Petak, 29 ožujka, 2024
NaslovnicaKOLUMNEKamarin Marina SrzićaMARINO SRZIĆ POVODOM BLAGDANA SV.KLEMENTA (1): Kako su makarski puk i biskup...

MARINO SRZIĆ POVODOM BLAGDANA SV.KLEMENTA (1): Kako su makarski puk i biskup ‘krstili’ sveca na brodskom pristaništu 1725.

‘Lako ti je s Bogom bit u dobre, kad imaš kuma za sveca!’ Mudro je zborio puk, misleći pri tom na veze i intervencije koje nam olakšavaju život na ovome svijetu. Poslovica se može tumačiti i doslovno. Sasvim je zgodno imati svog pokrovitelja  i na onome svijetu. Nekog nebeskog odvjetnika koji će te preko svoje svetačke advokature zastupati kod Boga i kojem se možeš obratiti u podne i ponoć, plaćajući mu pri tom honorar molitvom i pobožnostima.

Makarani su po tom pitanju dugo bili u nezavidnom položaju. Dok su Splićani stoljećima zazivali svetog Duju u ovozemaljskim neprilikama, a Dubrovčani se svom svetom Vlahi molili za uspješnu trgovinu i vještu diplomaciju, lokalno se pučanstvo zazivima obraćalo svim znanim svecima s dugog popisa, pa gdje upali! Usput su tugovali za nedostatkom nekog iz vojske svetih, koji bi bio baš njihov; makarski.

Nakon brojnih molbi, posredovanja i upornog traženja, biskup Nikola Bijanković konačno, 1725. godine, biva uslišan od Svete Stolice, pa mu aktualni papa dodjeljuje kosti nepoznatog mučenika iz vremena rimskog progona kršćana. Zemne ostatke anonimnog makarskog patrona, preuzimaju gradski odličnici pl. Jakov Kačić i conte Antun Ivanišević, te uz golemo oduševljene puka akoštavju u makarski porat iznoseći kovčeg s relikvijama. Poznat po isposništvu, te pokorničkom svjetonazoru, biskup dolazi bosonog i odjeven u halju s užetom.  Nedoumica oko imena nepoznatog svetog mučenika, riješena je čim je brod dotakao porat.  Biskup pred okupljenim narodom pozdravlja novog anonimnog svetog zaštitnika uzvikom: ,Ave sancte, esto nobis propitius et clemens!’ (Zdravo sveče! Budi nam milosrdan i blag!) Ovo latinsko –clemenis; blag, puk prevodi kao Klement i već mu pri dolasku kliču tim imenom. Tako je ‘krštenje’ sveca obavljeno na pristaništu te davne 1725., a ‘kumovi’ su biskup i narod. Kult zaštitnika grada i biskupije širi se brzo, a svete moći nalaze najprije utočiste u kapeli Kačića, a tek 45 godina kasnije smještaju se u Klementov mramorni oltar izgrađen u vrijeme biskupa Blaškovića.

foto: IKA

 

U bistrenju istine oko identiteta našeg patrona, povremeno se javljaju i glasine o podmetnutim kostima, pa čak i tvrdnja kako se radi o zemnim ostacima ženskog podrijetla, no sve ostaje na razini ćakule u dokolici pod hladovinom tendi sa štekata makarskih kavana. Takvu dokoličarsku raspravu iz splitske krčme, bilježi Marko Uvodić u jednoj od svojih novela. Tema je makarski sveti Klement, pa se između ostaloga spominje i ovako: ‘Učinili su četer kjuča za zakjučat arku i zatvorili da in ne uteče, oli da ga angjeli ne odnesu, ka ča su in kasnije odnili sv Vicenca Podgorani.

O čemu je riječ? O još jednoj iskonstriranoj predaji ili pravoj istini? U događaju ima elemenata za jedno i drugo.

Priča počinje 1790. godine, kada se makarski vikar don Ivan Pavlović Lučić vraća s puta u Rim donoseći relikvije svetog Vicenca. Imati uz omiljenog svetog Klemu, još i jednog slavnog mučenika da bdije nad gradom, značilo je duplu milost. Narod je oduševljen. Svete moći, vikar postavlja u kapelicu vlastite kuće, a nasljeđuje ih njegov brat, don Grgo. Podgorani,  preko svog sumještanina, makarskog kanonika Lovre Pavlinovića, pokušavaju iskoristiti njegovo prijateljstvo s don Grgom, shvativši kako se ukazala zgodna prilika za dobivanje željenih moći nekog sveca. Trgovina relikvijama više nije u zamahu kao nekad, ali imati ih u svojoj crkvi i dalje je stvar prestiža. Osim najvažnijeg; iskrene religiozne potrebe vjernika, značilo je to i dolazak štovatelja iz okolice. Velik priliv hodočasnika podrazumijevao je i trgovinu, te je korist bila višestruka. Pravi primjer vjerničkog turizma od prije par stoljeća.

 

Don Lovre uspijeva izmoliti svetog Vicenca od velečasnog Grge, a veliku ulogu u korist Podgorana, igra pretur Čović Plenković. Ovaj sudac s visokim ovlastima, zbog zagovaranja interesa Podgorana, izaziva bijes i osude Makarana.

Iz pismenih je izvora teško zaključiti je li pravna presuda bila pravedna. Kakogod bilo, Plenković u kolektivnoj svijesti grada ostaje dugo upamćen kao glavni krivac zbog tobože nepravednog prijenosa Vicenca, na trajno čašćenje u podgorsku župnu crkvu.

Pri prvom pokušaju preuzimanja relikvija dolazi do ekscesa, te uvrijeđeni građani fizički zaustavljaju akciju. Smatrajući kako će im odlaskom Vicenca otići i blagoslov, ogorčeni izlaze na ulice gdje nastaje pravi mali rat i tučnjava. Podgora tako u prvom navratu ostaje bez patrona.

Tijelo sveca poslije nemilog događa biva preneseno u katedralu. Podgorani se, zastupani od Plenkovića, obraćaju vlasti. Nakon godinu dana parničenja, pribavljaju službenu dozvolu za vlasništvo nad moćima. 26. kolovoza, 1831., poučeni iskustvom postaju oprezniji i dolaze brodicama pod okriljem noći. Pred riznicom ih dočekuju kanonik Pavlinović i Čović Plenković, te im predaju relikvije. Barkama, privezanima u tajnosti na Mandraču pod Osejavom, hitaju put Podgore. Doček je neviđen. Nikola Alačević bilježi: ‘Popraviše put od mora do crkve, što ga cviećem posuše, mise su se govorile i govori držali, mužari su pucali tri dana!’  Vicenco je tako konačno postao podgorskim zaštitnikom, te se slavi i danas, prve nedjelje po Velikoj Gospi.

 

Predaja o izdaji koja je pratila pretura Čović Plenkovića, zbog navodno nečasne uloge u otimanju svečevog tijela, najbolje se ogleda u davnoj zgodi. Posebno revnosna vjernica, duboka uvjerena u legendu o otimačini Vicenca i podgorskoj berekinadi, žestoko je javno napala jednu preturovu nasljednicu usred crkve. Događaj se zbio početkom prošlog stoljeća za vrijeme svečane proslave svetog Klementa. Vidjevši Plenkovićku kako stoji u redu za ritualno ljubljenje staklenog kovčega s moćima, zaletjela se s dna crkve i izvrijeđala je vičući -Biži od našega sveca, prodat ćeš i njega ko šta ti je pradide proda Vicenca. Eno ti ga u Podgoru pa mu se klanjaj i moli! Borbena lokal-patriotkinja, ni krivu ni dužnu Plenkovićevu srodnicu usput je i dobro nabaketala lumbrelom po rebrima. Sve bi možda završilo i s težim povredama, da ih nisu razdvojili fabricijeri i ministranti. Kad se domoljubna bojovnica kasnije ispovjedila za počinjeni grijeh, svečano je po izlasku  iz ispovjedaonice izjavila da je svi čuju.-Veće pokore nikad nisam dobila, ali ću svih dvadeset krunica s guštom izmolit! I nije mi ža!

Toliko o lokalnom poimanju pravde i makarskom dišpetu. Što bi naš sveti Kleme i podgorski Vicenco o svemu rekli, nije nam znano. No na svecima je da opraštaju, a na nama da griješimo.

Ostatak priče o makarskom nebeskom zaštitniku, te o običajima i zgodama vezanim za njega, u nastavku.

Piše: Marino Srzić / foto: IKA, privatni album

 

 

 

 

 

- Oglas -