Umjetnica Nera Stipičević koja je proteklog petka, u Dvorani Arte, publiku oduševila francuskom glazbenom pričom Voila a la Travershe, svojom je intimističkom izvedbom, u pratnji instrumentalnih glazbenika, dirnula i potaknula na razmišljanje. U prvom redu na promišljanje o unutarnjem (ne)zadovoljstvu, o nužnosti njegovanja mentalnog zdravlja u ova tjeskobna i zbunjujuća vremena u kojima je tim važnije odrediti svoju putanju i pomoći si svim dostupnim “alatima”. Umjetnost je nesumnjivo jedan od njih.
Nastup makarske umjetnice, inače dvostruke stipendistice institucije Grada Pariza “Recollets international”, potvrdio je terapeutski učinak umjetnosti na opće, mentalno i emocionalno zdravlje, a upravo na tu temu Nera je otvoreno i iskreno progovorila za naš portal.

Na koje rituale/praksu se svodi vaša briga o mentalnom zdravlju?

Rano ustajanje, meditacija, molitva, pisanje dnevnika, snova, afirmacija, vizualizacija, duže šetnje u prirodi, kreiranje kreativnih sadržaja (pisanje glazbe, poezije, podcasta), samoća, društvo bliske osobe, razgovori…
Kako to izgleda kad zanemarite taj segment, kad niste disciplinirani? 
Osjećam da gubim svaki oblik kontrole, povećava se osjećaj anksioznosti, postajem nervozna i lakše tonem u negativne misli.
Kako se nosite s depresivnim/tjeskobnim mislima?
Danas lakše jer znam da će proći. Međutim, vjera da postoji šira slika, odnosno širi kontekst od onog kojeg ja u tom trenutku živim, te vjera da smo vođeni i da nikad nismo sami, ni kad smo sami, najveće su mi uže spasa.
Koji je po vama generalno glavni tabu po pitanju mentalnog zdravlja? 
Postoji ograničavajuće uvjerenje kako kod psihoterapeuta ideš kad si “poludio” i kako je sramota priznati, kako drugima, tako i sebi, da nam je potrebno razgovarati s drugom osobom o situacijama s kojima se ne znamo nositi i nad kojima nemamo nikakvu kontrolu. Ne imati kontrolu generalno se ne doživljava pozitivnim, a kako je u našoj kulturi važno je biti jak i samostalan tako rad na mentalnom zdravlju na neki način podrazumijeva neuspjeh.
Kako zajedno opstaju i miješaju se tuga i sreća, zanos i melankolija kod umjetnika koji su po nekom defaultu tankoćutni ljudi? Je li iscrpljujuće ili je ipak lijepo živjeti s koktelom emocija? Ili oboje?
Svi ti osjećaji donose veliki izvor inspiracije za umjetnika. Ponekad mislim da su nam dani u ogromnim količinama kako bismo mogli isproducirati sve te kreativne sadržaje koji imaju cilj inspirirati okolinu na napredak. Po meni odgovor je balans. Kao i u svemu, sve što ima mjeru ima potencijal da urodi plodom, odnosno da ne ode u krajnost. Ponekad umjetnici “zabriju” na neko svoje stanje iz uvjerenja da moraju patiti kako bi stvarali. Ne mislim da je tako, iako sam ponekad znala tako sebi objasniti razlog patnje u svom životu. U trenucima prelijevanja emocija potreban je iskreni razgovor s osobom od povjerenja, prijateljem, psihoterapeutom ili samim sobom, kako bi vanjski svijet nadvladao unutarnji i doveo sliku u realni okvir šireg manje subjektivnog konteksta.
Ivona Ćirak/ foto: Grad Makarska/MD