Narativ o elitnom turizmu u Makarskoj počeo se u posljednje vrijeme provlačiti kroz razne javne istupe predstavnika vlasti, negdje skriveno između određenih poruka, negdje jasno izrečen, a negdje se tek može iščitavati iza obrazloženja pojedinih odluka. U istupima dogradonačelnice Antonie Radić Brkan i gradonačelnika Zorana Paunovića često se dalo čuti o podizanju imidža destinacije, repozicioniranju makarskog turizma, dugoročno boljoj zaradi uslijed promjene strukture gostiju i slično, no kasnije je ova oprezna i pažljivo prezentirana ideja o nekom kvalitetnijem turizmu nekako dobila krila i počela dobivati elitni predznak.
Nedavno smo tako mogli čuti vijećnike vladajuće stranke kako koriste baš taj argument braneći novu odluku o uređenju stare gradske jezgre, tvrdeći kako će i to utjecati na bolji plasman na turističkom tržištu i pritom najavljujući bolju strukturu gostiju. Slične smo tvrdnje čuli i na nedavnom sastanku vlasti s ugostiteljima kada im je prezentirano upravo to: učiniti staru gradsku jezgru ekskluzivnom kroz uređenje i ponudu i kao rezultat imati goste dubljeg džepa. Ugostiteljima je čak rečeno da će im, ako dovede Michelinovu zvjezdicu u Makarsku, za uspješan posao biti dovoljna četvrtina (sada već) nekadašnjeg kapaciteta. Gradonačelnik je tom prilikom čak rekao da njegovi prijatelji Makarsku trenutno zaobilaze u širokom luku što tom i takvim odlukama žele promijeniti.
I naposljetku, nedavno je, u kontekstu priče o razvoju nautičkog turizma, o gostima bolje platežne moći govorio i direktor Makarske obale kazavši kako je upitna “prođa” pojedinih brodara kad nam počnu stizati turisti dubljeg džepa. Ekskluzivni turizam negdje je tako spomenut eksplicitno, a negdje se provukao kao očita težnja elitnom. No prvi put do sada vidimo da je neka vlast ovakav veliki pothvat ucrtavanja Makarske na jednu drugu, poželjniju turističku kartu, odlučila preuzeti na sebe preuzimanjem destinacijskog menadžmenta.
Prvo pitanje je – kako?
Spomenuti projekt estetskog pročišćenja stare gradske jezgre, zajedno s projektom uređenja Peškere, dva su kapitalna aduta u rukama aktualne vlasti koji bi, po njihovim najavama, mijenjajući gradsko lice, trebali mijenjati i turistički imidž grada te posljedično generirati i drugačiju, kvalitetniju ponudu. Peškeru bi se moglo nazvati top projektom ove vlasti koji, prema najavama, žele dotjerati do maksimuma, ciljajući na međunarodni arhitektonski natječaj i samim time creme de la creme arhitekata, što košta da košta.
Nadalje, slična je stvar s WTA turnirom. U ovu svjetski poznatu sportsku manifestaciju spremni su uložiti skoro milijun kuna i ujedno u turnir polažu velike nade, vjerujući kako će nam u predsezoni dovesti poslovnu i političku kremu. Svemu tome koincidiraju značajna ulaganja Valamara koji je netom završio s preuređenjem hotela Dalmacija, značajno dižući kvalitetu, nakon već sređenog Meteora. I naravno, dolazak Aminessa koji obećava podizanje kategorije na visokih pet zvjezdica; sve su to potencijalno blještave zvjezdice i za samu destinaciju koja se već godinama guši u nekontroliranoj ekspanziji apartmanizacije i sve većem, zjapećem jazu između kapaciteta u domaćinstvima i hotelima.
Razvijanje kulturnog turizma vladajući, ako smo dobro razumjeli, vide kao nekakvu platformu s koje bi se istovremeno obrazovao neobrazovani grad, i s druge strane, ta kultivirana ljupka priča prodavala turistima. Sve bi skupa ovo trebalo motivirati ponešto uspavani poduzetnički sektor u području turizma.
Priča o ekskluzivi u Makarskoj, nesuđenoj perjanici turizma, zbilja zvuči, kad se na prvu pogleda, obećavajuće. Jer svima je, nekako, puna kapa stihijskog masovnog turizma i samopodcjenjivanja destinacije kojoj su, s obzirom na sve bogomdano, bile suđene turističke visine. Otud možda i svojevrsni kompleks, osjećaj da nam po svoj logici ne pripada ono što nas je zapalo u dijeljenju kolača, iako je do te pozicije doveo upravo izostanak selekcije i uvjeta, pristanak na “daj što daš”, brzina kojom su se događali turizam i betonizacija, i pohlepa koja je prirodni proizvod svega navedenog.
No pitanje je može li se preko noći, pod čime mislimo na jedan mandat, promijeniti te postavke koje su korijenje puštale tijekom niza godina? Moramo li se odreći masovnog turizma ili ga naprosto trebamo učiniti održivim, je li rješenje u maštanju o ekskluzivnom turizmu, je li on uopće iole realan i ako jest, koji će nas koraci, i kada, tamo dovesti? Kako bi se postojeća smještajna ponuda i u kojem periodu trebala prilagoditi? Kako će na to odgovoriti naša glavna emitivna tržišta? Tko je taj koji će imati odgovore na ova pitanja?
Logično bi bilo da je gradska vlast, koja vuče konce upravo u smjeru promjene imidža destinacije, glavni strateg i da bi trebala imati jasne planove i jasne ciljeve. No ono što nam je poznato je da koncept strategije – ne postoji.
Naime, turististička strategija grada Makarske se, primjerice, ne radi niti se namjerava raditi, što je jasno do znanja dala dogradonačelnica u nedavnom intervjuu za naš portal, kazavši kako smo kao destinacija za takvo što apsolutno premali te kako se ne može govoriti o Makarskoj kao izoliranoj destinaciji.
O spasonosnoj strategiji se, međutim, već dugi niz godina govori kao jedinom suvislom rješenju za makarski turizam u kojem se glasno sudaraju razni, dijametralno suprotni oblici turizma, a kojima nedostaje jedno: glava koja će njima upraviti, obuzudati ih i donekle ih balansirati. Uvriježio se u turističkim krugovima konsenzus kako se niti ne trebamo isključivo opredjeljivati za bilo koji vid selektivnog turizma jer Makarska kao mali grad, u različitim periodima godine, nudi mogućnosti za razne profile gostiju. No ipak treba barem pokušati odgonetnuti kako u isti koš staviti buku iz kvazidiskoteka i bajku o mirnom obiteljskom turizmu, ima li šanse, uz ovakvu infrastrukturu, priča o sportskom turizmu, ima li Makarska priliku za razvoj kulturnog turizma, kako oživjeti predsezonu i posezonu, i štošta drugo.
Gradonačelnik i dogradonačelnica međutim prilično suzdržano dijele informacije i planove koji se tiču turizma, donoseći u isto vrijeme neke značajne, pa čak i prijelomne odluke.
I pritom ne mislimo “samo” na planove oko velikih kapitalnih projekata. Ne mislimo pritom “samo” na metodologiju i strategiju nego, prije svega, na sve one sastavne dijelove poboljšanja turističkog imižda koji nisu nimalo ni zanosni, ni grandiozni, ni uzvišeni.
To je prometni kolaps, zbog kojeg ćemo po svoj prilici i ovog ljeta beštimati vozeći po 45 minuta kroz grad i bezuspješno tražeći parking. To su plaže koje će i dalje u srcu sezone biti prenapučene, to je vodna i elektro i oborinska infrastruktura koju, nakon što zgrade niknu nebu pod oblake, treba naknadno, umjesto prethodno rješavati. To su gradilišta koja će do 15.lipnja i dalje biti otvorena, to su sve one nezavršene i nepokrpane ceste, to je buka koju, dokazano, komunalni redari i policija nisu u stanju držati pod kontrolom.
To je život plaže koja se, htjeli mi to ili ne, samim zakonima brojki, u srcu sezone postaje glavni gradski krvotok, začepljen, neprohodan i nečist. To su ljeti zatvoreni sanitarni čvorovi na dobrom dijelu makarskih plaža. To su plaže koje i dalje nismo u stanju zaštititi, a koje su, zajedno sa suncem koje nas tijekom većeg dijela godine velikodušno grije, naše najveće dobro.
Sve su to, i još mnogi drugi, realni problemi. I nekako ne idu ruku pod ruku s elitnim turizmom.
U neko dogledno vrijeme možda održivijem, boljem, kvalitetnijem, sadržajnijem, promišljenijem, skladnijem, urednijem, primjerenijem Mediteranu kojim se kao motivom i dalje uzaludno inspiriramo.
Ima li ikakve mogućnosti, i ima li potrebe da se raskrsti s masovnim turizmom, u kojem ćemo periodu moći očekivati podizanje kvalitete destinacije, što prethodno treba ispuniti, koja su to tržišta kojima se nadamo, sve su to nepoznate varijable. Kako bilo, unatoč stihiji iz koje se bezglavo i sumanuto razvijao njezin turizam, Makarsku s 15 tisuća ležaja u privatnom smještaju u kojemu većinu čine oni s 3 zvjezdice bi dobro protresao eksperiment preobrazbe iz masovnog turizma u turizam s nekakvim prestižnim predznakom.
Do kojega put za sada ionako vidimo tek u maglovitim konturama.
Ivona Ćirak /foto M.D.
