Dr. Josip Bekavac, ortopedski kirurg iz Brela, višegodišnji zaposlenik u KBC Split, te važno je naglasiti – vitalan u svojim pedesetima – jedan je od oboljelih od koronavirusa, čije svjedočanstvo prolaska kroz proces ozdravljenja koji je potrajao dva tjedna prenosimo u cijelosti.

Oglas

Njegovo svjedočanstvo potresna je, vrlo osobna i iskrena priča koja uzimajući u obzir njegov autoritet šalje jaku poruku upozorenja svima koji marginaliziraju ovu situaciju u epidemiološkom smislu.

Prošao sam rad u općoj praksi, prošao sam rat i kirurške sam struke, nisam plačipizda, ali ovo kroz što sam prošao bilo je na rubu moje fizičke i mentalne izdržljivosti. Hvala članovima moje obitelji, svećenicima koji su molili za mene kao i prijateljima i svima kojima sam bio u mislima i koji su mi davali podršku jer sve to je jedan mozaik u kojem smo isprepleteni i koji čovjeka održava iznad vode.

14 DANA MOJE AGONIJE

Budim se već 2. dan bez temperature. Bože moj, je li to znači da sam konačno savladao ovaj Korona virus? Smijem li to izgovoriti? Suze mi klize niz lice. Slava tebi uskrsli Kriste jer si se i nada mnom malenim proslavio, a i meni je svanula zora uskrsnuća kao zdravlje koje sam izgubio i ponovo ga pronašao.

Danas je 16. dan od kada sam se razbolio, dakle 14 dana bolesti i temperature.

A sve je počelo par dana ranije kada sam morao doći liječiti majku koja je dobila temperaturu s upornim kašljanjem. Sada kad vrtim film jedino tko je njoj mogao prenijeti bolest su klinci koji su moguće bili bez ili gotovo beznačajnim simptomima.

Mater je bila u jako teškom stanju s visokom temperaturom kašljem i gušenjem i znakovima upale pluća, pa onako dementnu, poslati je u bolnicu, značilo bi poslati je u smrt, te sam donio odluku da je liječimo kući pa što Bog da, svjestan da tako ugrožavam sebe jer se zaštititi u toj mjeri kućnih uvjeta nije moguće. Stoga sam odlučio uzeti bocu kisika iz ordinacije i davati joj ga u mjeri u kojoj je ona bila koperabilna.

Terapija u izolaciji

Bila je to danonoćna borba a pozvan je i naš župnik koji joj je udijelio bolesničko pomazanje. Treći dan sam i ja dobio temperaturu a moja sestra Irma dan ranije. Prva 2 dana bila je to temperatura od par linija, a onda je krenulo … Kao da sam ušao u dugački tunel kojem nema kraja. Na sreću mater se je kroz idućih nekoliko dana oporavljala i iznenađujuće se oporavila iako je izgledalo da je kraj.

A kakav je bio moj put?

To je bilo jedno očajničko putovanje kroz mrak, putem kojem se nije nazirao kraj. U bolesti obično nakon par dana se čovjek počinje osjećati bolje ali ovdje je svaki dan gore. Iako nikad nisam imao gušenje, pratio me suhi kašalj,temperatura do 38,7, gubitak okusa i mirisa, posve sam izgubio tek a u ustima i ždrijelu stala je strašna gorčina kao žuč i pelin zajedno. Sve to provociralo je uporne nagone na povraćanje a kako nisam bog zna što mogao pojesti osim juhe kojom bi tu gorčinu na neko vrijeme „isprao“, to nisam imao što povratiti.

9. dan

Odlazimo na Križine da testom potvrdimo Koronu iako nije bilo nikakve sumnja, ali da prvenstveno izvadimo krv da vidim gdje sam. Nalaz CRP bio mi je 90 – vrlo visok. Unatoč toga dežurni liječnik je rekao da mogu ostati ali i ne moram jer nisam neposredno respiratorno ugrožen, pa da se javim ukoliko osjetim gušenje. Mislim se, imam bocu kisika doma i ne bi trebalo biti straha. Nakon 4 i pol sata čekanja rezultata te „obrade“ otišli smo kući a službena potvrda da se radi o Koronavirusu stigla je tek nakon 3 dana.

Najteži period bio je između 10. i 12. dana kada sam počeo gubiti nadu i zapao u apatiju i više nisam mogao ništa jesti. Da mi nije bilo Ksenije ne znam…. Najgore od svega je taj osjećaj bespomoćnosti i pitanje imali ovome kraja, a i kolege koje pitam ne mogu mi dati konkretan odgovor niti na ni jedno pitanje jer su kliničke slike različite i pravilo je da nema pravila. I konačno 13. dan počela mi je padati temperatura. Potpuno sam se preznojio taj dan i sutradan i 15. dan ujutro na uskrsni ponedjeljk, konačno više nisam imao temperature. Slava tebi Kriste uskrsli…!

Znam da je još put opravka preda mnom i da sam sada bez snage i na staklenim nogama. Prošao sam rad u općoj praksi, prošao sam rat i kirurške sam struke, nisam plačipizda, ali ovo kroz što sam prošao bilo je na rubu moje fizičke i mentalne izdržljivosti.

Hvala članovima moje obitelji, svećenicima koji su molili za mene kao i prijateljima i svima kojima sam bio u mislima i koji su mi davali podršku jer sve to je jedan mozaik u kojem smo isprepleteni i koji čovjeka održava iznad vode.

Svima koji ovo budu čitali neka ovo bude smjernica da ne klonu duhom, jer će ukoliko se razbole i vjeruju, duh sveti pronaći zadnje atome snage u njima da prođu kroz ovu najveću kušnju te na kraju ugledaju svjetlo ozdravljenja.

D.Antonini / Foto: Facebook