i nađu ih mrtve. Naši su muški iz Primorja stavjali na uvo evo ovo, izvadila je okruglu, skromno urešenu naušnicu –To je vereta, a nosio je najstariji sin. Gazde su još mećali anprsi lance zakačene za đilet na kojem je visio reloj. Toliko o muškima! Stare su žene nosile oko pasa duge kordune od srebra sa britvulinom i kjučima. Kad bi umrle, ćeri bi izmirile kordun, odnile izvagat u zlatara Jovića ili Akčića, pa podilile. Ne bi dale nevistima jer je to bilo materinstvo. Ima još rečina bokula, pa malih na kolačić, onda s korajima i karniolama, tučepske na krušku i podgorske čoke. –Odakle vam toliko zlata?, zainteresirao sam se.
–To je sve iz dota prababa. Bile su bogate sejanke i nosile puno zlata u muževu kuću. Ja sam imala jedan veli medajun šta se zva ‘vira, ufanje i jubav’. Morala sam ga minjat u vrime rata za pancetu. To je bilo mila majka. Kasnije se minjalo za puru! Žuto za žuto, govorile su vlaške uncutice! Nastavila je zlatnu štoriju -Neke su se volile kitit, a druge su imale, ali su bile skromne ko švore. Nakićene smo zvali šjore Rikete ili Gospe iz kvadra. Šjore Rikete bi stavile na sebe svega i bliščale ko lanterna na Svetom Petru. Izmišale bi stare bračolete sa đinđama s derneka, a na prsi bi uz antike špile metnile broše od stakla kupjene u galantara iz Zagvozda. Gospe iz kvadra su imale na sebi sve šesno, ali isuviše. Kad bi prošle svit bi reka- Ne tribaju ni latnerini ni letrika! Da prođu u ponoć zasvitlilo bi do vrva Biokova! –A šta je ovo u tubama od likarija?, posegnuo sam prema kutijici –Mac mujse!, opalila me po ruci –Jedva sam to škapulala od Talijana, pa onda drugova, đavala i Pavala! To mi je dota i kapital! Za ne daj Bože potribe! Oprezno je izvadila par zlatnika iz latenih doza s otisnutim sloganom ‘Bayern otklanja najljuću bol’ -Pa to je numizmatička kolekcija, naivno sam komentirao. –Je ti ovo zuminatika!, odmjerila je od šake do lakta –Ovo su bile pare za crne dane!
Sudbina zlatnine bila je nesigurna. Razumljivo je kad bi neka Makarka morala zamijeniti usred gladi, babin bračolet za vrićicu pure. Bračolet se ne može glođat, niti strainske rečine šufigat. Ali kad se već imaš što za papat, onda samo ludi možđani mogu doći na ideju pretopiti ‘ćemer’, masivnu srebrenu kopču iz dote, u četiri ‘duzine’ tankih hippy-narukvica. Takvih je pametnih pomodnih odluka bilo posebno 70-ih godina prošlog stoljeća.
Intervjuirana stručnjakinja za plemenite metale ispričala je i slijedeću makarsku štoriju o zlatnini…
-U prvošnje doba je bilo puno žena u Gospe od Karmela. Bila sam i ja. Išle bi na sastanke u Filipina, tu bi najprvo imale misu i dogovarale ako je kogo u jutoj potribi da mu pomognemo. Za uboge bi skupjale ‘lemozinu potribitih’. Kasnije bi otišle u koje sestrime koja je živila sama, pa bi popile i bićerin i malo se prodivertile. To nam je bilo sve!’, prisjećala se stara sestrima aktivnosti u bratovštini. Još je i nadožuntala -A onda su posli rata nike raskrstile sa crkvom i dale se po ‘afežeju’, ali isto potajice na Gospu nisu zaboravile. Jedna je bila u velikoj potribi i donila mi pun saketić zlatnih privisaka za zavitni dar. Imala sam šta vidit, diteline, zlatne dude, oni Miki Maus šta su dica volila gledat na televiziju, oroskopski znakovi, ovni, jarci, bliznaci… Kazala sam joj-Sestro mila, pa di ćeš u Gospin kvadar metnit jarca i Mikija? Bog će nas pokarat! Pritopila sam sve u Klarića u jedno veliko zlatno srce i odnila ga Gospi. Eno ga još tamo!’
Starčad je opečena iskustvima iz mižernih vremena neprestano živjela u opsesivnom strahu da će zapasti u neimaštinu. Makar za to i nije bilo realnih naznaka, strah je bio jači. Lijek za sigurnost bila je šparnost. –U radiše svega biše, u štediše jošte više!, govorile su starice nakon inventure škrinjica čije su ključeve skrivale na najsigurnijem mjestu, u ređipetu. –Ovde je najsigurnije posli šta sam prošla šezdesetu, prije toga je bilo najnesigurnije!, zafrkantski bi pokazivale na grudnjak. Zanimljivo kako je muški puk još nekako i vjerovao, ali ženski nije imao povjerenja u novčane monete. Dovoljno su u životu promijenile starih novčanica u nove za koje kasnije nisi mogao kupiti ni škatulu španjuleta.
Kuma Zorka je vjerovala samo u zlato, te u njega je godinama ulagala. Držala je kjučeve od kućne kase, pa kad bi od muža i neudate kćeri dobila kuvertu s plaćom, najprije bi platila račune i odvojila za spizu, a onda bi se uputila na štacije gdje je znala da će na jeftinu ješku uloviti dobre žute bokune. Noću bi planirala –Sad sam skupila dovoljno za kupit zlatnu dentijeru šjore Emice! Taj joj naum nije uspio.Stara je izdiguzica Emica logično zaključila da joj se zubalo ne isplati prodati i kupit pola mesnice, jer ako proda dentijeru neće imat čime meso glođat.Zorka bi ipak uvijek nalazila kanale kako povoljno trgovati i pri tome nije imala skrupula. Cjenkala se po propalim gospodskim kućama, kalavala cijenu i deponirala vrijedan ulov. Sve bi u zlatara pretapala u baštuniće i stivavala u škrinjicu.
Najveći bi joj izazov bio izgubljeno vratiti natrag. Za vrijeme rata bilježila je u notesić kojoj je kumi iz Zagore dala zlatni broš za kilo žute pure. Onda bi sa zaputila u Vlaško, našla rečenu i započela nagodbu –Jel se ti mene sičaš? Ja sam ti ona šta sam ti dala broš za puru. Jeli još živ? Kuma bi je se sjetila i nagodba bi krenula. Njoj broš nije služio ničemu, ali je tražila vezu da muža uvali na državni posao. Zorka je tu dobro stala. S vezama koje je plela cijelog života, Antu bi namjestila bi u Vodovod za čuvara, a natrag dobila i broš i po još koji bokun ratnog plijena.Škrinjica je postala sve tješnja. Rodbini je imala što ostaviti. Zlatne dentijere su pretvorene u škure, bračoleti i kadene u lingjere, pretopljeni baštunići u kupe za krov luksuzne kuće za afitavanje. Vila je logično dobila ime Villa Gold, a i kako bi drugačije? Možda Villa Zorka, no to bi bilo prebanalno za reputaciju.
Je li vam se od ovoliko sjaja iz današnjeg ‘zlatnog’ Kamarina zamantalo? I gdje je vaše zlato? Nedavno se jedna gospođa pohvalila kako je babine ‘đinđe’ prodala i uložila u pumpanje botoks-pešanja. Ovih se dana pročulo kako se žali na krivu procjenu ulaganja. Naime, sve je strah da u glamuroznu čunku neće ubrzo imati što ubaciti. Nije zlato poštenje da se ne bi trebalo prodati, samo je pitanje u što dobitak uložiti. Kako stoje stvari ulagati ćemo ponajprije u štumke, pa u letriku, benzinu, plin…. Uostalom, ‘nije zlato sve što sja!’, nešto je i euro.
Piše Marino Srzić / foto: privatni album
