Mare Bašković iz Velikog Brda glavna je zvijezda dokumentarnog filma o Velobrdskim ledarima koje ovih dana snima HRT u Velikom brdu i na Biokovu. Naime, ekipa koja radi na snimanju dokumentarca za emisiju Alpe-Dunav-Jadran ovdje je već drugi dan, a u petak će, kako doznajemo, sići u ledenicu Dusa sa speleolozima gdje će snimati prilog. Teta Mare prvi je put zvijezdom zbog svojeg nevjerojatnog iskustva bavljenja ovim danas gotovo pa mitskim poslom, ledarstvom, postala prije tri godine, uoči otvaranja Doma velobrdskih ledara.
Uglavnom, kako doznajemo, 89-godišnja ledarka jučer se nije osjećala dobro zbog stomačne viroze. Međutim, zvala je doktora, primila je infuziju i danas je s novinarima HRT-a odradila dogovoreni intervju.
U nastavku je intervju s ledarkom koji je objavljen prije tri godine u Slobodna Dalmacija.
“Jedanput me ubio led, sto san kila leda na svojin leđima nosila u Makarsku. Sto kila čista leda. Otac mi je tija okinut komad leda, ali ja nisam dala. Modrulj je to bio, najboji led. Nisam mu dala da ga kida jer je bila šteta, pa sam taj komad sama nosila – crtica je, živa i upečatljiva, životne štorije Mare Bašković iz Velikog brda, najstarije živuće ledarke koja je pred 70 godina gotovo svaki dan s ocem odlazila u planinu, pomagala mu da se spusti u nekoliko desetaka metara duboku jamu, izvadi led i potom se vrati u grad, prodati taj led mesarima i ondašnjim hotelima.
Bilo je ljeta u kojima se za kilogram leda davalo pet dinara, ali nije svake godine, veli Mare Bašković, bio jednako cijenjen. Ova danas naizgled krhka Vrlobrđanka, čija vas snaga, kako tjelesna tako i mentalna, zapanjuje, nosila je led iz biokovskih ledenica u podnožje planine od svoje 15. godine. Kaže da su joj partizani zbog njene snage i stamena izgleda ukrali godinu dana. Pisali su da je rođena 1932. godine, a zapravo je rođena godinu poslije.
– Šta je meni bilo metit na rame i nosit. Nijedno mi muško nije bilo ravno u kopanju. Jaka sam bila i zvali su me Štandarac. Ukrali su mi godinu dana kako bi me mogli metit na prugu, da iđen u radnu akciju – kazuje Mare koja je zbog svoje golijatske snage skoro svaki dan na leđima nosila po 80 kilograma leda.
Sve tamo do 1958. godine, kada je išla u Australiju, a ledari iz Velikog brda su i dalje otkopavali i nosili led, sve do trenutka kad su se počeli koristiti frižideri, što je bilo tek desetljeće poslije. Nameće se pitanje koju su težinu nosili muškarci kad je Mare zvana Štandarac mogla uprtit 100 kila.
– Muški nisu nosili. Oni bi uprtili na konja ili magare. Moj otac nije ima magare. Ja sam s njim odila i kad nije bilo nikog od drugih ledara, a puno puta smo išli sami nas dvoje – kazuje, kao najnormalniju stvar, 86-godišnja Velobrđanka.
Pitam je li to bilo pošteno, a ona se čudi takvom pitanju.
Nije bilo lako baviti se ledarstvom. Od kuće do ledenice, koja bi skrivala led na visini iznad 1300 metara, trebala su tri-četiri sata. Odlazilo se noću kako bi se vratilo natrag prije zore. Za spuštanje u jame trebalo je hrabrosti, snage i izdržljivosti jer se kvalitetan led mogao naći samo na većim dubinama, na 50 ili 60 metara. Ondje je najprije trebalo otkopati snijeg i mekši led, tako da se pravio tunel dok se ne bi doprlo do pravog leda. Budući da su temperature u jamama bile vrlo niske, nije se dugo moglo ostati u jami, pa su nakon 2-3 sata ledari davali znak onima vani da ih izvuku.
Kad je led bio otkopan, ledari su ga skrivali od sunca i vrućine, čekajući mrak i ponovno se noću vraćali u Primorje, a drugi dan rano ujutro prodavali su led. Sve su to ledari po nekim “propisima” radili u grupama, no naša junakinja teta Mare znala je, kako rekosmo, počesto sama ići s ocem.
– Nazad su tribala dva-tri sata, niza žalo i brže. Opanke san nosila i nije jedan put bilo da san otukla gnjate od žice sa skala. Mi smo mećali tri para skala nistrmo u jamu, vezali bi ih jedne za druge, a one šta ih je drža ledar nisu bile vezane, nego samo one gori, pa se ljuljaju skale, sve se misliš kako ćeš poletit nistrmo. Jedan san jedini put ošla u jamu. I nikad više! Bose Bikićeva je išla doli ko ništa, ja ne – prisjeća se teta Mare.
Led se vrtio na kolu, na bucel se iznosilo. Potom bi se led stavio u torbu, a omotao bi se šušnjom od bukve. Šušanj je služio za vakumiranje leda, da se ne otopi dok stignu do obale. I sve je to teta Mare nosila na leđima, a na nogama je imala tek tanke opanke. Leđa je onda nisu boljela.
– Ali me bolu danas – smije se, dok sprema ručak.
Jede lešo već 12 godina, doktor joj tako savjetovao nakon zadnje operacije. Disciplinirana i snažna duha, kao i tijela, ona se toga drži i ne griješi. Najviše joj fali Biokovo, kamo ne može više ići zadnje četiri godine. Ljubav prema prkosnoj i tvrdoj planini, istovremeno prijatelju, majci, glavnom izvoru života u ona vremena, začela se tko zna kada, već u najranijem djetinjstvu. U osmoj je godini prvi put utekla na Biokovo jer je bila ljuta i tužna. Nije znala razliku između D i B, i učiteljica se zbog toga ljutila.
– Nije mi davala ni srdele zbog toga, stavila me u kaznu. A ja jednom, kad mi je već bilo dosta, skočim priko prozora, u planinu sam utekla, i nikad se više nisam vratila u školu. Nisam bila puno pametna, ali isto sam bila pametnija od onih tada muških – prisjeća se naša junakinja.
– Pola svog života sam provela gori. Pokojna baba mi je od traverse skrojila kalcete i odmalena sam išla gori. Išla san u pašu, živinu san pazila, led nosila, drugome drva nosila, kumpire sadila. Volim Biokovo, Biokovo je zdravlje. Kad sam otišla u Australiju, svojin san se očima zarekla da ću vratit novac za put, 232 dolara su to bila, nać stan, zaradit za život i svakih 10 godina vratit se doma i odit na Biokovo. Ali ne više radit na Biokovu, nego planini u posjet doć – kaže teta Mare.
Tako je i bilo. U Australiji je provela 29 godina. Nakon tri godine rada, “pribavila” je i muža, a i povelik broj rodbine. Nema što nije radila u tuđini. Dok je muža čekala tri godine, a kako je bila iznimno jaka i vrijedna, mnogi su je muškarci, kako sama veli, vabili. No, ona se čuvala za svojeg Josipa.
– Ošla san u svit dok san bila curom i njega san pribavila. S njime sam stala ’52., a tek ’56. me je imao. Sićan se kako je došla susida na vinčanju prid oltar i upitala me je li istina da san propala s Maton Lendinin. I ja san joj na to rekla: Onako ti sa svojin mužen do kraja života. Nisan nikad klela, ali tako san joj rekla.
Teta Mare kaže kako današnje žene nisu čestite i čedne.
– Žene više nije briga ni čistit kuću ni kuvat. Muški sve radu, ja ti kažen da su danas muški sto na sto bolji nego žene, oprosti šta san ti to rekla, ali tako mislin. Ni dicu ne goje kako triba, a virujte mi, nije danas do dice nego do roditelja. Vrimena su takva, pokvarena, vidi se da je Bog odstupija, a đava pristupija. Nije tako prije bilo, nije se imalo, ali bilo je poštenja. Danas ljudi imaju, ali u Boga plaču, viruj mi – analizira teta Mare ledarka današnja vremena.
Dodaje kako je svašta u životu prošla.
– Ali eto me, tu san još – smije se.
Pitam je li joj život bio težak.
– Ovdi mi je bio težak, a u Australiji još teži. Nikad se nisan tamo naspavala. Jadan ti je onaj koji nema nikog svog, pa iđe po svitu. Sama san ošla tamo, nisan odma našla posal, pa sam išla u jednog Kotišana trgat grožđe. Išla san posli brat fažol, kukumare, pamidore… I nikad nisan počinila, nije bilo nikoga da pita “jesi se umorila, Mare”. Liti bi išla leć u jednu uru, a ustajala u četiri – veli ona.
Jednom ju je jedna gospodarica na plantaži navikala, a teta Mare, prkosna poput Biokova, naljutila se i par dana nije ništa jela u znak protesta. Onda je jednog dana upala u susjedni vrt gdje je pojela cijelo stablo banana, prisjeća se danas.
Pretrpjela je svašta u životu, kaže i sama.
– Odakle mi snaga? Kako bi van to rekla… Od Boga, Bog mi je dava snagu. Bila san toliko puta gladna, samo kruva i kapule san imala za pojist, ali san gledala da sve sama zaradin i da buden poštena. Mogla san s drugin imat dice, ali nisan, čuvala san se za moga muža. Kasnije je prošlo vrime i nismo imali dice. Nismo pa nismo, tako je tribalo bit. Ali, evo, moja Vera mi je ćer, ka da je moja. Nije mi ža, sve bi opet isto – zaključuje najstarija živuća ledarka koja je prigrlila muževa nećaka i ženu mu i, evo, već preko 20 godina žive u istoj kući, jedni na ponos drugima.
Za ladinim volanomZadnji put je teta Mare išla u planinu prije četiri godine, sudjelujući u tradicionalnom susretu Vrlobrđana “Svoj na svome”. Iste je te godine posljednji put sjela za volan svoje lade, koju je kupila jo 1986. godine.
Uz ladu, ali i ledarstvo po kojem je bila poznata, vezuje jednu anegdotu. Te je godine teta Mare s mužem došla u Makarsku, vozeći ladu, a poznati makarski mesar Mate Glavina upitao ju je je li lakše voziti auto ili nositi led.
– Lašnje je vozit auto, rekla san mu, a on će na to “Mare, nikad ona vrimena nećemo zaboravit”. I nećemo – kaže Mare Bašković.
Ubila san zmija ne znan kolikoVelobrdska ledarka priča kako se ljeti živjelo u planini, gdje su bili pastirski stanovi.
Nakon što bi se obrale višnje, išlo se i planinu i tamo ostajalo sve do berbe grožđa.
– Kupili smo tamo drva, želi travu, sve smo to nosili odozgo, drva smo bacali niza stine i onda tovarili na konje. I kumpire smo sadili gori. Bilo nas je dosta tada gori, u pastirskim stanovima. Vidila san zmije, od Marija otac i sestra mu Anka su kazivali da su vidili najveće zmije, glave jače nego noga. Ja nisam vidila takve, a ubila san zmija ne znan koliko. Vuka nisan vidila, ali jaukao je u blizini, kad on jauče, živina pobisni.
Jel me bilo stra? Pa pravo da ti rečen, nije, nije me bilo stra. Pazila san i živinu tuđu u planini, onda su me plaćali za čuvanje živine, a ja bi gore sirila mliko i dobila bi jedan dio. Vlasnici su dobivali sir, a ja san dobivala nedijicu, to ti je sir od nedije, koji je bio moj. Onda bi mi taj sir prodavali – odgovara.”
Ivona Ćirak /foto HPD Veliko Brdo
