Recentni slučaj spomenika o kojemu smo pisali otvorio je po tko zna koji put pitanje arhitektonskih i umjetničkih natječaja koji se na Makarskoj rivijeri vrlo malo ili skoro nimalo koriste, iako su provjereno najbolji alat za potragu za najboljim rješenjima u prostoru. Naime, uvijek imamo dominantne objekte ili urbanističke cjeline koji se nameću ili svojim značajem, ili izgledom ili lokacijom, ili gabaritima, a o čijem izgledu u konačnici najčešće odlučuje – politika. Spomenici su bez sumnje u toj kategoriji.

Bilo to diskrecijsko pravo gradonačelnika ili načelnika da sam odluči što će se i kakvog izgleda raditi, ili odluka išla na predstavničko tijelo, što je ipak bolja alternativa, razina odlučivanja je ista – presudna je politika, a ne struka. Autorica ovog osvrta nedavno je, uostalom, i istražila provode li se arhitektonski i umjetnički natječaji na potezu Makarske rivijere, i došla do poražavajućih rezultata.

Većina jedinica lokalne uprave ne prakticira takvu vrstu natječaja, oslanjajući se na javnu nabavu, iako arhitektonski ili umjetnički natječaj, kako kažu stručnjaci, nije nikakav bauk. Kada stručni žiri odabere najbolje rješenje, Grad ili Općina čak mogu imati “birokratski prečac” u rukavu i direktno dogovarati s nagrađenim umjetnikom, što omogućuje zakon.

Oglas

Unatoč tome, praksa je takva da se takvo traganje za najboljim rješenjem izbjegava, a kako je u razgovoru za Makarska danas rekla Marija Medoš, makarska arhitektica koja je i pobijedila na jednom takvom natječaju u Šibeniku, za pretpostaviti je da se naprosto ide linijom manjeg otpora.

Postoje, doduše, i općine koje preferiraju natječaje, poput Općine Podgora koja je jedan takav raspisala i za Spomenik Galebovo krilo, ili pak Općina Gradac koja će za skulpture u mjestima općine ići na pozivni natječaj, no činjenica je da se većina spomenika kod nas radi ad hoc i s izrazitom emocionalnom obojenošću, pri čemu gabariti ovlasti nerijetko premašuju kompetentnost.

Postoje i slučajevi poput Grada Splita gdje postoji i Komisija za postavljanje spomenika. No to ne znači, kako kaže predsjednica tamošnjeg Društva arhitekata Daša Gazde, da se negativna ocjena struke neće ignorirati te opet ići na izglasavanje na Gradsko vijeće. I opet, kako veli, natječaj jamči da se takve stvari neće događati, zato u DAS-u i inzistiraju na natječajima.

Grad Makarska u svojoj novijoj povijesti pak uglavnom ima praksu izravne pogodbe lokalne uprave s umjetnikom. Gotovo svi spomenici birani su na takav način, izuzev Spomenika branitelju te Spomenika turizmu. No iako su u Komisiji za izbor spomenika u Parku fra Jure Radića sjedila i imena par excellance, poput pročelnika Katedre za kiparstvo, ondašnja gradska uprava ipak se odlučila za izbor mimo natječaja.

Svjesni da se o ukusima ne raspravlja, iako po mišljenju mnogih postoje bolji primjeri poput Sv. Petra ili manje dobri, u smislu proporcionalnosti, poput Tina Ujevića, osvrnuti ćemo se samo na proceduru koja ne mari puno za natječaje.

Baš zato jer nam spomenici iznimno puno znače, nema nekog smisla žuriti se oko traženja najboljeg rješenja. Oni će, naime, o današnjem vremenu svjedočiti i za 300 godina.

Na kraju krajeva, koja je svrha umjetnosti ako ne da svjedoči o vremenu, uljepša prostor ili pak potakne na promišljanje. Političkoj interpretaciji tu ne treba biti mjesta.

Ivona Ćirak