Dok se političari i struka svađaju oko policijskog sata, kao mjere kontra korona-infeta, negdašnje ‘sreske poglavice’ i ‘redarstvene snage’, nisu se premišljali izdati proglas koji bi ‘šćeto-neto’ započinjao sa; ‘Strogo se zabranjuje!’ Nastavak je priječio bilo kakvo kretanje pučanstva i to; ‘Od zadnje večernje do jutarnje Zdrave Marije’, kako je to maštovito objašnjeno u jednom austro-ugarskom ‘befelu’. Starice su znale komentirati -Ko da sam grišnica šta po noći traži jarane, pa mi Poglavarstvo to triba naredit. Ja sam poštena žena i ne iđen po mraku vanka!

Oglas

Ali i vremešne pramajke su znale biti nepažljive i zalutati do sitnih ura po susjedstvu, te se kasnije zaogrnute pletovima i zakrabuljene faculetima, šuljati kalama, u strahu da ih ne ferma kakva službena montura.

Jedan od lokalnih primjera zabrane kretanja, desio se zemljotresne 1962. godine. Sve o velikom potresu znamo. Materijalne štete, dvoje mrtvih, više ranjenih, evakuacija. Nakon smirivanja, nagli priliv stanovništva, procvat turizma, ulaganja. No, to je službena povijest koja ne bilježi svakodnevnicu.

Trusne makarske noći, opisuje u svojim bilješkama jedna vlastitom voljom neevakuirana stanarka, trešnjom prepolovljene stoljetne zgrade usred grada.

Šjora Liža, nazovimo je tako, bilježi po kantunima stranica notesa s kuharskim receptima slijedeće: ‘Vlast je proglasila koprifogo jer su kuće ruvinjane i lako je uć kroz rupe. Ja po noći od straja, da ne bi opet zatreslo, stojim aptak sa spremnom valižom i špitim kroz ponistru. Imala san šta i vidit! Lupeži su izlizli ko maštrapani. Jedna koju ne smim imentovat, ušla je u kuću šjore X, di se zna da ima puno kvadara i drugih antikih vridnih stvari. Taman je izlazila s mista lupežarije sa vrićom priko ramena, kad je proša milicajac Ilija. Trča je za njom, ali je utekla. Kad se šjora X vrati iz Crikvenice di je evakuisana, prišapjat ću joj ko je pokra. Do tada moram činit kuco, jer je lupežica vrlo opasna i uvik drži u žepu od traverse britvulin, pa se bojim za život!’ Je li šjora X uspjela povratiti pokradene dragocjenosti nije poznato, no svjedoci tvrde da jedan od kvadara još uvijek visi na zidu tinela nasljednika lupežice.

Šjora Liža s ponistre u vrijeme policijskog sata još opaža; ‘Jedan iz Civilne zaštite pijan piva zabranjenu pismu narodnih izdajica, jer misli da ga niko ne čuje, a zna se na čijoj je strani bio u ratu’ Sinjala je i; ‘Ona iz Crvenog krsta šta je špedila muža s dicom na sigurno u Zagreb, sad se po noći šunja sa jubavnikom i ulaze u jednu kuću ‘igrat na trešete!’ Trešete u Ližinom kontekstu ne predmnijevaju kartašku, nego jednu drugu, uzbudljiviju igru.

Tako je bilo za policijskog sata usred trešnje u siječnju 1962. iz vizure amaterke- kroničarke Liže.

Gotovo svaka dramatična situacija iz povijesti koja je mirisala na mogući neposluh građanstva ima rezolutni odgovor u zabranama. Austrijski ‘Sperrstunde’ skoro je koštao pržuna Josipa Antunovića Finku. Ovaj protuaustrijski orijentirani Makaranin, vraća se u noći nakon atentata na nadvojvodu Ferdinana, iz vižite kod prijatelja s Marinete, u sitne sate doma. Biva uhapšen zbog ‘pokušaja rušenja carevine’. Od sigurne ga tamnice spašava obiteljski prijatelj, kotarski poglavar Benković. O Jozi Antunoviću, jednom od osnivača ‘Hajduka’ iz praškog ‘Flecka’ i osobi koja je Ivu Tijardovića inspirirala za lik Mirka u opereti ‘Mala Floramye’, o njegovom ratnom putu i tragičnoj smrti, biti će riječi na stranicama ‘Makarske danas’ u novoj 2021., kada mu je i 130 godišnjica rođenja.

U istoj noći diljem Hrvatske i Bosne, zabilježene su protusrpske demonstracije izazvane atentatom. Dešavaju se nasilja, devastacije srpskih lokala i kamenovanje kuća. U Makarskoj je zabilježen samo jedan takav slučaj pred stanom nekog činovnika Srbina, gdje mu manja skupina viče pod prozorom i razbija stakla kamenicama. Redari prema izgrednicama, uglavnom ženama, ne upotrebljavaju silu već ih smiruju i šalju kućama.

U novoj kraljevini više nema Sperrstundea, ali ima žandarmerijskog ‘policijskog časa’. U dva navrata; za vrijeme kraljevog posjeta Makarskoj 1929, te nakon atentata u Marseiellu 1934., zbog reakcija nepoćudnih komunista i frankovaca, proglašavaju se ‘časovi zabrane kretanja’. Preko noći se nepodobni odvode na ‘kraći odmor’ na račun države u makarski pržun. Posebno je ‘na zubu’ Vid Mihaljević, komunistički prvak, no i strasni oponent Karađorđevića. O njegovom gorljivom hrvatstvu svjedoči napis u ‘Jadranskom dnevniku’, 1935. prigodom stogodišnjice hrvatske himne: ‘Navečer je u prostorijama bivšeg Paromlina priređena akademija s proslovom studenta Vida Mihaljevića o hrvatskoj narodnoj svijesti. Takav hrvatski nacionalni ushit kao kod tog mladića se rijetko može doživjeti. Pobrao je frenetičan aplauz!’

U noći nakon atentata na kralja, ne poštujući pravilo kretanja, policijski dosje o Mihaljeviću bilježi: ‘Provokator Mihaljević je posle atentata na blagopokojnog kralja, vrlo nepristojno komentarisao počivalište na Oplencu, govoreći da tamo treba sadržaj utrobe isprazniti! Rugao se i poslednjim rečima kralja mučenika ‘Čuvajte mi Jugoslaviju!, izvrnuvši ih na nepristojan način. Takvu nečuvenu drskost čulo je i više prisutnih svedoka.’

Strijeljan je nažalost već krajem 1941. godine u ustaškom logoru Jadovno. Poznavatelji njegovog djelovanja i ideja, tvrdili su kasnije potajice, da bi mu sudbina poslije rata najvjerojatnije bila slična Hebrangovoj.

U Drugom svjetskom ratu zabrane niču ko šparoge poslije proljetnih kiša. Talijanski ‘koprifogo’ i ustaški ‘redarstveni sat’, postaju trajno stanje, a ne sporadična zabrana. Padaju glave nevinih, puca se po kalama. Koprifogo započinje u predvečerje, nakon pozdravljana fašističke zastave na rivi, pa narod ni ne treba tjerati u kuće, jer takvoj nasilnoj arlekinadi ne želi prisustvovati. Za okladu, dva pijana vojnika u ustaškoj monturi pucaju u nevinog građanina koji se nakon zabrane kretanja našao slučajno na rivi. Od zabrane kretanja su ipak oslobođene; babice, liječnici i apotekar. Za to dobivaju i posebne iskaznice. Svoj benefit neki od njih koriste za ilegalan rad, prenošenje pošte i lijekova za Biokovo, kojim vladaju partizani.

Premda po zvanju nisu bili ništa od navedenoga, dvoje stanovnika dobivaju specijalnu iskaznicu od okupacijskih vlasti. U prvom slučaju riječ je o izvjesnoj M., koja je bila poznata već duže vrijeme kao podvodačica, te bila kažnjavana. Ova ‘rufijana’ za svoj delikatan posao biva nagrađena od talijanske vlasti ‘laša-pašarom’, dokumentom koji joj dozvoljava slobodno kretanje. Naravno, sve to radi izvjesnih potreba vojske. Zajedno s Talijanima, nakon kapitulacije 1943. nestaje iz grada.

Drugi specijalni ‘laša-pašare’ ima sasvim drugi povod. Majka mentalno labilnog sina traži iskanicu. Sin joj u mjesečarskim pohodima biva dva puta skoro upucan od karabinjera ili redarstva. Zapovjednik grada izlazi u susret ‘šonambulu’ i izdaje specijalnu iskaznicu koju mu majka pred odlazak u krevet vezuje oko vrata.

U novoj državi, osim za potresa, službeni se policijski sat proglašava još dva puta i to na kratko. U jeku sukoba s Informbiroom i 1972. kada je aktualan upad emigrantske Bugojanske skupine.

Tako je bilo s policijskim satima i njegovim inačicama nekad u Makarskoj. ‘Zahebano’, opasno, pa i pogibeljno.

U očekivanju svladavanja ‘štringe’ Korone, ufajmo se da nas do daljnjega neće zateći nekakav novi proglas, koji zlokobno započinje sa –Zabranjuje se!

Piše Marino Srzić / foto ilustracija: Izgubljena Makarska