Trenutačno je u najavi donošenje novog  Zakona o elektroničkim medijima kojim se planira uvesti odgovornost nakladnika za komentare čitatelja, osobito onih kojima se širi govor mržnje. Društvene mreže se pravno ne drže medijem pa stoga i ne podliježu zakonima o medijima.

S druge strane, kako vidimo i na nacionalnoj i na lokalnoj razini, a osobito kako se zahuktava (pred)izborna kampanja, društveni mediji zauzimaju značajan medijski prostor kojega se ne može tretirati kao dokonu zabavu budući su učinci, bilo da se radi o klevetama, bilo da se radi o poticanju na mržnju, nemjerljivo veći.

O potencijalnim štetama, zbog kojih je još protekle godine Odbor za informiranje, informatizaciju i medije pozivao na donošenje kodeksa o sprječavanju govora mržnje, a ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek upozoravala na žurnost donošenja novog zakona jer trenutačno zakonske regulative nema, suvišno je govoriti. U javnom prostoru svako malo pojavi se slučaj “prelijevanja” demokratski prihvatljivog (i poželjnog) izražavanja nezadovoljstva pretvarajući se u  pozive na linč.

Oglas

Bez zakonske regulative brzog rješenja, nažalost, nema, premda je dugoročno najbolji put edukacija. Pojedinci društvene mreže vide kao jedan virtualni supstitut kafića, s tom razlikom da u kafiću dijelite stavove i mišljenja s nekolicinom poznanika računajući na diskreciju, dok je u javnom prostoru, što društvene mreže jesu, potpuno drugačije tvrditi nešto što ste načuli ili što mislite.

Društvene mreže su siva zona u kojoj se netko lako može samoprozvati Don Quijoteom, uzeti lažno ime, i pisati što god ga volja, iako moguće nema niti osnove medijske ni bilo kakve pismenosti, a još manje znanja o etici u medijima. S druge strane, registrirani mediji podliježu jasnim zakonima zbog kojih je svaki medij na vjetrometini potencijalnih tužbi, i bori se s nizom katkad vrlo bizarnih tužbi, no što je žalosnije, još bizarnijih presuda.

Evidentno je da doseg, međutim, može biti jednak, čemu često svjedočimo u slučajevima kada baš društvene mreže pokrenu raznorazne društveno korisne akcije kakve bi drugim putevima teško polučile efekt. Međutim, kad se radi o ozbiljnim stranicama s ozbiljnim ciljevima, onda su jasna i pravila ponašanja na njima, i administratori o tomu vode računa. No kada iza profila ili stranice stoji netko s nejasnim i skrivenim, moguće i političkim motivima, krijući svoj identitet, i pokazujući elementarnu medijsku nepismenost, onda je to otprilike jednako tome da pubertetliji date da upravlja vozilom.

Jer prije puštanja u promet mladić ili djevojka moraju proći obuku, testiranje i usvojiti sva prometna pravila. Ekvivalent tim pravilima u medijima su zakoni. Zašto biste pravni okvir s jednog područja respektirali, a s drugog ignorirali, igrajući se istinom i njenom definicijom? Zato jer ste registriranjem na društvene mreže dobili “vozačku”, i samim time postali stručnjak kojem zakoni ne trebaju? Utvaraju li salonske wannabe Che Guevare sebi da moć proizlazi iz puke sile riječi i nije li to samo još jedan shortcut bez sadržaja koji ne vodi nikamo?

Doseg u javnom prostoru trebala bi stoga pratiti i odgovornost, a to je osobito vidljivo u ovo vulnerabilno vrijeme pred izbore, kada svaki spin može lako pred masom opravdano gladnom pravde postati vijest. I malo tko će je, nažalost, provjeriti, što zbog brzog ritma života što zbog neznanja. To nam uostalom potvrđuje i enormna količina fake news-a koji su slobodno i bez ikakva filtera kolali svijetom, na što se osobito u vrijeme pandemije dosta upozoravalo.

Dok zakoni na nacionalnoj razini ne reguliraju odgovornost društvenih mreža i njihovih korisnika, važno je isticati važnost provjere informacija, provjere izvora, i samokontrolu sadržaja koji iznosimo na društvenim mrežama.

Jer u protivnom svaki onaj koji sebe drži borcem za pravdu, pozivajući se pritom na mržnju, postaje poput onih protiv kojih se bori. Bi li, da dođe na poziciju onih u kojima vidi problem, imao drugačiji modus operandi, ili bi radio isto, a možda i gore, igrajući se jednako istinom i cenzurom, prezirući sve neistomišljenike?

Da, živimo u državi s nizom bizarnih zakona razrađenih do detalja kad se radi o jednim stvarima, dok su druge potpuno zanemarene legislativom, prepuštene stihiji. Da, živimo u državi koja se samo  naziva pravnom, a kako stvari funkcioniraju u pravosuđu, jako dobro vidimo i s pravom smo ogorčeni. Da, živimo u državi u kojoj su političke strukture zaštićene raznim imunitetima i beneficijama i mutnim vezama i uvezanostima poput ličkih medvjeda.

Da,  pitamo se svakodnevno što je istina, je li onaj mali djelić koji među svim tim aferama ispliva tek vrh sante leda i frustrira nas nemogućnost da proniknemo u istinu, koja svako toliko izmigolji.

Da, razumljivo je i da u stvarnosti volimo češće svjedočiti happy endu i pravdi na djelu, no pravda na društvenim mrežama, na kojima se svakodnevno rađaju brojni uvredljivi, ksenofobni, seksistički, klevetnički i svakorazni neprimjereni komentari, koketirajući konstantno sa cyber bullingom, očito je vrlo vrlo rastezljiv pojam koji si svatko tumači kako ga volja. Ako je plitka, brzopotezna  “McDonalds revolucija” čije su oružje neargumentirani i ostrašćeni komentari na društvenim mrežama ono što će nas spasiti od zala ovog društva, onda ćemo samo konstatirati da je potop u kojem se spasio Noa po svoj prilici uranio koje tisućljeće.

Ivona Ćirak /foto :Pixabay /ilustracija :Stock Photography