Premda je trend umanjivanja važnosti obitelji u punom jeku, još uvijek će na pitanje –Čiji si ti mali?, svaki ‘mulac’ s kale znati izbiflati ime oca i majke, pa možda i babe i dida.  Ako ga pak pitaš –Od kojih si?, samo će te zamantano pogledati. Za djevojačka prezimena baba i o daljim rođacima, rijetko bi tko imao smislen odgovor.

Nekoć je bilo drugačije. U hipu bi se nabrojala sva moguća srodstva ‘od stoljeća sedmog’, pa naovamo. Naravno, izvor informacija bili su uvijek najbistriji članovi obitelji, u pravilu babe i još češće tete, tko zna zašto, ali posebno one neudane.

Njima nije bio potreban uvid u matične knjige niti informatička logistika. Iz osobne arhive bistrih možđana, ove bi čuvarice kućnih ognjišta kao iz rukava izvukle traženu genetsku ekspertizu. Još bi sve i potkrijepile kakvom pričom ili poslovicom.

Oglas

Izreke o precima bile su posebno popularne. Od onih biblijskih, inspiriranih starim familijarnim grijesima; ‘Očevi kiselo grožđe jedoše, a sinovima zubi trnuše!’, do najkonkretnijih i manje rafiniranih; ‘Kad je mater bila kurba, ćer će bit i kurba i rufijana!’. Još se uobičajeno govorilo kako; ‘Jabuka ne pada daleko od cabla’, te se klelo ili blagosljivalo u svih ‘devet kolina unatrag i unaprid’.

U posljednje vrijeme zanimanje za precima i rodoslovljima raste. Koji su motivi? Krenimo od početka…

‘Rodoslovlje ili genealogija (grč. γενεα – genea – rod, pleme, koljeno + λόγος – lógos – riječ, govor) znanost je o postanku, odnosima i korijenima  imena i prezimena. Pri istraživanju se koriste pisani i usmeni izvori da bi se moglo stvoriti obiteljsko stablo.’

Takva definicija stoji u rječnicima i leksikonima. No, storija o rodovima nosi barem još toliko priča koliko je imena na granama nekog obiteljskog stabla. Zato je precizno i stručno objašnjenje nepotpuno i bez šuga.

Sudbinu baš svih listova na granama stabla familije, nemoguće je istražiti. Odnese ih vjetar zaborava i prekrije nadgrobna ploča. Ostaju uspomene, ali i one su podložne zaboravu i nestaju s onima koji ih čuvaju. Tome ne mogu pomoći ni imena uklesana na križevima, ni zapisi u matičnim knjigama.

Vrijeme je najefikasniji brisač uspomena, pa svaki novi naraštaj zna sve manje o onima čije nasljeđe baštini.

Potaknut znatiželjom, te u pokušaju borbe kontra zaborava i vaš se zapisivač počeo amaterski baviti genealogijom. Pri tome na lokalnom terenu nije usamljen. Zahvaljujući upornom radu i ostalih zaljubljenika u povijest rodno-rodbinskih veza i podrijetla predaka, Makarska i primorje su postali među najboljim rodoslovno obrađenim područjima u Hrvatskoj. To je posebno vidljivo na vodećem genealoškom sajtu ‘GENI’, gdje su u zavičajno rodoslovlje naznačena i ukomponirana gotovo sva prezimena i rodovi spominjani još u najstarijim Stanjima duša i popisima stanovništva.

Kada amater genealog krene prevrtati stare listine u potrazi za točno određenim ciljem, posao se katkad čini jalov i uzaludan. Ukoliko je fiksiran samo za određenu obiteljsku granu ili saznanja o vlastitim precima, zna mu se dogoditi da prođe nebrojen broj stranica, a rezultat, uz svu upornost ipak izostane.

Potraga bez rezultata nije ono najgore što se može desiti tijekom istraživanja. Kada je riječ o iskrenom interesu, svaki je podatak zanimljiv. Najviše frustrira nedostatak izvora; dokumenata i zapisa koji službeno svjedoče o postojanju nekog pretka prije više stoljeća.

Traganje za nekad teško dostupnim izvorima: knjigama rođenih, vjenčanih i umrlih, sada je bitno olakšano. Dovoljno je pronaći ‘Family search’ internetsku stranicu, svojevrsnu rodnu tražilicu. Riječ je o arhivi koja obiluje brojnim podacima za gradnju obiteljskog stabla.

Kada se već upetljate u detektiranje predaka i nakon dugog kopanja stvorite djelomičnu sliku kakvim ste sve genima obdareni, ubrzo se nađu i drugi koji su zainteresirani za isto, pa te zamole da baciš oko i na njihovu ‘genetsku popudbinu’. Pri tome, mnoge ne vodi iskreno zanimanje za obiteljsku povijest, nego i ambicije, interesi, praktični razlozi, čudni afiniteti, taština i grandomanija.

Autor redaka je tako preko rodoslovnog hobija upoznao sasvim drugo lice do tada mu poznatih ljudi. Interes za podrijetlom katkad izbaci na površinu zatomljene frustracije, komplekse, licemjerje, častohleplje, koristoljublje. Zanimanje za ‘praoce’ može biti pravi lakmus-papir za osobne manjkavosti.

Čini se da kod onih čiji smo slijednici, tražimo opravdanje za nezadovoljstvo sa samima sobom i iz uspomena pokušavamo izvući korist. Tražitelji predaka, isključujući one koje vodi iskrena i pozitivna istraživačka znatiželja, mogu se načelno podijeliti u slijedeće grupe:

Tragači za genetskom potvrdom o autohtonom podrijetlu

Takvi bi zatajili i vlastitog dida ako nije ‘fetivi’ i rođen barem na Vrpolju ili Mlinicima, kada već nije s rive ili Marinete. Silno se upinju dokazati domorodački status, pa makar i falsificiranjem podataka. Gluposti im nema kraja, te su kadri zamoliti istraživača da primjerice, umjesto Ljutog Doca, naznačenog kao mjesta rođenja pretka, destinaciju promjeni u Makarsku ili barem Makar i Kotišinu.

Tragači za stranim podrijetlom

Ta bi vrsta dala sve za pokoju prababu s djevojačkim prezimenom bez završetka na -ić. Preferiraju talijanske korijene, a ako ih se ne može iskopati onda dobro dođe i njemačko, mađarsko ili neko drugo podrijetlo. Kad im se kojim slučajem detektira kap krvi koja im nije po guštu, slijedi negodovanje, katkad i vrijeđanje istražitelja, te zataškavanje rezultata istraživanja.

-Tragači za titulama

Ta skupina inzistira na dokazu o barem sićušnoj kapljici plave krvi. Ako im pronađeš kojeg plemenitog šukundida ili prababu kontesu, odmah naručuju grbove i povelje koji s ozbiljnom heraldikom nemaju nikakve veze. Takvi lažni dokazi plemenitosti, uokvireni stoje po stanovima i uredima, a vlasnik ih primajući vižite ponosno pokazuje posjetiteljima. Kada bi svi ‘plemeniti’ zaista bili potomci plemića, grad bi imao članova Plemićkog zbora ravan ukupnom broju stanovnika. Pripadnici ove skupine pokazuju najteže simptome bolesti koji su naši stari mudro nazivali ‘falšom grandecom’.

-Tragači za odličnicima, zaslužnicima i herojima

Ovi, motivirani tobože istinitim obiteljskim predajama, ne pristaju na ništa manje od pretka generala ili admirala. Ne zadovoljavaju se titulom harambaše ili hajduka. Na zidovima tinela vise im sablje za koje tvrde da su smakli glave cijeloj četi dušmana. Istina je da su takvo ‘trofejno’ oružje nabavili putem interneta na stranicama fanova popularnih ‘Gospodara prstenova’. Kada ne preferiraju uniforme onda je ono najskromnije što im možeš ponuditi predak poteštat ili kancelir. Pronađeni glavar sela u petom koljenu, ne zadovoljava njihove ambicije. Donekle su zadovoljniji s talijanskim nazivom ‘capo del villaggio’. Taj im se naslov čini moćnijim i značajnijim, premda je u svoje vrijeme zapisan službenim talijanskim, značio posve isto.

-Traženje predaka čije bi prezime trebali nositi, a niste

Takva potraga nije za šalu. Radi se o nekom krvnom prethodniku koji je bio produkt grešne veze neokrunjene brakom. Loze proistekle iz takvih situacija puk je nazivao posprdno i rugalački ‘mulačkim racama’. Ako je od toga prošlo više naraštaja, nasljednik nije previše pogođen. Samo ga zanima čije prešućene gene zaista nosi. U slučaju da je situacija nastala u bližoj prošlosti, pokušaj detektiranja je sasvim razumljiv. Strepnja da ti se sin ozbiljno zagleda u nepoznatu rodicu, te s njom ima ozbiljne namjere, opravdava ovakvu rodoslovnu potragu.

-Traganje za srodstvima radi imovine ili dokazivanja vlasništva

U potrazi za rodnim podrijetlom ovo je najčešći i najkonkretniji razlog. Aktivnost je postala posebno popularna proteklih par decenija, nakon pokretanja povratka nacionalizirane imovine. Operacija se provodi ovako: na zamršenim granama svoje obiteljske krošnje naručiš potragu za davnim vlasnikom nekretnine, ne bi li dokazao pravo na komad zemlje ozbiljnije kvadrature koja je dobila na cijeni novim urbanističkim planom. S dokumentima o srodstvu, s do tada neznanim rođacima, krećeš u obilazak katastarskih ureda, spreman na pravnu bitku za vlasništvo. Usput, ovisno o ishodu pravne zavrzlame, blagosljivaš ili proklinješ ni krivog ni dužnog pretka. Ovdje se stvar zna još više zakomplicirati ako si slijednik ‘mulačke race’, pa je srodstvo teško ili nemoguće dokazati.

I tako pasionirani genealog, obasipan zahtjevima i molbama ‘klijenata’, tobože iskreno zainteresiranih za povijest roda, postaje nenamjernim sudionikom prekrajanja rodoslovlja. Naravno sve dok ne primijeti prave motive zanimanja za pretke. U međuvremenu se same od sebe ponude brojne fjabe proistekle iz čiste ljudske gluposti.

Svaka od spomenutih grupa ‘tragača korijena’ nosi sa sobom i po koju priču. Muljanje i svojevrsna trgovina identitetom naslijeđenim genima, biti će temom slijedećih par nastavaka Kamarina na stranicama Makarske Danas. Svaka će od nabrojanih grupa interesenata za svoje pretke biti popraćena i začinjena i po kojom manje ili više pikantnom štorijom. Priče s naših obiteljskih stabala obiluju scenarijima atraktivnijima od turskih sapunica.

Treba li spomenuti kako će se mnogi i prepoznati. Poneko će se nasmijati, a poneko neće dati gušta ni sebi ni tekstu na ekranu pred sobom…

Piše Marino Srzić / foto: Privatni album