Nina Đurđević, fotografkinja koja se makarskoj publici predstavila proteklog tjedna izložbom Odlučna, posljednja je u nizu naših sugovornica na temu mentalnog zdravlja, s jednim prigodnim povodom – festivalom MentArt savjetovališta Lanterna. Posjećena izložba autorice koja je svoje bolno iskustvo gubitka bliskih osoba prikazala kroz fotografiju organizirana je upravo kako bi se, osvještavanjem javnosti, skinula stigma s problematike suicida i pojedinaca s psihičkim teškoćama.
Nina Đurđević u razgovoru vrlo otvoreno, iskreno i pažljivo secirajući svoje osjećaje i materijalizirajući ih u prikladne riječi, progovara o temi o kojoj se rijetko govori, a i kad se govori, to se čini s velikom nelagodom. Autorica fotografija ne samo da se suočava s time nego istražuje, a njezino istraživanje dovodi do intrigantnog koncepta izložbe koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Koji je koncept vaše izložbe fotografija?
Polazeći iz osobnog iskustva, samoubojstva mojeg tate i brata, imala sam potrebu dublje istražiti, možda se približiti razumijevanju, probati makar djelomično osjetiti kako se pojedinac osjeća, koji su razlozi, što se tu sve dešava da si poželiš oduzeti život, da odustaneš, da ne vidiš niti jednu drugu perspektivu. Pa sam pronašla osobe koje su se neuspješno pokušale ubiti i bile dovoljno otvorene podijeliti svoja iskustva s nama.
Što ste učinili?
Napravila sam njihove portrete na samom mjestu gdje je pokušaj suicida izveden čemu je prethodio razgovor koji sam snimila audio te kasnije editirala u polusatnu snimku, a koja je popraćena svakodnevnim mobilnim fotografijama. Svaki je portret popraćen tekstom, mojim dojmom svakog susreta, a izuzev spomenutih portreta napravila sam i dva autoportreta koji su snimljeni na mjestu samoubojstva mog oca i brata.

Izložbu znači čine 9 portreta i 2 autoportreta velikog formata, jednako toliko popratnih tekstova te 300-tinjak fotografija koje u video formi prate dramaturški adaptiran audio zapis razgovora sa protagonistima.

A kako biste opisali koncept vašeg rada?
A koncept mog rada općenito, u zadnje bi se vrijeme moglo reći da, kao i u ovom slučaju, koristim autoportret kao formu izražavanja različitih pitanja kojima sam izložena. Do sada se desilo pet serija autoportreta sa različitim temema – uloge koje svakodnevno živim (Role – tada još nisam znala da će to biti prva autopoortretna serija), poslovi koje sam radila za vrijeme i neposredno nakon studija (Poslov(ič)na), objektivizacija i položaj žena u društvu  (Objekt(iv)na), jedna je serija samoizolativne prirode (Samoizolativna), i ova o kojoj pričamo, Odlučna, kojoj je početna točka bilo osobno traumatično iskustvo. Nisam orijentirana samo na autoportretnu formu, no kažem, u zadnje se vrijeme nekako ističe.
Je li o suicidu kao jednom od najvećih tabua lakše progovoriti kroz umjetnost?
Ne znam je li lakše govoriti o samobojstvu kroz umjetnost, možda je sigurnije jer umjetnost često progovara o aktualnim temama, zato ju i volimo zar ne. I kao da stvori neki veo razumijevanja u samom startu. Jer nije direktno rečeno, nego kroz neki način izražavanja.
Kakve su reakcije ljudi?
U slučaju Odlučne reakcije ljudi su bile fantastične, zaista. Možda nisu očekivali toliku količinu otvorenosti i direktnosti, ljudskosti, bez patetiziranja. Uglavnom su bili ganuti i omekšani, rekla bih. Što mi je jako drago jer nisam željela eksploatirati temu nego ju realno prikazati, otvoriti  komunikaciju, prooširiti percepciju.
Kroz nekoliko svojih serija sam doduše shvatila da se suočavam s nekim problematikama mi.  
Koliko je iz vaše iskustva čin suicida odnosno pokušaja suicida stvar trenutka?
Prilikom traženja protagonista za izložbu komunicirala sam sa tridesetak, ako ne i više, osoba sa odustajajućim iskustvima i uočila sam dvije stvari. Ako me pitate je li sam čin samobojstva stvar trenutka, rekla bih da u većini slučajeva je. Desi se moment one jedne kapi koja je prelila čašu. No često se dešava da osobe dugo razmišljaju o tome, neke čak i pomno planiraju. No najzanimljivija stvar koju sam uočila bila je spoznaja da se većina zapravo ne želi ubiti. Ono što žele je promjena, izlazak iz stanja ili situacije u kojoj su se našle, nemogućnost izlaženja iz svoje glave i/ili životnih okolnosti i nemogućnost promjene perspektive. Možda i nepovjerenje da može biti drugačije, da uvijek postoji izbor i da se stvari stalno mijenjaju. Jer mi ljudi u svojoj srži želimo živjeti, samo ponekad ne znamo kako, ne znamo kako doći do promjene koja nam je potrebna, ne vidimo drugu opciju.
I kako taj trenutak uhvatiti i “izolirati” prije nego postane stvaran?
Kako ga uhvatiti, mislite spriječiti? Razgovorom, otvorenošću, podrškom, prisutnošću, prihvaćanjem. Znam da su ovo prilično općeniti odgovori, no živimo u društvu koje je često okrutno i neprihvaćajuće, nije naviklo govoriti o svojim izazovima, emocijama, društvo koje voli osuđivati sve koji ne zadovoljavaju određene oobrasce (pritom zaboravljajući da mi gradimo te obrasce). Svi mi imamo svoje izazove i nitko zapravo nije izoliran u tome niti su ti izazovi potpuno autentični. Osobe s kojima sam razgovarala imale su različitih problema s kojima su se susretale, no često je društvo (u što uključujem i obitelj) ta ključna karika bilo da se radi o seksualnom ili obiteljskom nasilju, nekoj psihičkoj nestabilnosti, neprihvaćanju različitosti (u rodnom, etničkom, ekonomskom smislu).
Možete li navesti neke primjere?
Na primjer, imate nekog tinejdžera koji počinje osjećati da ima drugačiji odnos prema svome tijelu, da se ne osjeća dobro u zadanoj rodnoj formi ili možda osjeća privlačnost prema istom spolu. Već mu je ta sitacija dovoljno iscrpljujuća u tim formativnim godinama i kad se uključi neafrimativno društvo počinje se osjećati izolirano, nakazno i neprihvaćeno jer su ga možda izbacili iz kuće zbog toga, naprasno poslali na liječenje, društvo ga je osudilo, obitelj odbacila. Ili situaciju nekog psihološkog oblika poput depresije, bipolarnog poremećaja, osoba ne zna kako da se s tim izbori, a opet, naše društvo ne voli takve problematike. Bolje da ostanu unutar svoja četiri zida. Ili situacija nasilja nad ženama (uglavnom) jer živimo u patrijarhalnom sistemu pa se nekako i toleriraju agresivni ispadi muškaraca. Pokušavam zapravo reći kako naše društvo ima velikog utjecaja na nas i ako se takvi nesigurni nađemo u centru toga vrlo je lako pokleknuti da se tako izrazim.
Kako to komunicirate preko fotografije?
Za ovaj projekt mi samo fotografije nisu bile dovoljne. Jednako važan dio izložbe su i tekstovi koji su se desili, koji su jednostavno ispali iz mene. Kojima sam si zaokružila cijelu priču.
Jesmo li kao društvo previše opsjednuti savršenošću ili još bolje, savršenom slikom?
Da, apsolutno se slažem kako smo previše opsjednuti ne savršenošću nego lažnim slikama kojima se predstavljamo unutar društva, a i sami pred sobom, a koje onda stavljamo pod nazivnik zvan savršenost. Kako je ono Dostojevski rekao, svaka je obitelj nesretna na svoj način? U tom kontekstu, svatko ima svoje izazove kao što sam rekla, više ne vidim razloga da to skrivamo. Mene počesto zabavlja odgovarati na pitanje kako sam, pogotovo ako me pita netko s kime sam u neredovitom ili zapravo površnom kontaktu (jer znamo mnogo ljudi, no nismo bliski sa svima). I uvijek odgovorim kako sam. Doslovno. Ako u tom trenutku nisam dobro to ću i reći. Ponekad osoba dobije i predetaljan odgovor, ovisno kako sam raspoložena. Nekad je zaista zabavno gledati malo zbunjene reakcije na neočekivani odgovor, ili na onaj koji nije pretpostavljajuće obojan. Ponekad su reakcije takve da nikoga zapravo ne zanima kako sam realno. Onda me nemoj niti pitati (smijeh).
A postoji i taj famozni fenomen sreće koji nam se podsvjesno implementira putem medija svih vrsta. Ako nismo sretni nešto ne valja. Pri čemu potpuno zaboravljamo da je i tuga legitiman osjećaj i nužno potreban da bismo uopće mogli izabrati sreću.
A što žrtvujemo zauzvrat?
Što žrtvujemo? Uf, svašta. Sebe. Jer zavaravamo i sebe i druge. Iskrenost. Jer gradimo na dugoročno neodrživim temeljima. Objektivnost. Protok. Ma zapravo samo sebe, a puno tih nas sebe čini društvo, znači da žrtvujemoo zdravlje i održivost društva u kojem živimo. Time žrtvujemo i rasterećeniju budućnost…
Na koji način vi osobno brinete o mentalnom zdravlju?
Svatko ima svoje načine, nekome pomaže razgovor, nekome kretanje, nekome izražavanje. Meni nikako nije bilo prihvatljivo pomisliti da to u čemu živim i što sam do tada iskusila predstavlja život. Izazovan formativni period mog života, popularno mladenaštvo, ponukalo me da si postavljam pitanja o funkcioniranju svijeta i nas unutar toga, da istražujem drugačija viđenja. Pokušavam izbjeći odgovor duhovnost jer mi se čini da je svakojako obojano, no da, okrenula sam se sebi naučivši da ne mogu mijenjati okolnosti nego samo sebe i svoj način doživljavanja tih istih okolnosti. Naučila sam da je djelovanje iz čistih dijelova mene puno produktivnije nego se okretati recimo ljutnji (koju ne poričem da imam). Naučila sam da za sve postoji neki razlog i da zapravo ja mogu najviše utjecati na to kako će mi biti u životu. Nastojim biti dobra prema sebi i drugima (što mi nekad uspijeva, nekad ne), vjerujem u Ljubav, meditiram, izražavam se kreativno, tako, od svega pomalo.
Umjetnost se nerijetko predstavlja kao utjeha ili bijeg, ali ona ukazuje i na istinu odnosno stvarnost. Čemu ste vi skloniji?
Hm,da. Umjetnost je ogroman pojam u kojega se svašta može utrpati (smijeh). Za svoje fotografije i načine često kažem da su banalne i jako jednostavne, i uglavnom ne mijenjam stvarnost, nego ju prikazujem takvom kakva je. Ponekad ju samo malo iskrivim, no nezamjetno. Hajdemo reći da sam u svom izričaju primarno realistično orijentirana. I sama obrada fotografija ne izlazi iz dokumentarnih okvira niti, ako fotografiram sebe, nešto popravljam. Na jednoj sam si fotografiji doduše maknula herpes sa usnice, no samo jednom i samo zato jer ga inače nemam.
Dugo sam mislila kako je moj rad prejednostavan i doslovan, no s vremenom sam došla do zaključka da netko treba ostati i jednostavan u ovom kompleksnom svijetu.
Ivona Ćirak /foto M.D. i privatni album