Ribarske večeri godinama su, iz jedne autentične  lokalne zabave koju želimo pokazati gostima, polako prerastale u nešto drugo, poprimajući pritom negativni predznak. Sve dok jednog dana nije bilo posve “mainstream” i društveno ispravno ustvrditi da se radi o lažnjaku, seoskom derneku koji više nema puno veze s ičim ribarskim; pekli su se ćevapi, mućkao mojito, i prodavali baloni s Hello Kitty.

Potpisnica ovih redaka sjetit će se nekih od prvih reportaža koje je radila prije 20-ak godina, a koje su nerijetko bile baš ribarske večeri. Svake bi se sriće tu našlo, kako se to kod nas voli reći. S vremenom, stvorio se u javnosti određeni prijezir prema takvim ribarskim večerima, feštama bez koncepcije i bez čvrste okosnice. Hloverka Novak Srzić, bivša direktorica TZ-a, odlučila ih je 2018.godine ukinuti, što je izazvalo priličan šok. Rekla je da ostaje prljavština poslije zabave i da je Makarska postala prevelik grad za takve zabave. Korona je svojom okrutnom čizmom zgazila i onaj zadnji trzaj otpora koji bi ribarske večeri, kao ideja, uopće mogle pružiti. Nakon korone s novom je vlašću stigla ideja da masovki pošto-poto, perući ruke od masne srdele koja se pretvara da je jadranska, i ispirući kosu smrdljivu od dima nastalog od pečenja ćevapa, treba odreći.

I dođosmo do točke u kojoj se gotovo nitko, osim gdjekojeg sredovječnog svjedoka zatvorene rive zbog gradskog tuluma, ne pita: kamo su nestale ribarske večeri?

Oglas

Zato ćemo, u ime svih sredovječnih svjedoka ribarskih večeri i gostiju kojima je bio doživljaj kad ih Joško Marče pozove na binu, upitati: jesmo li, jednom zasvagda, raskrstili s ribarskim večerima? I nepretencizonim, prostodušnim i bezidejnim kvartovskim zabavama? Jesmo li ljetnim maškarama rekli “adio”? Pada li više ikome na pamet originalna i nigdje viđena manifestacija poput Debelih i Mršavih? Može li ih se osuvremeniti, učiniti suvislijim, otkačenijim, “makarskijim”?

Vedran Validžić, friško imenovani direktor makarskog TZ-a, kazat će kako nije a priori protiv nekakvih tematskih fešti koje bi možda oživjeli naredne godine. – Svakodnevno pratim medije, čitam, i bilježim ideje iz, primjerice Istre i nekih drugih sredina, i već razmišljam što bismo i na koji način mogli primijeniti dogodine. Nisam protiv zabava poput ribarskih večeri, ali pod uvjetom da bude drugačiji, razrađeniji koncept te da ne sliče dernecima. Čim završi sezona krenut ćemo s evaluacijom, kazao nam je Validžić.

Po svoj prilici večeri se mogu organizirati na način da se propiše ponuda, sadržaj zabavnog segmenta, pa i dress code prodavača. Mogu se organizirati i fešte biokovskog krumpira, vrgoračke jagode, festival masline, revival starih igara, kvizovi za goste na temu Makarskog primorja i okolice, demode večeri dalmatinskih šansona, sentiša i galeba…A i ne moraju.

Pitanje je samo: što žele turisti? Što bi voljeli doživjeti Poljaci koji su do 10.kolovoza ostvarili u Makarskoj 156.506 noćenja? Sviđa li im se više jazz festival ili priprosta fešta? Što bi voljeli Nijemci, koji su ostvarili 121.602 noćenja? Preferiraju li kušanje domaćih vina i pršuta ili bi radije tišinu? Što kažu turisti iz BiH koji su ostvarili 113.504 noćenja od početka godine? Vole li više Božu Vreću, etno festival ili potragu za skrivenim koncertom?

Možemo tako unedogled, sve do začelja liste na kojoj se nalaze Indonezija i Kina s posve zanemarivim brojkama.

No poanta je: je li itko ikad te goste pitao što žele, što bi im začinilo boravak, unijelo impresiju u odmor, pomoglo oko danas toliko razvikanog turizma doživljaja, dalo osjećaj uklopljenosti u mali turistički grad kroz sudjelovanje u događanjima, pružilo malo običnog, naivnog šušura, omogućilo da potroše koju dodatnu kunu na proizvod lokalnog OPG-a i vrate se doma s likerom od masline i bajama, sapunom od ružmarina i maslinovog ulja, nakitom i suvenirima domaćih obrtnika?

Znamo li mi što se gostima sviđa i što bi pomoglo u kreiranju pozitivne turističke slike ili i dalje samo nagađamo? Istovremeno se hvaleći kako smo ostvarili ni manje ni više nego milijunto noćenje.

Da se, uostalom, nas pita, gosti nam ne bi ni dolazili. Gledajući stvar iznutra, iz blizine i s najoštrijom dioptrijom, nerijetko se pitamo zašto nam, uza sve ove gužve, infrastrukturne probleme, nedorečenost ponude, kaos na plaži, manjak kvalitetne i ikakve radne snage, svi ti silni gosti dolaze. A ipak dolaze.

Potrebe ljudi su, očito, u osnovi vrlo jednostavne. Što se ponude tiče, reklo bi se da sunce i more pale već desetljećima, koliko god se mi na njih, takve sirove i neobrađene, ljutili. Koliko su potrebe jednostavne ili zahtjevne kad se radi o kulturnim i zabavnim događanjima, možemo međutim doznati jedino kroz jedan sveobuhvatni i kvalitetno pripremljeni upitnik.

Ili ćemo i dalje – nagađati.

Ivona Ćirak /foto M.D.