Kad je učitelj Ivan Ujević sa suprugom i djecom, od kojih je jedan bio i sin Augustin Josip, stigao u Makarsku, za njim je došla i pismena karakteristika s prethodnih službi: ‘Postiže visoke rezultate svojom strogošću i željeznom disciplinom. Često koristi metodu dozvoljenog kažnjavanja, ter su učenici motivirani na maran rad’ A tko ne bi bio motiviran na ‘maran rad’, kad ga u protivnom čeka klečanje u kantunu ili srdele šibom po dlanovima. Svoj je čvrst karakter i neprikosnoveni gard ‘patera familiasa’, učitelj Ujević imao i u vlastitom domu. Odrastanje uz takvog oca sigurno nije bilo lagano, pa se mali Augustin, a kasnije slavni Tin, osamljuje u svom krhkom djetinjem svijetu. I sam drugačiji, primjećuje drugačije. Baš kao conte Delikata, plemića Antu Kačića, negdašnjeg vlasnika palaca u kojem je danas hotel Porin. Njega se u zapisima o djetinjstvu provedenom u Makarskoj sijeća kao: ‘Ekscentričnog dandyja, za kojim viču djeca na rivi’. S nostalgijom se prisjeća makarske bure i čarobnog krajolika omeđenog Biokovom i morem. Obiteljski život i atmosferu u školi spominje škrto i rijetko, gotovo nikako.
No, sjećali su se drugi. Pred 40-tak godina, autor je teksta još bio mulac, ali dobro pamti sjećanja živućih i bistrih Tinovih suvremenika. Kako to već biva, uspomene su podložne procjeni i sumnji, ali se ove uklapaju u priču. Jedna od svjedokinja svoj je ‘iskaz’ dala ovako:
–Ja ga se sićan. Iša je s mojim bratom u Građansku. Otac mu je bio učitej, svima su se tresle gaće od njega. Dicu je tuka šibom i meća po dvi ure na kukuruz. Stali su u Luetićevu kuću na kantunu Kalalarge i Kačića. To je bila lipa kuća s velikim đardinom. Kasnije su je bombama šprengovali Englezi! Oti šta je posta učen i pisa libre, zva se Auguštin, a ne kako sad bleje Tin. Malo se družio s drugom dicom i nije radio berekinade. Bio je vas priplašen. Mi bi nekad ušli u njihov đardin priko rupe u zidu di je sad pijaca. Tamo bi se igrali. Sićan se da mu je jedan divjak, šta se zva Anđelinović, a otac mu je isto bio meštar u školu, ubio maloga miša koji mu je bio jubimac. Oti Anđelinović bio je stariji brat od Auguštinovog prijatelja Danke, a zva se Grga. Kad je vidio šta se dogodilo, Ujević je nabraja na cili glas. Onda smo učinili beštijici per la finta sprovod, a on je recitira neku pismicu.
Kažu da je kasnije napisa puno pisama, ali ja ne znam ni jednu. Brat mi je govorio da bi u razredu često zaplaka i usrid sata mora trčat na kondot, pa su mu se dica rugala i vikali za njim –Piškila, kakila duša majkina! Mater mu je bila jedna fina žena. Imala je velike kalamare ispod očiju i parila je mučenica. Auguštinu je često tekla krv iz nosa. Govorili su da je to nika bolest, samo ne znam koja. Jedanput se izvrnio na česmi kraj crkve. Mater mu je dotrčala iz kuće, pa afanala svr njega kad je vidila pustu krv. Balanza je okolo sam po Osejavi i Svetom Petru i onda bi ga tražili, pa bi mu kasnije otac da doma degenek. Eto! To ja znam o Auguštinu. Govore da je posli bio veliki berekin i da je dolazio u Makarsku, ali ga ja nisam vidila. Brat ga je jedanput srio i zajedno su se zapili u Šarića dvoru.
Sjećanja već davno preminule stare Makarke nisu provjerljiva, no svakako odgovoraju Tinovom nježnom i čudljivom liku usamljenog djeteta. Zanimljivo je spominjanje Grge Anđelinovića. S njim je Tin rođak u trećem koljenu po krvnoj vezi dijela hvarskih gena njegove majke Bračanke. Grga se kao i u banalnom slučaju s mišem-ljubimcem, pokazao daleko suroviji kasnije, kad je po nejgovoj naredbi pucano u masu na Jelačić placu. Okupljeni su prosvejdovali protiv ujedinjena sa Srbijom. Poginulo je 13 ljudi, a u povijesti su ostalo zabilježeni kao ‘prosinačke žrtve’.
Da je kasnije posta ‘berekinom’, kako kaže naša izvjestiteljica iz prošlosti, sasvim je sigurno, pa i provjerljivo.
Tako Novo doba izvještava o prisilnom boravku slavnog Tina u gradu. Njegovi žestoki obračuni s kafanskom braćom na beogradskoj Skadarliji, rezultiraju izgonom iz prijestolnice. U članku piše: ‘Jučer je stigao u Makarsku prognani pjesnik Ujević. Ovdje će se zadržati koji dan, a onda ide k rođaku u Krivodol, ako ga ovaj htjede primiti.’ Izgleda da rođak nije bio dobar domaćin, pa je Tin ostao u gradu nešto duže. U međuvrmenu, u društvu oriđinala Raguželija, boema Pepija iz Trsta i Micike iz Sarajeva, bučno banči po krčmama, pa svi bivaju prijavljeni zbog remećenja mira i izazivanja sablazni.
Dr Franić, vrgorski odvjetnik i istaknuti član HSS-a, u to vrijeme na kratko boravi u Makarskoj radi stranačkih dogovora za listu kandidata. Tin mu se obraća kao zemljaku radi posudbe novca i nabavljanja Meyerovog leksikona koji mu je hitno trebao za rad na nekom tekstu. Franić posuđuje vrijednu knjigu u gđice Zoe Ilijić. Tin knjigu nikad ne vraća, pa je vlasnica bijesna. Odvjetnik kasnije u slučajnom prebiranju po zagrebačkom antikvarijatu nalazi leksikon s potpisom Iliich. Kad je to spomenuo Tinu u jednom od susreta, pjesnik se opravdao –Dragi Franiću, bio sam prinuđen na takav čin. Najprije gospođi nisam knjigu mogao vratiti jer nisam dovršio posao, a kasnije mi je trebao slijedeći nastavak leksikona ter sam ga zamijenio kod antikvara!
Zašto se advokat Franić uvijek kasnije ljutio na spomen Tina? Svakako ne zbog sitnih nevraćenih novaca, koje je odmah po davanju otpisao. Razlog ljutnje je bio osobne, zavičajne naravi. Autor ovih redaka je u rukama dugo imao, a kasnije nekome posudio cijelu pismenu korespondenciju između ova dva Vrgorčanina. Posuditelju su pisma trebala radi istraživanja Tinove biografije, no nikad ih nije vratio.
Prepiska na relaciji Franić-Ujević, sadržavala je raspravu oko prijepora u vezi prave lokacije pjesnikova rođenja u Vrgorcu. Advokat je tvrdio kako je riječ o Kapetanovića kuli, tada u vlasništvu Franića, a Tin da se radi o Cukarinovića zdanju. Naizgled banalan razlog izrodio je sve oštrije tonove. Od pristojne prepiske nastala je pravi okršaj perom. –Vi ste labilan tip na rubu histerije, pisao je Franić i dobio odgovor od Tina- Vaš me napuhani koljenovićki gard neće fascinirati, vratite se Vašim spisima!, vrvjela je korespondencija međusobnim čašćenjem.
Uz sve do sada napisano o Tinu, ovaj zapis nema ambicija reći nešto novo o slavnom pjesniku, nego ga se prisjetiti uz 65 godišnjicu smrti na nešto drugačiji način. Uz Tinov kip na trgu s njegovim imenom, evo još jedne mementa na slavnog pjesnika, vezanog dijelom života i za Makarsku.
Piše: Marino Srzić
