Ime Drveničanke Martine Divić prvi smo put zapazili na stranici Prozak, inače književne nagrade kojoj se darovita 27-godišnjakinja približila ušavši u samo finale. Njezine priče su pisane jednostavnim i tečnim jezikom, i istovremeno su pune slika, značenja i emocija, obilujući lokalnim folklorom i lokalnom galerijom likova kao nadahnućem.

Martino ovo nikako nije spisateljski debi, i to se vidi. Tijekom studija prava Martina je, naime, putovala dva mjeseca zemljama Sjeverozapadne Afrike, kada je i počela s javnim objavljivanjem priča na Facebook stranici Africa Away (sadašnjeg naziva Nisan Doma), a s „Kratkim pričama iz Afrike“ ušla je u finale natječaja za najbolji putopis Hrvatskog festivala putnika u Šibeniku. Nakon Afrike, jedan semestar je živjela i studirala u Francuskoj.

 

Oglas

Kada je završila sa studijem otišla je na drugo duže putovanje po Srednjoj i Južnoj Americi, otkud je redovno objavljivala priče na Facebook stranici Nisan Doma.
Završila je dvije radionice pisanja u CeKaPeu, radionicu kratke priče Zorana Ferića i „Šetnja književnim formama“ Nebojše Lujanovića. S pričom „Pajdaši“ ušla je u širi krug natječaja „Sedmica i Kritična masa“, a njena priča „Zašto skrivaš lice“ objavljena je među pohvaljenim pričama regionalnog natječaja povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. S pričom „Zaljubljeni“ ušla je u finale aktualnog natječaja Prozak. Trenutno živi i radi u Zagrebu kao novinarka u redakciji stranog programa HRT-a.

Inače, friško je potpisala ugovor s izdavačkom kućom Libricon za knjigu. Radi se o zbirci kratkih priča s putovanja uz popratne fotografije.

S Martinom smo razgovarali o svemu pomalo, no najviše, dakako, o samom pisanju, inspiraciji, vezi s Drvenikom…

Kad si počela pisati? Kakve su bile prve forme, prvi motivi/teme?
Počela sam pisati, moglo bi se reći, čim sam naučila pisati. Moje prve pjesme nastale su već u prvom razredu i još uvijek čuvam bilježnicu punu osnovnoškolske poezije. Prve forme su bile dječje rime jer ništa drugo nisam poznavala, a u srednjoj školi sam se oslobodila te stroge forme i krenula s nekakvim lirskim tekstovima. U osmom osnovne sam čak započela pisati roman, o dječaku koji bježi iz Angole nakon rata. I dalje ne znam otkud takav izbor teme! Motivi u osnovnoj školi bili su poprilično šaroliki, ali pubertetski. Sva ta poezija bila je jako impulzivna. Pisala sam ocu kad bi se posvađali, pisala sam o ljudima koje sam promatrala dok sam se vozila autobusom, zamišljala sam njihove osobne priče, jednom sam napisala pjesmu o djedu kojeg sam vidjela na grobu njegove žene. Ali ipak su prevladavale pjesme o nesretnoj ili sretnoj ljubavi kao kod svake tinejdžerice.

Koja je forma koja ti je danas najdraža, a u čemu bi se voljela okušati?
Danas sam jako posvećena kratkoj priči. Nekad mi je žao što sam se odmakla od svoje impulzivne poezije, iako tu i tamo napišem neku pjesmu za svoju dušu, ali uzimajući u obzir vrijeme koje priče traže, ne stignem baš. Mislim da je kratka priča izvrsna forma za doprijeti do čitatelja, uzimajući u obzir vrijeme u kojem živimo. Ipak, neke teme su previše važne da bi stale u formu kratke priče, pa tko zna, možda se jednom okušam i u pisanju romana.

Gdje radiš?
Radim kao novinarka na HRT-u. Nije mi bilo lako donijeti odluku da odbacim sve uložene godine u studiranje prava, ali hrabro sam rekla da ću se okušati u drugim vodama i sreća me pomazila. Prijavila sam se za posao novinarke na webu HRT-a gdje me na intervju-u opazila rukovoditeljica odjela za odabir programskog sadržaja i tako sam završila u redakciji za nabavu stranog programa, u prijevodu – surađujem s urednicima koji nabavljaju strani sadržaj za HRT, konkretno dokumentarne i igrane filmove.

Vidim da ti je Drvenik velika inspiracija. Kakva je tvoja veza s rodnim mjestom, koliko te oblikovalo?
Tek kad sam se fizički odmakla od Drvenika, počela sam o Drveniku pisati. Motiv malog mjesta, dok sam tamo živjela bio mi je previše blizak da bih ga uzela kao nešto značajno. Tek sada, nakon osam godina života u Zagrebu vidim koliko je djetinjstvo snažno i važno u našem razvoju, koliko se ukorijeni u nama kao ljudima, a da toga često nismo svjesni. Zdravi odmak, kao ovaj moj u Zagreb ili izvan Hrvatske, dao mi je mogućnost da osvijestim značaj Drvenika u mom sazrijevanju, ali i da shvatim koliko je odlazak iz Drvenika bio važan da se izgradim u osobu koja sam danas. Sretna sam što sam otišla i još sam sretnija jer znam da ću se uvijek vraćati.

Kako iz Zagreba vidiš Drvenik, odnosno Makarsku rivijeru? Ljepše iz daljine ili i dalje kritički?
Za mene su asocijacije na Drvenik i Makarsku potpuno drugačije. Drvenik je dom, obitelj, plaža ispod kuće, djetinjstvo. Makarska je za mene, kao i onda dok sam živjela u Drveniku, ostala grad. U Makarsku sam putovala u srednju školu, izlazila van, pila kave jer u Drveniku ništa zimi nije radilo.
Problem je što Makarsku s odmakom iz Zagreba gledam s razočaranjem jer sam naučila kakav bi sadržaj grad trebao pružati i osvijestila da Makarska to ne nudi. Treba nam više od zrna kulture da nahranimo naše ljude. Odete na predstavu u ljetnom kinu i vidite da su gosti sami lokalci. Ljudi očito žude za nečim što nije samo „kava na rivi“, ali neke kočnice su i dalje tu i prioriteti nikako da se promijene. Jako sam kritična prema životu na Makarskoj rivijeri, ali isto stalno patim za tom istom rivijerom. To su dvije neodvojive stvarnosti, i sigurna sam da su poznate svima koji su napustili naš kraj.

Jesmo li živopisna, nadahnjujuća sredina?
Mi smo izuzetno živopisna sredina! Na mojoj prvoj radionici pisanja iznenadilo me koliko je lako izdominirati grupom samo korištenjem dalmatinskih motiva i dijalekta. Često su se zezali na tim radionicama, kako je lako biti pisac iz Dalmacije, spomeneš more i galeba, i eto pjesme. Sama asocijacija na naš kraj stvara jake slike koje izdominiraju tekst, a tu su i ljudi, način življenja i taj slavni trač kojemu smo skloni pa se lako koristiti i humorom. Osim toga, naši stari imaju tu neku nepresušnu mudrost koju crpe iz čistog življenja i to je ono što je kod nas najslađe, jer po strani sve knjige, život se ipak uči življenjem.

Neću te pitati tko ti je najdraži književnik nego tko ti je u posljednje vrijeme najveće otkriće?
Sada najsvježije otkriće, svakako Olga Tokarczuk, Poljakinja i nobelovka. Njen roman, ne tako veselog naziva – Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju, pročitala sam što se kaže „u dahu“. Radi se o društveno angažiranom romanu koji je jako pitko napisan, slobodno mogu reći da je spisateljica toliko vješta da čitanjem i uvlačenjem u svoj svijet, spretno mijenja svjetonazor čitatelja. Prije Olge, oduševila sam se romanom Slavenke Drakulić „Frida ili o boli“, za sve ljubiteljice i ljubitelje Fride Kahlo. Snažan roman, s jakim slikama i temama o kojima rijetko razmišljamo, a itekako su prisutne. A za kratkopričaše svakako Splićanka Olja S.I., jedna od prvih pobjednica Prozaka i njena zbirka „Kako nasmijati psa“.

Puno si putovala. Bi li izdvojila neku anegdotu s putovanja?
Teško je izdvojiti jednu situaciju, bilo ih je dosta! Možda kampiranje u Sahari s dvojicom Mauritanaca, Abdulom i Muhamedom. Nakon pet sati hodanja, kad smo napokon stigli usred noći i upitali Abdula gdje ćemo spavati, on je rekao da možemo izabrati koju god dinu želimo. Tako smo spavali na otvorenom ispod zvijezda, pokriveni samo dekom, usred pustinje.
Druga situacija koju bih izdvojila bila je zanimljiva sama po sebi, kada smo se devet sati vozili kroz Saharu na vlaku koji prevozi ugljen, u jednom od vagona za njegov prijenos. Izabrali smo taj vlak zbog avanture, ali i besplatnog prijevoza za tako dug put. Dok smo čađavi sjedili u mraku, osjetili smo miris nekakve hrane, okrenuli se i vidjeli da na vagonu iza, ekipa na maloj vatri kuha večeru. Jedan od njih čak je preskočio preko i došao do nas da nam ponudi datulje. Mauritanija je definitivno bila najneobičnija zemlja koju sam posjetila!

Pišeš i reportaže s putovanja. Koja ti je sljedeća destinacija na listi?
Nemam listu, destinacije me privlače po nekom emocionalnom nagonu koji je dosta promjenjiv. Trenutno sam zainteresirana za iransku kulturu i prava žena tamo, voljela bih jednom o tome pisati. Zanimaju me ljudska prava i drugačije kulture od naše pa mi je često to nit vodilja. Osim toga, destinacije biram i po jeziku jer mi je to važno za pisanje, ne znam kako bih napisala sve te priče da nisam govorila lokalni jezik. Tako sam prije Afrike naučila francuski, a prije Amerike španjolski. Ali iskreno, da mogu, sada bih putovala bilo gdje!

Kako se kao zaljubljenik u putovanja nosiš s korona situacijom? Ili imaš bogat unutarnji svijet pa lako “otputuješ”?
U početku mi je ova situacija odgovarala. Napokon sam počela redovno pisati, stekla sam rutinu života, bavila se stvarima koje sam zanemarila, očistila ormare. Sad mi je već dosta svega i jako mi fali taj nezamjenjiv osjećaj slobode kad znaš da možeš otići ako to želiš. Ne mislim samo na daleka putovanja. Moj odlazak u Drvenik iz Zagreba se promijenio. Ja sam onaj rijetki vanzemaljac koji više voli putovati autobusom nego autom jer mi se sviđa taj osjećaj trajanja, čitanja knjige u busu, umora od vožnje. Zvučim glupo sama sebi, ali tako je. Nažalost, ni to više nije isto. Sada i ja izbjegavam autobuse!
Bojim se doći svojoj babi i izgrliti je i izljubiti, da je ne bih možda zarazila. Put promatram kroz kontakt s ljudima, svaki susret je značajan. Fali mi ta sloboda upoznavanja i disanja istog zraka, a ne ovako da svatko grabi svoj, negdje ispod maske.
Što se tiče unutarnjih putovanja, već postaje pomalo zabrinjavajuće. Moji snovi su toliko živopisni da sam počela i o njima pisati priče. Valjda se podsvijest trudi nadoknaditi rutinu svakodnevnice. Ali na kraju, svakako bi radije putovala u stvarnosti…

Koji su ti hobiji?
Ako je hobi skupljanje markica, moj je skupljanje šalica. Skupljam šalice iz različitih gradova i država, pun mi ih je stan i iz svake pijem kavu ovisno o aktualnom raspoloženju. Od ovih aktivnijih hobija, obožavam učiti nove jezike i usavršavati one koje znam. Iako, zbog pisanja i posla, učenje jezika je trenutno u stagnaciji, ali svakako bih to stavila kao svoj favorit među hobijima. Čitam knjige kad god stignem i jako volim filmove. U vremenu kad su serije jako popularizirane, volim iskopati neki stari klasik i uživati u sporim dijalozima i zaboravljenim scenarijima. Teški sam klasik i jako se loše snalazim u vremenu brzih informacija i društvenih mreža pa to nadoknađujem na taj način. Inače sam sportskog duha, redovno vježbam, jako volim prirodu, planinarenje i duge šetnje, a ljeti bježim na Neretvu i hvatam maestrale na svojoj dasci za kajtsurfing! I pišem, pišem, pišem.

Ivona Ćirak /foto privatna arhiva