Četvrtak, 28 ožujka, 2024
NaslovnicaVIJESTIDalmacijaMihaela Kotarac: Najveća želja mi je inspirirati sutra neko dijete da mi...

Mihaela Kotarac: Najveća želja mi je inspirirati sutra neko dijete da mi kaže “ja ću biti vaša kolegica”. Kao što sam ja nekoć rekla pok.dr.Erceg

Kad s podozrivošću i zabrinutošću govorimo o budućnosti lokalnog, pa i nacionalnog zdravstva, jer svjedočimo sve manjem interesu mladih i sve većem egzodusu liječnika, ima smisla pitati se tko će nas sutra liječiti.

Upravo smo se to upitali jučer, objavivši podatak kako na splitskoj “medicini” studira svega troje mladih ljudi, na svih šest godina studija. No kada brojke maknete sa strane i upoznate uživo nekog od tih mladih ljudi, onda statistika dobije drugačije lice. I dalje zabrinjavajuće, ali samo u onom kvantitativnom dijelu.

Jer ako nam barem pola od studenata medicine koji ostanu u domovini budu iskreno predani tom zvanju poput naše sugovornice Mihaele Kotarac, uistinu se ne trebamo se brinuti. To je dakako ohrabrujuće, ali samo uvjetno. Jer te mlade, kvalitetne, sposobne i odane zajednici ljude, poput 23-godišnje Mihaele, treba pošto poto zadržati.

Mihaela je naš sugovornik u temi koju smo načeli jučer; jedna je od troje studenata medicine na splitskom fakultetu. Vrijedna djevojka iz Makarske marljivo uči, ali i radi, i to ne samo tijekom sezone nego i sada, zimi.

Prošle je godine dobila rektorovu nagradu za projekt organiziranja korona call centra. Na ideju je došla zaključivši s još par kolega kako sustav nije bio dobar za studente, jer se predugo čekao termin, a bio je i problem sa slanjem uputnica za studente koji nisu iz Splita.

– Kako to obično biva, za svaki dobar projekt prvo treba ideja, a zatim tim ljudi koji su voljni raditi. Tako se skupio tim od nas 14, uz podršku Sveučilišta u Splitu i Medicinskog fakulteta, Sveučilišni Covid call centar je krenuo s radom. Studentima i djelatnicima Sveučilišta se na taj način olakšao sam postupak od pojave simptoma, do dobivanja testa. Baš sam ponosna na cijeli tim koji je proveo taj projekt, sve su to predivni sada već doktori ili budući doktori, prisjeća se Mihaela.

No prije svega nas je zanimalo kako se odlučila za medicinu, što je i bio povod našem razgovoru.

– Često se i sama pitam ta pitanja, ali nemam baš neki wow razlog. Jednostavno me medicina privlačila oduvijek. Mama mi kaže da sam, kao djevojčica, rekla svojoj pedijatrici, predivnoj nažalost pokojnoj dr.Erceg “ znate ja ću biti vaša kolegica” i da me ona tako zvala godinama. Medicina je jedno predivno izazovno polje, spoj znanosti, humanosti i inovacija. Kako mijenjamo odjele u bolnici, tako se mijenjaju i moje profesionalne ambicije, ali nekako se vidim kao pedijatrica ili možda hitnjak, tko će znati što će me za dvije godine privući.

Što misliš koji je razlog smanjenog interesa među vršnjacima?
– Iskreno, prije ove pandemije da ste me pitali, odgovor bi bio jer je fakultet percipiran kao težak i jer se za iste novce može negdje drugo raditi puno lakši i manje odgovoran posao.
Nakon ove zadnje dvije godine odgovor je to sve navedeno, ali i smanjeno povjerenje prema doktorima, uvelike zbog krive percepcije javnosti pogotovo u ovom kaosu od pandemije COVID-19. Imala sam tu sreću upoznati mnogo doktora i medicinskih sestara, ali i njihovu djecu. To je svakako poziv koji zahtijeva puno odricanja, i jedan poseban pristup. Ne može svatko raditi posao doktora ili medicinske sestre, mislim da se za to moraš roditi, kako bi bio dobar doktor ili medicinska sestra. Možda se mlađe generacije jednostavno ne pronalaze u tome na taj način, kazat će Mihaela.

Na pitanje bi li nakon studija odnosno specijalizacije voljela doći živjeti i raditi u svom gradu, rezolutno odgovara s “da”.
– Naravno da bih voljela. Makarska je predivan grad, s puno potencijala. Pritom ne mislim na turizam. Toliko je mladih ljudi sa cijele Rivijere trenutno na raznim fakultetima, treba stvoriti neku pozitivnu klimu u gradu, koja će nam svima pomoći da rastemo i napredujemo, da bi se neki od tih ljudi vratili. Otvoriti adekvatna radna mjesta, i potaknuti mlade da razmisle o povratku, odvraća Mihaela.

Dodaje kako jednu stvar mnogi zaboravljaju u pohlepnoj utrci za turističkim brojkama.

– Mislim da svi generalno moramo shvatiti da nema turizma bez osnovne medicinske skrbi. Koju mi trenutno u gradu nemamo. Laboratorij je ogroman problem. RTG, UZV su osnovne dijagnostičke metode, koje mi nažalost nemamo stalno dostupne. Ne trebam ni spominjati važnost Tima 2 na Makarskoj hitnoj. Iskreno se nadam da takva pitanja nećemo više uopće povlačiti, nego da će se podrazumijevati da imamo Tim 1 i Tim 2, da se krv neće slati u Split na analizu, i ako se udarite u nedjelju i ne znate je li vam ruka slomljena, da nećete morati do Splita na RTG, pojašnjava naša sugovornica.

Tako da ne čudi da zdravstvo u gradu trenutno naziva neadekvatnim, iako vjeruje da postoji prostor za napredak. – Mislim da samo ne smijemo odustati od borbe za svoj grad, jer ako nećemo mi mladi, tko će?!

Nameće se pitanje što bi mlade motiviralo da ostanu ovdje živjeti i da i sami “daju ruke” u poboljšanju uvjeta u gradu.

– Kao što sam već rekla, pozitivna klima u gradu, pod tim prvenstveno mislim na okruženje koje te motivira da budeš što bolji, i koje ti pomaže da napraviš neki korak naprijed. Malo je tužno vidjeti da netko pokušava donijeti nešto novo na scenu u Makarsku, i da naiđe na potpunu nezainteresiranost, kako možemo očekivati da se nešto promijeni, ako se tako ponašamo?
A što se tiče moje struke konkretno, mislim da grad Makarska može dosta toga naučiti od naših otoka, koji svojim liječnicima nude smještaj, subvenciju ili čak pomoć pri dizanju kredita. Razlike u plaći mladog doktora u Hrvatskoj i van Hrvatske su astronomske.
Naprimjer, ljeti radim poslove na kojima zarađujem jednako kao što ću zarađivati nakon 6 godina fakulteta, kada budem preuzimala odgovornost za ljudski život, u svoje ruke. To su neki primjeri koji bi svakako mogli biti dobra motivacija za povratak u Makarsku, ali možda i dolazak nekih mojih kolega koji nisu iz Makarske, kazat će ova studentica.

Kakav generalno vlada odnos prema medicinskoj struci i što ti najviše smeta?
– Uh, teško pitanje. Najviše mi smeta, pogotovo zadnje dvije godine otkako pandemija traje, to što ljudi sustavno podcjenjuju trud, rad, odricanje medicinskih djelatnika. Naše školovanje traje preko 20 godina, a neću ni spominjati koje kliničko iskustvo naši doktori i sestre imaju, od rata i tih uvjeta, do ovoga sada kaosa, i onda se pojavi netko tko je pročitao dva članka na internetu i uzima sebi za pravo da kaže da on zna više od doktora, kojem će sutra kad ga zaboli isto pokucati na vrata i očekivati da doktor učini čudesa.
Svačega se mi nagledamo i naslušamo na prijemima i na odjelima, ali ne bi trebalo biti teško barem održati neke osnove pristojnosti, dalje o tome ne bi, odgovara Mihaela.

Još uvijek ne radiš, ali odrađuješ praksu – koji je tvoj pristup i tvoj moto?
– Trudim se biti ljubazna, i barem pokušati razumjeti nečiju situaciju. Svaki čovjek traži poseban pristup, jer smo svi različiti. Na sreću, do sada nisam imala baš puno mlađih pacijenata, ali ove starije gledam kao svoje bake, pa se prema njima odnosim s poštovanjem i toplinom kako bi voljela da se netko prema mojoj baki odnosi. Nitko ne dolazi u bolnicu jer mu se dolazi, svi imaju neki problem, a s problemom dolazi i strah, tako da mislim da nema potrebe taj strah dodatno povećavati nekim drugačijim pristupom.

Ima li nekakva želja i postignuće o kojima maštaš, a koje bi voljela ostvariti u svojoj profesiji?
– Imam želja koliko i zvijezda na nebu, ali mislim da je to dobro, to me gura naprijed. Prvi cilj je završiti fakultet, a onda će se polako postavljati drugi ciljevi. Dan po dan, želja po želja. Najveća želja mi je biti dobra doktorica, i možda inspirirati neko malo dijete da meni kaže “ ja ću biti vaša kolegica” mislim da nema veće i bolje potvrde za dobar rad od toga.

Ivona Ćirak/foto privatni album

- Oglas -