Početak sukoba s Rusijom brojne je osobe iz Ukrajine potjerao preko granica vlastite države, u najvećem broju žene i djecu od kojih je dio završio u Hrvatskoj, a oko 1.500 u Splitsko-dalmatinskoj županiji gdje su im pruženi smještaj i dobrodošlica.

Neki od njih nalaze se i na području Makarske rivijere, a mada do službenih podataka o broju ukrajinskih izbjeglica u našem gradu nismo došli, saznajemo da je iz makarskog Crvenog križa od početka ukrajinske krize do danas podijeljeno oko 150 paketa humanitarne pomoći.

Kao i u svim dosadašnjim kriznim situacijama, a bilo ih je, Makarani su još jednom pokazali veliko srce i nesebičnost. Dok su jedni dolazili u prostorije Crvenog križa ostavljati svu potrebnu pomoć, drugi su građani ponudili smještaj i sigurnost. Jednu od takvih, malih a velikih priča, pronašli smo kod Brigitte Čepo u Velikom Brdu, koja je u svom domu smjestila sedmero ukrajinskih izbjeglica – dvoje djece i pet žena.

Oglas

Jedna od njih, Olga, je IT stručnjak i već je preko tri tjedna smještena s obitelji Čepo. S prijateljicom Olgom i majkom Svitlanom došla je iz Kijeva; najprije su stigli u Lavov, pa pješice prešle slovačku granicu i uputile su u Makarsku.Stupile su u kontakt s Dinom Čepom čija obitelj im je priredila toplu dobrodošlicu i od tada se brinu za njih.

– Osjećamo li se dobrodošlo? Itekako. Zaista su nas predivno primili. Nismo toliko očekivali, kaže nam Olga.

Njezina imenjakinja Olga F. dodaje kako su očekivali “samo” smještaj.- Stigli smo samo s jednom torbom, a obitelj Čepo se pobrinula za sve, osigurali su nam hranu, odjeću, informacije…Pomogli nam oko prijave, pokazali nam gdje se što nalazi. Puno im, puno hvala na tome, pripovijeda nam Kijevka s očitom zahvalnošću.

 

– Čim smo na vijestima vidjeli što se događa u Ukrajini odlučili smo ponuditi dva apartmana kako bi pomogli onima kojima možemo-govori nam Brigita Čepo, iskreno sretna što je, kaže, uspjela pomoći ali i na ovaj način steći sasvim nove prijatelje. Prijavili su ih u Crveni križ i na policiju, pomogli im da dobiju porezni broj, odveli ih na Zavod za zapošljavanje…Pomogli su im nabaviti novu odjeću, rublje i higijenske potrepštine, stalno naglašavajući da se u njihovoj kući u Velikom Brdu moraju osjećati ne kao da su “stranci”, nego dio obitelji.

– Kada sam ih dočekao ujutro u 6 sati na kolodvoru, vidjelo se da su u pitanju žene koje su morale bježati iz svojih domova. Sve što su do tada imale u životu se svelo na dvije sportske torbe i par plastičnih vrećica koje su uspjele ponijeti – dodaje Dino Čepo. Kako nam veli, pomoć je ponudio preko društvenih mreža i dviju internet stranica, preko kojih svi koji žele mogu ponuditi smještaj.

Inače, u razgovoru s njihovim gošćama doznajemo kako je malo Ukrajinaca koji su se odlučili za Hrvatsku. Većina se uputila u Poljsku, Njemačku, pa čak i Španjolsku. Naše sugovornice nikad ranije nisu bile u Makarskoj i oduševljene su gradom i ljudima. Hrvatsku su izabrale s pretpostavkom da će ih Hrvati, zbog još uvijek friškog rata, razumjeti. Vele kako nisu pogriješile.

Iako im je ovdje lijepo, u zraku se osjeća ozračje stalne tjeskobe zbog svega onoga i prije svega, svih onih koji su ostali u Ukrajini.

– Prvo što ujutro činimo je otvaranje vijesti. To je i zadnje. Nadamo se, iskreno, da će sve ovo što prije završiti, kazuje nam Olga F.

U zraku visi i pitanje o muževima, braći, očevima, prijateljima. Za sada su svi dobro, kazuju, dodajći kako se svakodnevno čuju. Njihovi domovi i dalje su čitavi, iako kažu da su i preko mobitela mogle čuti detonacije u pozadini.

– Za sada su čitavi, smiju se, s mješavinom nelagode i surove stvarnosti koja se više ne može zanijekati, koliko god teška i neprihvatljiva bila, a koja kaže kako nitko ne zna što nosi sutra.

Mlade majke Marta i Julija zauzete su oko dječaka, 1-godišnjeg Hordiya i 7-godišnjeg Zhdana. Poput ostalih sugovornica tečno govore engleski jezik.

I prvašić, simpatični i nasmiješeni Zhdan, komunicira s nama na engleskom jeziku i koji je prije nekoliko pošao u 1.razred Osnovne škole oca Petra Perice. Majka Julija se smije i veli kako je uzbuđen, ali veliko olakšanje je činjenica da se već zbližio s vršnjakom Mihaelom s kojim će ići u školu.

Kod obitelji Čepo imaju besplatni smještaj do 1.lipnja. Nadaju se da će se do tada rat završiti, a ako ne, snaći će se, kažu, za neko drugo mjesto van Makarske.Mlade majke s djecom, te dvije Olge i Svitlanu povezao je rat, spojivši ih istovremeno s obitelji Čepo, koja se nesebično pobrinula da im zaista ništa ne nedostaje. Nitko od tih ljudi nije se prije poznavao. Sad doslovno dijele i zabrinutost i nevolju, ali kako smo zaključili iz razgovora s Kijevkama, i – izrazito snažnu nadu.

Na naš komentar kako se nadamo drugi puta razgovarati u nekim drugim okolnostima, odnosno da će oni biti u ulozi još jednih turista, nasmijale su se.
– O da, i mi se tome nadamo, dobacile su za kraj.

Ivona Ćirak/Ozren Franić/foto O.F.