U razrušenu Petrinju sredinom tjedna uputila su se i dva volonterska tima makarskog Crvenog križa, na mjestu događaja iskusivši svu težinu situacije u kojoj su se ljudi našli nakon katastrofalnog potresa 28.prosinca. Što su proteklih dana vidjele i prošle makarske volonterke opisala je Tina Franković-Međurečan.

– Reći nešto o ovome… ne znam odakle početi uopće ali samo znam da za prijatelje imam ljude, žene, kraljice, ljudine – piše makarska volonterka.

– Nakon 6 dana slaganja, sortiranja i pakiranja hrane, higijene i tekstila sa kolegama i kolegicama u CK Makarska , tim 1 i tim 2 krenuo je u srijedu put Petrinje.

Oglas

Na ulasku u grad jasno mi je da smo stigli ravno u centar apokalipse, barikade na ulicama, ne možemo proći do centra jer je i večer prije treslo i tom ulicom se više ne može. Odlazimo na centralno skladište Pigik, more ljudi, CK, HGSS, vojska, Civilna zaštita… šleperi, kamioni, kombiji.

Naša lokacija je ipak u centru grada na trgu, tu se kuha, slaže, dijeli pomoć, dečki iz Vodica spavaju na klupama u vrećama, umorni ali ne odlaze kući do daljnjeg. Razvozali smo tople obroke po selima, pomagali starijima odvest namirnice autom do njihovih kuća jer kako će dide sa biciklom , iako je htio, ponijeti 20kg stvari.

Ništa nam nije teško, došle smo pomoći i raditi i preko ljudskih mogućnosti.

I opet nas je treslo ali ide se dalje. U očima tih ljudi vidiš strah, tugu, nemoć, srce nam puca a oni nas pitaju jesmo se umorile, kako smo, hoćemo li kavu? Ljudi su to, skromni a tako veliki.

I hladno je, i pada kiša, pa malo sniježi, ne osjećaš ruke ni noge, ali svoje smo gumene čizme poklonile curama koje na otvorenom peru ogromne lonce u kojima se kuhaju obroci, njima su potrebnije.

Ne mogu vam opisati kako se osjećaš kad nekom navučeš osmijeh na lice jer mu jakna koju smo dali pristaje kao salivena, pa upari Erna i šal i rukavice, i profesora u mirovini nasmije možda i prvi put u tjedan dana.
Na ulazu prepoznajem didu iz priče iznad, sa biciklom, idem do njega, zaplače i kaže: pa kako ste me prepoznali od jučer?
Eh… kako..
Sigurno sam nešto i preskočila ali ne zamjerite, jedva da smo spavale.
Dale smo sve od sebe, i psihički i fizički i nadam se da smo barem malo tim ljudima olakšali svakodnevnicu popričavši s njima, nije sve samo u paketima.
Sigurna sam da ćemo se vratiti u Petrinju i biti na raspolaganju dokle god to bude potrebno – napisala je Tina Franković Međurečan.
M.D. / foto: privatni album