Udruga mART iz Makarske sudjelovala je u trodnevnom programu DAI SAI (Društva arhitekata Istre) ‘From Care to Cure and Back’, u okviru paneuropske platforme LINA (Learning, Interacting and Networking in Architecture), koji je održan prošli tjedan u Puli (od 27.-29. travnja). Točnije, u ime mART-a u programu su sudjelovale predsjednica Tina Divić I tajnica Dijana Jelić Škorlić.
Kako izvještavaju iz udruge mART, u sklopu programa su obuhvaćena predstavljanja publikacija, arhitektonskih priče u hodu, performativna izlaganja, filmske projekcije i razgovori s umjetnicima, a okupio je niz hrvatskih i međunarodnih autora/ica iz područja arhitekture, filma te urbanih i prostornih praksi.
– Program From Care to Cure and Back udružujući niz lokalnih i međunarodnih arhitekata/ica, umjetnika/ca i interdisciplinarnih udruženja s područja prostornih i urbanih praksi, kritički istražuje arhitektonsku baštinu, suživot prošlih, sadašnjih i budućih zajednica u odnosu na napuštenu arhitekturu, te potiče transformacija materijalnog i nematerijalnog okruženja iz “prostora kolektivne bolesti” u “mjesta zajedničkog izlječenja”.
Studija slučaja je objekt Dječjeg lječilišta u Krvavici, remek-djelo zagonetnog arhitekta Rikarda Marasovića iz 1965. godine, osnovni istraživački medij je film, a metoda rad u zajednici.
S posebnom emocijom smo doživjeli ovaj program na kojem su stručnjaci predavanjima, performativnim izlaganjima, promišljanjima i zajedničkim refleksijama dječje pomorsko lječilište vojnih osiguranika kao arhitektonsko remek djelo izgrađeno 1965. u blizini Makarske, od strane zagonetnog hrvatskog arhitekta Rikarda Marasovića, i zajednicu oko njega stavlili u fokus svojih istraživanja, navode iz mART-a.
Predstavljene su publikacije, i edicije kojima je Društvo arhitekata Istre izdavač, a Emil Jurcan govorio je o zadnjem izdanju edicije Dobrolet ‘O participativnoj arhitekturi’ talijanskog autora Giancarla De Carla. Nasuprot ideji arhitekture kao produkta individualnog kreativnog akta, za arhitekta De Carla arhitektura je “proces” koji se bazira na participaciji, arhitektura postaje “realna utopija”, konstruirajuća platforma zajednice. Mika Savela izložio je konceptualno putovanje Jadranskom magistralom u obliku fanzina ‘S’lim Adria’, govoreći o susretima s brojnim angažiranim pojedincima i skupinama čiji se rad nalazi u središtu kritičkih kulturnih i fizičkih uvjeta koje stvara monoekonomija masovnog turizma. Ana Dana Beroš, koja potpisuje i koncepciju čitavog programa, predstavila je ediciju ‘Publishing Acts’ i niz eksperimentalnih radionica koje su se dogodile u Puli (2017.), Šibeniku (2018.) i Rijeci (2019. i 2020.), a koje razmatraju izdavaštvo kao kritičku prostornu praksu, izvan okvira proizvodnje dominantnog znanja o gradovima.
Arhitektonske priče u hodu započeo je Emil Jurcan, autor rekonstrukcije antičkoga kazališta, proveo je javnost kroz lokalitet i objasnio složen proces stvaranja autonomne, suvremene arhitekture o postojećem stanju arheoloških fragmenata iz antičkog, srednjovjekovnog i kasnijih razdoblja povijesti.
Projekt rekonstrukcije Malog rimskog kazališta dobitnik je posebnog priznanja Nagrade Piranesi te je jedan od nominiranih radova za ovogodišnju Nagradu Bernardo Bernardi koju dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata.
Breda Bizjak, predsjednica DAI-SAI-a i autorica revitalizacije austrougarskog podzemnog sustava u Puli, koja je dugo bila zatvorena za javnost i postupno brisan iz sjećanja grada, vodila je publiku kroz tunele ispod brda Kaštel. Nekada zapostavljeni sustav podzemnih skloništa, danas postaje pješački metro, koji se povezuje s javnim prostorom iznad zemlje, neposredno ispred venecijanske tvrđave, lokaliteta Povijesnog i pomorskog muzeja Istre.
Performativna izlaganja započele su članice udruge mART iz Makarske, Tina Divić i Dijana Jelić Škorlić, prezentacijom projekta “Liječenje lječilišta”, čiji je cilj bio u post-pandemijsko vrijeme potaknuti promišljanje odnosa bolesti i prostornih manifestacija te praksa liječenja, na primjeru odnosa prema devastiranoj modernističkoj arhitekturi Dječjeg lječilišta u Krvavici.
Boštjan Bugarič, urednik open source web portala Architectuul iz Berlina, pripremio je upečatljivu izvedbu na temu “Priroda kao subjekt”, a slučaj Debelog Rtiča i granice oko nje u/nakon vremena pandemija, prateći neke od paradigmi svijeta koji se mijenja kako bi se sklopio novi sporazum koji nije ljudski centriran. Prema Bugariču, dekoloniziranje metodologija može promijeniti percepciju vlasništva u položaj skrbnika. Prvi korak je definiranje novog vokabulara zasnovanog na povjerenju i stvaranje rituala tranzicije unutar novih odnosa u prostoru, kojeg je izveo u oslobađanju granica brige, doslovno ocrtavanjem prometne ceste pokraj DAI-SAI galerije.
Mika Savela, suosnivač platforme Selim Projects iz Helsinkija, izložio je studiju slučaja Sanatorija za plućne bolesnike Paimio renomiranog finskog arhitekta Alvara Aalta, kroz ikoničku kanonizaciju modernističke arhitekture, tržišnu rasprodaju objekta te moguću reimaginaciju kao kulturne institucije, pod naslovom “Duhovi sanatorija, eksperimenti u stvaranju (male) arhivske drame”.
Alessio Rosati, voditelj institucijskih projekata u muzeju MAXXI u Rimu, izložio je primjer Instituta za odgoj Marchiondi Spagliardi u Milanu, talijanskog arhitekta Vittoriana Viganòa, pod naslovom “Dječaci ne bježe”. Institut, namijenjen edukaciji delikvenata, kroz svoju je povijest bio napušten, skvotiran, ispražnjen, zaštićen kao kulturno dobro, te subjekt mnogih ambicioznih, no bezuspješnih projekata. Mogućnost obnove Instituta postavlja paradigmatska pitanja za mnoge druge moderne građevine diljem svijeta.
Tamara Bjažić Klarin, povjesničarka arhitekture s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu (IPU), u izlaganju “Paralelni kolosijeci arhitekta Rikarda Rika Marasovića – skica za biografiju i daljnje istraživanje” imala je prvu javnu prezentaciju znanstvenog istraživanja o zagonetnom arhitektu Dječjeg zdravstvenog odmarališta u Krvavici kao oglednom primjeru arhitekta “novog kova” – slikaru, projektantu, publicistu, urbanistu, edukatoru, konzervatoru, ali i društveno-politički angažiranom stručnjaku, koji je poput Dječjeg lječilišta u Krvavici, isključen je iz dosadašnjih analiza i nacionalnih pregleda povijesti hrvatske arhitekture 20. stoljeća.
Sonja Leboš, kulturna antropologinja iz Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII), u svom performativnom izlaganju “Humana i politička ekologija mjesta: Krvavica – arhitektura koja liječi” postavlja pitanje kakav je odnos među ljudima omogućio izgrađeni okoliš u Krvavici. Primjenom transdisciplinarnih analitičkih alata na filmu koji je napravljen u mjestu sličnom Krvavici. Veličanstveni film “Otkopčaj dugme” nalazi se u obližnjoj Crnoj Gori, u Igalu, gdje su djeca liječena od rahitisa, kojeg je Leboš pretvorila u razmišljanje o politici mogućih budućnosti Krvavice nacrtanih u vremenskim medijima.
Filmske projekcije o Dječjem lječilištu u Krvavici i razgovore s umjetnicima, čileanskim redateljem Joaquínom Mora i slovenskom dokumentarnom redateljicom Rebekom Bratož Gornik, vodila je Ana Dana Beroš, izvršna producentica filmova ispred DAI-SAI i platfome LINA, rađenih uz terensku snimateljsku podršku Matije Kralja Štefančića.
Film “The Sound That Remains” autora Joaquína More fokusira se na iskustvo naseljavanja napuštene zgrade zvukom i performansom. Težnja filma nije tek dokumentirati zgradu nekadašnjeg Dječjeg lječilišta u sadašnjosti, nego nasloniti se na kolektivnu memoriju kako bi se izgradio zvučni identitet mjesta, što je dijelom realizirano i koreografijom članica folklornog zbora Tempet iz Makarske.
Rebeka Bratož Gornik, u doku-fiktivnom filmu “Timecapsule”, bavi se enigmatskom personom arhitekta Rikarda Marasovića, u kojem naracija nastaje iz suvremenih intervjua s arhitektima istraživačima, lokalnim povjesničarem i krvaviškom zajednicom, a njegov lik tumači istaknuti lokalni glumac – amater. Naracija propituje poziciju autoriteta arhitekta kroz prošlost, sadašnjost i moguću budućnost Dječjeg lječilišta u Krvavici, kao zajednice vezane uz tu arhitekturu.
Zajedničke refleksije From care to cure and back, održale su se u subotu 29.04., u Galeriji DAI-SAI, kojim se pokušalo zaokružiti prvu etapu trogodišnjeg programa koji se bavi transformacijom arhitekture iz prostora kolektivne bolesti u mjesta zajedničkog izlječenja, uz pozvane izlagač/ice, filmske autor/ice i zainteresiranu javnost, te moderaciju kustosice programa Ane Dane Beroš.
M.D./foto privatni album
