Pandemija Covid-19 dovela je do neobičnosti da se masovne komemoracije ovih dana odvijaju posve bez građana, ali znanstvenici ističu da je njihov pravi nedostatak što političari na njima ne uspijevaju nametnuti univerzalne kriterije sjećanja.
To je mišljenje stručnjaka – kulturne antropologinje s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu Renate Jambrešić Kirin i povjesničara s Filozofskog fakulteta u Rijeci Vjerana Pavlakovića – o iskustvima s ovogodišnjim komemoracijama koje su umjesto pred mnoštvom održane samo pred televizijskim ekranima.
Do sada su to bile komemoracije u Jasenovcu i obilježavanje Bljeska, Dana pobjede i Dana Europe, kao i Bleiburg, a za očekivati je da će se i Dan antifašizma, Dan ustanka u Srbu i Oluja također izvesti uglavnom kao medijske komemoracije. Što se s njima zbiva i prestaju li komemoracije to biti ako u njima ne sudjeluje narod, središnje je pitanje upućeno stručnjacima.
Sjećanje se ne svodi samo na komemoracije
Covid-19 je dramatično promijenio sve u svijetu pa i komemorativne prakse. Lokalno obilježavanje Drugog svjetskog rata ili Domovinskog rata zahtijevalo je nove protokole, socijalnu distancu, malo sudionika i nedostatak uobičajenih interakcija koje su dio stvaranja kulturne i kolektivne memorije. Ta memorija podrazumijeva prenošenje priča o palim prijateljima, obavljanje obreda i pronalaženje smisla za osobne tragedije u mnogo veće lokalne, regionalne i nacionalne narative, ističe Vjeran Pavlaković.
Renata Jambrešić Kirin napominje da su komemorativne ceremonije komemorativne samo u mjeri u kojoj su izvedbene. To znači, dodaje pozivajući se na vodeće teoretičare, da su one izvođene i ponavljane, odnosno samo onda kad njihovi sudionici svojim strogo kodiranim, stiliziranim i ritualiziranim tjelesnim postupanjem potvrđuju ove ceremonijalne prakse kao „visoko reprezentativne“ i ključne za njegovanje moralnog jedinstva i kolektivnog identiteta.
No, ona također upozorava da se društveno sjećanje ne svodi samo na komemoracije. Dapače, niz primjera nam pokazuje da fizičke komemoracije na mjestima stradanja nisu više dominantne memorijalne geste za većinu ljudi, posebice onih iseljenih, kaže i dodaje: „Međutim, formalne komemoracije i nadalje su važan dio političkog kalendara“.
Dovoljno za političke strukture
Nove tehnologije omogućile su pojedincima iz različitih dijelova svijeta, posebice preživjelim akterima i potomcima sudionika povijesnih događaja kao što su ratovi, da razmjenjuju sjećanja, uspomene, podatke, audio i video zapise te da komemoriraju konkretne osobe i događaje. Primjer su „digitalna groblja“ koja su oblikovali i sudionici Domovinskog rata, kaže Renata Jambrešić Kirin.
Na pitanje što je ostalo od nužnih obilježja izvornih oblika komemoracija kulturna antropologinja Jambrešić Kirin kaže da je ostalo ono što „legitimira postojeće socijalne i političke strukture“.
Od obilježja komemorativnih rituala kao što su formalizam, performativnost ili izvedbenost, stilizacija, masovnost i društvena svrhovitost, ostaju formalizam, stilizacija i svrhovitost, to jest zadaća da legitimiraju postojeće socijalne i političke strukture, kaže.
Ono što izostaje je ujedno i najvažnije za održanje rituala na duge staze: masovna uključenost i su-djelovanje građana koji svojim afektivnim i tjelesnim postupanjima uvijek iznova regeneriraju komemorativne rituala, to jest njihov magijski potencijal, kaže Renata Jambrešić Kirin.
Pavlaković se slaže da virtualnim komemoracijama nedostaje „aura mjesta sjećanja“, no primjećuje da se sposobnost političkih aktera da te komemoracije koriste za svoje interese nije smanjila kao što se smanjio javni doživljaj tih događaja.
Neuspio pokušaj
Komemoracija u Jasenovcu bila je prvi veliki nacionalni komemorativni događaj od početka pandemije.
Ta je komemoracija, koja je podijeljena već godinama, važna jer je konačno cijelo političko vodstvo sudjelovalo zajedno s udrugama žrtava tog koncentracijskog logora, a donesena je i odluka da se ne održavaju komemorativni govori. Iako je predsjednik Zoran Milanović tvrdio da je to pozitivan razvoj, jer navodno ograničava mogućnost političara da manipuliraju sjećanjem na žrtve u svoje svrhe, komentari dani medijima nakon događaja pokazali su se još kontroverznijim od bilo čega što su političari mogli reći ispred jasenovačkog “Cvijeta”, smatra Pavlaković.
I znanstvena savjetnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku zamjera da „pojedine komemoracije u uvjetima fizičkog distanciranja nisu rezultirale ideološkim distanciranjem od ‘teške baštine ratova’ ili pak jačanjem duhovnog jedinstva nacije. Naprotiv, one su naglasile našu slabost i ranjivost: povezivanje simbola, narativa i naziva (‘hrvatska domovinska vojska’) iz Domovinskog rata s onima iz Drugog svjetskog rata u ime revizionističkih pogleda na prošlost“, kaže ona.
Čak i bez komemorativnih govora, događaj u Jasenovcu pretvorio se u političku platformu za sudionike. Umjesto da pripremi pažljivo izrečene izjave koje bi mogle prenijeti zajednički stav državnog vrha o jasenovačkom koncentracijskom logoru, ustaškom režimu i važnosti sjećanja na tragične događaje kako bi se izgradilo tolerantnije i pravednije društvo, nedostatak komemorativnih govora rezultirao je medijskom pažnjom na komentare o HOS-u, spomenicima i kontroverzama oko pozdrava Za dom spremni, kazao je Pavlaković.
Nove prakse
Renata Jambrešić Kirin skreće pozornost na nove prakse obilježavanja Dana pobjede i Dana Europe, koje su se pojavile u više zemalja Europe i ondje „pomirile komemorativni ritual i ‘ostanak kod kuće’“, a koje su nedostajale Hrvatskoj.
To je bilo pjevanje ratnih pjesama za vikend 8-10. svibnja na balkonima i dvorištima poput We shall meet again u engleskim obiteljima ili pak ruske pjesme Dan pobjede u domovima brojnih ruskih gradova i sela. One su očitovale zajedništvo, ponos, patriotizam, miroljubivost i solidarnost koje je, u ovim izvanrednim, ali povijesnim okolnostima, emanirao „folklor karantene“.
Međutim, takva praksa kod nas nije naišla na odjek, a imali smo takvih pokušaja ranije s pjesmom Moja domovina, sa žaljenjem ističe Renata Jambrešić Kirin i dodaje: Konsternirana sam činjenicom da Hrvatska nije iskoristila svoje predsjedanje Vijećem Europe da se aktivnije uključi u obilježavanje 8. i 9. svibnja, Dana pobjede nad fašizmom i Dana Europe. Mogla je upoznati europsku javnost s hrvatskim doprinosom antifašističkoj koaliciji i time se „politički i kulturno brendirati“ kao pobjednička i ponosna nacija, kaže ona.
Najmasovnija hrvatska komemoracija, Bleiburg, ove je godine protekla uz polaganje vijenaca na mjestu najmasovnijeg strijeljanja zaobljenih pripadnika poraženih vojski i civila u mariborskom predgrađu Teznom kao i na zagrebačkom groblju Mirogoju. U Sarajevu je održana misa kojoj su se usprotivila brojna društva, političke stranke pa i poglavari nekih vjerskih zajednica.
Dodik neobično šutljiv oko Bleiburga
Komemoracija u Bleiburgu, koja je već bila djelomično zabranjena u Austriji zbog politizacije i upotrebe kontroverznih simbola, predstavlja poseban izazov u dobi korone. Bleiburg je redovito posjećivalo oko 10 tisuća ljudi iz cijele Europe, dok obilježavanja Jasenovca i Bljeska nisu nikada stvorila velike gužve. Štoviše, održan je u stranoj državi, zahtijevajući prijelaz nekoliko granica za sudionike iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kaže Pavlaković.
Odluka da se misa za bleiburške žrtve održi u Sarajevu je velika kontroverza. Pobuna tamošnje javnosti pokazuje da se BiH nije adekvatno bavila pitanjem komunističkih zločina, ali prava politička priča je neobično šutljivi Milorad Dodik i mediji u Republici Srpskoj. Oni su obično opsjednuti temama vezanim za ustaše. Sjetite se manipulacije sjećanjem na Jasenovac koju Dodik koristi kao jedan od glavnih argumenata za neovisnost RS-a, kaže povjesničar čiji je važan znanstveni interes kultura sjećanja.
Spomenuti Bleiburg, ali i sve druge komemoracije u Hrvatskoj u proteklom desetljeću nisu bile samo kontroverzne i politizirane, već su i fizički podijeljene. One omogućuju značajnu medijsku pažnju memorijalnim akterima i veliki broj njih su upotrijebili te komemoracije za poticanje svojih ideoloških stavova, sabotiranje službenih predstavnika Vlade ili čak pokušaj uskraćivanja prava određenim skupinama na sjećanje na njihove žrtve, ocjenjuje Pavlaković i dodaje da se to može prevladati jedno ako se politička elita složi i donese jasne stavove o povijesnim kontroverzama.
Vlast izbjegava odgovornost
Renata Jambrešić Kirin kaže da promjena forme rituala u jednoj ili dvjema godina ne znači automatski i prekid u prijenosu komemorativne tradicije. Postoje primjeri epohalnih događaja koji se više ne pamte i ne komemoriraju, kao i komemoracije koje opstaju premda više nema generacije koja te događaje može prizvati u živo sjećanje.
Ona prikazivanje filma Dnevnik Diane Budisavljević na hrvatskoj i srpskoj javnoj televiziji povodom Dana proboja logoraša iz Jasenovca navodi kao primjer pozitivnog utjecaja na društveno pamćenje Drugog svjetskog rata. On pokazuje kako se, kad postoji volja i znanje, ipak mogu objasniti i suvremenicima približiti „teška pitanja unutar pojedinih obitelji i između različitih generacija da bi na kraju bila prekinuta šutnja i negiranje zločina”, kaže kulturna antropologinja napominjući da citira riječi hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.
Međutim, smatra ona, političari odgovornost za humanističko oblikovanje povijesne svijesti prebacuju na građane, kao što resorno ministarstvo odgovornost za povratak djece u škole u uvjetima pandemije prebacuje na roditelje.
Ističe da neke premijerove izjave pokazuju neprihvaćanje činjenice da je upravo politička elita odgovorna za svaku promjenu društvenog okvira pamćenja i sjećanja, kao i za preradu boli, nasilja i traume rata u „kulturnu baštinu rata“.
Za empatička i pravednija ili za ideološka sjećanja?
Umjesto etički, politički i znanstveno odgovornog suočavanja s „teškom baštinom rata“, političari investiraju u cikličko, ritualno opstojanje komemorativnih rituala koji članove društva dijele i svrstavaju u dva ideološka tabora, zaključuje Renata Jambrešić Kirin.
I Pavlaković se poziva na izjave premijera Plenković da je njegova Vlada posvećena “njegovanju kulture sjećanja”, ali napominje da je kultura sjećanja proces i fenomen u društvu koji je mnogo složeniji od vladine politike i koji će „postojati bez obzira tvrde li političari da ga njeguju ili ne“.
On naglašava da je važnije kakvu kulturu sjećanja na povijesne događaje Vlada želi promicati: onu koja lekcije iz prošlosti koristi za izgradnju tolerantnijeg, empatičnijeg i pravednijeg društva za sve građane ili onu koji održava ideološke, etnonacionalne i vjerske razlike radi održavanja političke moći?
„Tragedije 20. stoljeća u Hrvatskoj zasigurno pružaju brojne primjere za oba ova modela kulturnog sjećanja“ kaže Vjeran Pavlaković i zaključuje: Političari, lideri vjerskih zajednica, intelektualci i mediji moraju se zalagati za ovaj prvi model ukoliko ne želimo ponoviti pogreške prošlosti“.
Piše: Ivo Lučić/Hina
Foto : D. Antonini
