Još se nekoć, na prvim informativnim konferencijama u povijesti, znanim kao press ‘od usta do usta’, znalo da je za plodonosan odjek lansirane vijesti najbitnija aktualnost. To su znali i profesionalni telali, te amaterske ćakulone, a kasnije isto prakticiraju i novine, foji po makarskim čitovnicama, kavanama i rijetkim trafikama, te zidne verzije po narodnim domovima i upravnim zgradama.

Oglas

Mediji su, u nedostatku što zanimljivih, a što dramatičnih novitadi, znali ući i u fazu ‘silenzio stampe’ ili ‘sezone kiselih krastavaca’. Doba u kojem živimo, ne pruža im takav luksuz. Vijesti izlaze iz okvira stranica i prelijevaju se preko ekrana. Na prvom je mjestu naravno infet elegantnog imena Korona, čije je djelovanje sve, ali nije elegantno.

Ni stari nam nisu bili pošteđeni od bolešćina svog doba i muka koje su ih pratili. Shodno tome izlaze vijesti u novinama (Hrvatska riječ, Novo doba, Jadranski dnevnik, Slobodna Dalmacija). Postavljaju se uredbe na zgradi općinskog doma, dijele se letci poslije misa, slušaju novosti s prvih radio prijemnika. Zavirimo u takve objave s informativnog karusela iz domaće prošlosti…

Sreski upravitelj Stalio, dvadesetih godina prošlog stoljeća daje oglas u kojem stoji: ‘Naređuje se svima koji misle prijaviti sudjelovanje u pokladama Žandarmerijskoj stanici, da to ne čine ukoliko u svojoj grupi imadu koga koleričnoga ili tifuznoga. Prijavljeni moraju donijeti potvrdu od ovlaštenih općinskih ljekara dr Jurakovića ili dr Viline, da su sasvim zdravi. Ukoliko dođe do skrivanja bolećice, biti će strogo sankcionisani novčano i hapšenjem, nakon prestanka bolesti. Jedino uzmaknućem od bližnjih možemo sačuvati narodno zdravlje!’ Po kasnijim informacijama može se zaključiti kako maškare ipak nisu održane. Ovaj primjer neodoljivo podsjeća na današnje korona- uredbe. Primjećuje se i izlazak u susret prijestupnicima, koji bi globu platili tek kada ozdrave. Doznali smo i za još jedan termin kojeg danas pomalo jezično nespretno nazivamo ‘socijalna distanca’. Nekada se to nazivalo ‘uzmaknućem od bližnjeg’.

foto: Izgubljena Makarska

1946.g. dopisnik Slobodne Dalmacije obavještava kako u Makarskoj počinje djelovati kulturni i zabavni život nakon teških ratnih razaranja. Najavljuje se izvedba predstave diletantske grupe po motivima romana ‘Kako se kalio čelik’ i najavljuje sindikalni ples, no usput se naglašava: ‘Valja upozoriti da se na predstavi narod ne drži preblizu po klupama radi proširenog TBC-a. Za gužvu neće biti potrebe, jer će se predstave dati više puta. Upozoravaju se i oboljeli da na ples ne dolaze. Treba opomenuti i ružnu naviku pljuvanja po podu čime se ova teška bolest najbrže širi, kao i loš običaj nedovoljnog pranja ruku. Valja paziti i da se iz istih čaša nikako ne pije, makar bili u drugarskim odnosima!’ Danas i bez drugarskih odnosa i tobože davno usvojenih elementarnih higijenskih navika, skoro da bi nam trebale jednake upute.

Složena situacija sa zdravstvenim kadrom i bolničkim resursima, najaktualnija je u razdobljima infeta. J.Makaranin, iza čijeg se pseudonima krije prof. Jakša Ravlić, 30-tih godina 20.st., izvještava u jednom splitskom dnevniku. ‘Manjak liječnika i slaba pokrivenost službe u okolnim selima, primoravaju narod na obraćanje različitim nestručnim osobama, likarušama, priučenim brijačima i medicinskim needuciranim ‘mudracima’, koji radi svoga probitka savjetuju narod kako ne trebaju ići u liječnika već da će ih oni izliječiti, a da su savremeni farmaceutski pripravci čisti otrov i krađa novca’.

Da je dopisnik spomenuo i čipove, a nije, jer nisu ušli u praksu, sličan izvještaj bi mogao stajati i na današnjim portalima. Opet nam se javljaju ‘babe likaruše’. Danas su se rimodernale, pa nam u duhu vremena po fejzbucima i tviterima odavaju ‘tajnu’ o bjelosvjetskim urotama. Spomenuti priučeni brijači od prije gotovo 100 godina, se još uvijek ne javljaju.

foto: Izgubljena Makarska

Kraj Drugog svjetskog rata grad dočekuje teško stradao. Slobodna Dalmacija izvještava: ‘Švapski razbojnici i njihovi pomagači ustaše primorani da pod udarcima naše vojske napuste grad, digli su u zrak cijelu makarsku obalu’, pri tome se uopće ne spominje razorno englesko bombardiranje, tzv ‘šprengovanje’, naravno zbog ideoloških, savezničkih motiva. U tekstu se dalje nastavlja: ‘Komanda mjesta i NOO, dali su se odmah na posao popraviti kakvu zgradu za potrebe bolnice’

Iz jednog od slijedećih napisa doznajemo: ‘Bolnica je privremeno smještena u Zaklonište ubogih (Bazana), a brzo će biti premještena u hotel Osejavu. Za opskrbu se brinu članice AFŽ-a i časne sestre.’ Rat je tek završio i veliki sukob između nove države i crkve još se nije rasplamsao, pa otud i sinergija drugarica i švora.

Posebno je zanimljiv, gotovo crno-humoran članak. ‘Zarobljenici za naše ranjene’, gdje doznajemo: ‘Ratni zarobljenici iz logora pri komandi mjesta Makarska, dobrovoljno darovali 14. 500 kn (NDH-kuna je tada još u opticaju) za potrebe makarske bolnice, u znak simpatije prema ranjenima iz Narodnooslobodilačke vojske.’ Kakve su to simpatije bile i koliko je čin dobrovoljan možemo samo zamisliti, no stvar je funkcionirala.

foto: Izgubljena Makarska

Usred velikog broja oboljelih od TBC-a cvijeta šverc lijekovima, posebno penicilinom, pa se sudionici crnog tržišta opravdano javno ističu. Ne u svim slučajevima: ‘Makar poznata kao istaknuta aktivistica NOB-a od samog početka, drugarica X se dala polakomiti za brzom zaradom i bila glavni sudionik šverca ampulama, donešenih iz zbjega u El Shattu, te prikupljenih od savezničkih donacija na kriminalan način’, premda se znalo o kome je riječ, drugarica je ipak ostala anonimnom, valjda zbog zasluga. Zasluge je ipak nisu spasile da ipak pošteno ‘obruška’ u pržunu ženske kaznionice.

Možemo li očekivati da će i s nekim novim ‘penicilinima’, koje svi željno iščekujemo ne bi li koroni kazali; Adio!, biti jednako? Bilo bi lijepo vjerovati da se to neće dogoditi, no poučeni iskustvom, ostati ćemo u najmanju ruku skeptični. Baš u ovakvim dobima, pantagane krenu izlaziti iz fonja.

piše Marino Srzić