Našoj redakciji obratio se Makaranin Marko Jakir, naš sugrađanin čija je životna priča, vjerujemo, barem jednim dijelom svima poznata. Nakon teške prometne nesreće u kojoj mu se preko noći i zauvijek promijenio život, Marko Jakir je od zdravog mladića u trenutku postao doživotni invalid, nepokretan od vrata na niže. Bez obzira na to, nije odustao od želje da se i dalje bori kako bi si omogućio koliko-toliko normalan život. U pismu koje nam je poslao Jakir je zamolio da javnost čuje njegovu priču koja je tek započela s teškom nesrećom koja mu je obilježila život. Kaže da je razočaran u mnoge u Makarskoj, od gradskih vlasti do pojedinaca, te u pismu progovara i zašto, a mi njegov tekst prenosimo u cijelosti.

“Lipi moji Makarani i svi vi koji se tako osjećate, moram vam nešto ispričati.
Ispao sam protagonist tj. antagonist, kako za koga, ove predstave u režiji države i Grada Makarske, kako bivše tako i sadašnje vlasti i ostalih službenih tijela, pa ću vam sada reć rič – dvi po pitanju moje uloge u ovoj štoriji. Dakle, cijela ova priča počinje u najtežim trenucima mojeg života. Do stanja letargije dovela me ne samo moja potpuna nepokretnost od vrata na niže, već i činjenica da država, kao i lokalna zajednica, o meni ne vode skoro pa nikakvu brigu. Naime, potrebna mi je 24 – satna skrb, a država mi je u početku preko udruge nudila asistenta najprije na četiri, a potom na osam sati dnevno. Lokalna zajednica nije mi nudila ništa. Osjećao sam se prepušten sam sebi. Iako su u tim trenucima brigu o meni vodili moji roditelji, prvenstveno majka, znao sam da to, s obzirom na njene godine i njeno zdravstveno stanje, nije trajno rješenje. Kada sam službama postavljao pitanje što će biti sa mnom kada moja majka više ne bude mogla voditi brigu o meni, dobio sam odgovor kako ću se morati institucionalizirati, odnosno ići u dom. Da vam budem iskren, radije bi se institucionalizira u more.

Nada kontra surove realnosti

Revoltiran tom činjenicom, odlučio sam iz dišpeta prema sistemu i samom sebi pokušati nešto uraditi po pitanju svog života.
Pokušajte, naime, zamisliti kako je to probuditi se iz kome, umjesto tebe diše stroj a još jučer si pliva u najlipšem moru ciloga svita. I sanjaš o odlasku u toplice, taj san te drži na životu, a onda te još jednom šokira realnost oronulog zdravstva – neizdrživi smrad sumpora, oronula zgrada, neadekvatni uvjeti, potplaćeni ljudi. Šokira te i saznanje da su u trenutku tvog boravka u toplicama dvije osobe koje su bile u istoj situaciji kao i ti sebi oduzele život. No, ti se I dalje nadaš i želiš i sebi i drugima pokazati da se može. Nema predaje. Moj cilj je bio da se kroz posao, koji nije preveliko opterećenje I obaveza, resocijaliziram. Ideja je bila organizirati nekakav mali pult – šank za koktele na rivi gdje mogu jednostavno doć s kolicima, s prijateljima popiti neko piće i usput zaraditi koju kunu s kojom bi poboljšao budžet za osiguranje skrbi. S tom idejom obratio sam se tadašnjem gradonačelniku svoga grada, grada u kojem sam rođen, u kojem sam odrastao i u kojem živim. Ideju sam mu izložio usmeno, a on mi je rekao da se obratim službenim putem. Budući do tad nikada nisam imao iskustva sa politikom i hrvatskom birokracijom, barem ne u nekakvom bitnijem smislu, proces ostvarenja svoje ideje zamišljao sam jako romantično, idealistički, uz pretpostavku da su ljudi dobronamjerni. I svi se grohotom nasmijaše.

Spektakl počinje

Dvije godine obraćao sam se Gradu službenim, pisanim putem da mi po njihovoj preporuci omoguće pokretanje nekog posla. Na svoje protokolirane upite nikada nisam dobio nikakav odgovor.Kada sam shvatio da ti dobri ljudi neće samoinicijativno niti prstom pomaknuti, odlučio sam se za proaktivniji korak. Kupio sam kiosk u obliku naranče, želeći im pokazati kako sam ozbiljan u svojoj namjeri.

Usmeno sam ih zamolio da mi nađu četiri kvadrata negdje na šetnici na plaži. Moj prijedlog bila je lokacija unutar sportskog parka za vježbanje blizu Žute kuće, s obzirom da je namjena samog kioska trebala biti ponuda zdravih voćnih napitaka I voćnih salata. Nadležni su se oglušili na moj prijedlog i ponudili mi lokaciju na sv. Petru, pod izlikom da je tamo već postojao šank. Po mojim saznanjima, taj teren devastiran je još u prošlom stoljeću, nasipanjem zoga za buće, a što se jasno može vidjeti na starim slikama Grada Makarske.


Bunio sam se po pitanju te lokacije jer na njoj nije bilo uvjeta za bilo kakav normalan posao. Nije, naime, bilo priključaka ni za vodu ni za struju, a ni hladovine za koju sam napomenuo kako mi je prijeko potrebna, s obzirom da se ispod razine povrede ne mogu znojiti, što za mene može biti pogubno. Njihov odgovor bio je: “Ili ćeš to, ili nećeš ništa”.

Igre bez granica

S obzirom da je to bila već treća godina od kada sam napisao prvu zamolbu i kako nisam imao izbora, odlučio sam prihvatiti njihovu ponudu. Jedini moj uvjet bio je da mi dozvole napraviti tendu oko kioska zbog hladovine. Kada su mi to odobrili, upustio sam se u radove.
Nakon uređenja kioska I odbrojavanja dana do početka rada, prilazi mi djelatnik Hrvatskih šuma koji se u čudu pitao što radim tu. Pokazao sam mu odobrenje koje sam dobio od Grada, na što dobivam informaciju kako to nije gradski teren, već teren Hrvatskih šuma. Istu proslijeđujem Gradu, koji mi izdaje novi dokument, a u kojem mi nalažu da se obratim Hrvatskim šumama po pitanju odobrenja o korištenju predmetnog zemljišta.

Ulazim u proceduru sa Hrvatskim šumama, od čijih sam djelatnika osjetio iskrenu namjeru da mi pomognu, savjetovavši mi da iskoristim cijeli preuređen – devastiran nasuti teren i tako sebi omogućim normalnije uvjete za posao, s obzirom na zahtjevnost same lokacije.
Procedura ishođenja odobrenja za korištenje odnosno zakup šumskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, a preko natječaja u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, trajala je dvije godine. Dvije duge godine unutar kojih je sam natječaj poništavan dva puta I to zbog nepravilnosti I malverzacija vezanih za druge predmete prijavljene na natječaj.

Budući sam imao sve uredne papire, preko sadašnjeg gradonačelnika kojeg sam upoznao sa čitavom situacijom, stupio sam u kontakt sa saborskom zastupnicom iz našeg kraja koja je imala priliku urgirati kod ministra poljoprivrede, a sve s namjerom da mi se omogući rad u sezoni 2017. Nažalost, nije uspjela. Ne mojom krivicom, jedini “posao” koji sam u sezoni 2017. uspio napraviti jest plaćanje naknade za korištenje lokacije. U protivnom bi mi, po naputku pročelnika Odjela za komunalne djelatnosti, kiosk bio uklonjen. Samo da podsjetim, taj isti odjel izdao mi je nalog da odobrenje za korištenje zemljišta kojeg mi sad naplaćuju tražim od – Hrvatskih šuma.

Svi sve znaju, a nitko ništa ne zna

I baš kad pomisliš kako je gotovo sa apsurdima birokracije, slijedi nova sapunica. Naime, iako već upoznat sa procesom prema Hrvatskim šumama, koji se bližio kraju, Grad mi pred sezonu 2018. nalaže kako moram ishodovati koncesijsko odobrenje za šank I štekat. Dobivam papire iz kojih je vidljivo kako je dio lokacije na pomorskom dobru. Pitam se kako je moguće da isti pročelnik dvije godine ranije nije znao, I to nedvojbeno, da se sporna čestica nalazi na pomorskom dobru, nego me je uputio na dogovor s Hrvatskim šumama? On je jednostavno već tad sa sigurnošću morao znati da je riječ o pomorskom dobru!
Ne želeći ulaziti u nikakve sukobe, nastavio sam raditi po uputama Grada, bez obzira na njihovu nelogičnost.

Pročelnik me šalje kod gradskog geodeta koji skicom uređenja definira lokaciju, a po kojoj se trebam urediti, što sam u dogovoru s Gradom I uradio, a što je, pak, vidljivo iz skice uklopa, također izrađene od strane tog istog geodeta. Dakle, definirana površina za uređenje iznosila je 135 metara kvadratnih. Za korištenje štekata Ured za gospodarstvo kao jedan od minimalnih uvjeta zahtjeva WC. Taj isti štekat Grad masno naplaćuje po maksimalnoj cijeni od 600 kuna po metru kvadratnom, a nisu osigurali traženi uvjet. Grad mi nalaže da sam postavim kemijski WC, a obzirom na to neće mi naplatiti rampu za invalide, odnosno predviđeni put od 27 m2 te 13 m2 na gornjoj platformi, gdje sam po dogovoru i nalogu u konačnici u vlastitoj režiji I o vlastitom trošku WC I postavio.


Grad se, dakle, obvezao naplatiti mi manju površinu od one koju koristim. Točnije, trebao sam platiti 80 metara kvadratnih štekata oko šanka i sami šank.

Zanimljivo je, pak, kako sam u konačnici tužen od strane Grada za korištenje veće površine od one koju sam po skici gradskog geodeta dobio, a koju sam, opet točno po toj skici, u naravi i koristio. Važno za napomenuti u cijeloj priči jest i to da sam, po naputku gradonačelnika, trebao dogradonačelniku prezentirati I s istim dogovoriti svoj plan uređenja objekta (montažni drveni pod od ariša, montažni prefabricirani rubni zidići i montažni pitari na koje se vežu drvene grede za koje se vežu jedra, odnosno tende).

Postavlja se pitanje zbog čega sam plan uređenja uopće dogovarao s osobom neadekvatne struke, a ne sa stručnom osobom, primjerice arhitektom urbanistom? Naime, problem lokacije koja mi je dodijeljena su nepovoljni vremenski uvjeti, odnosno jaki udari maestrala, zbog čega korištenje suncobrana nije dolazilo u obzir. Napominjem, takav plan uređenja objekta dobio je odobrenje od strane komisije za dodjelu koncesija.

Lakše je doći do pape

Nakon trogodišnje sage, napokon sam, sukladno svim naputcima Grada I države, uredio teren. No, problemi se nastavljaju na novoj razini. Naime, preko društvenih mreža počinje se buniti nekolicina lokalnog stanovništva, što u konačnici rezultira time da mi Grad, bez ikakve najave, uklanja mogućnost spuštanja rampe. U tom istom trenutku postaje bezuspješan I svaki moj kontakt s Gradom to jest gradonačelnikom. Meni kao osobi s invaliditetom ulazak u zgradu Općine nije moguć, no nebrojeno puta tijekom 3 godine zvao sam Ured gradonačelnika, obraćao mu se putem poruka I elektroničke pošte, sve u želji da iskomuniciramo problem i pronađemo rješenje. S njegove strane dobio sam samo ignoriranje. Uvidjevši, nakon sezone 2018.. kako neću moći samostalno voditi posao, predložio sam Udruzi Sunce da mi pomognu u radu, a da se od novca zarađenog tijekom sezone meni plati potrebna skrb, a ostatak iskoristi za pomoć nekom drugom. Udruga mi, budući nema kadrove, nažalost nije mogla pomoći pa sam se okrenuo potrazi za partnerom s iskustvom u ugostiteljstvu. Nije na odmet za reći kako sam u međuvremenu dobivao razne ponude za otkup i podkup objekta, sve ih odbivši

Pred sezonu 2019. ulazim u partnerstvo s domaćom osobom. I tada u priču stižu i veliki borci za zaštitu okoliša. Naime, skupina “uzornih ljudi” kreće s prozivkama I maltretiranjem putem društvenih mreža. Ne sumnjam kako je njihov pritisak uvelike utjecao na stav Grada, s kojim tada počinju pravni problemi i koji prema meni i objektu kreće đonom. I više je nego očito kako je Grad sjedio na dvije stolice. Ponudili su mi “rješenje”, a u trenutku kada je percepcija određenih interesnih skupina takva da vide priliku za politički obračun s Gradom, tada Grad mijenja ploču.

“Ekolozi” dvostrukih mjerila

Ljudi koji su digli bunu sebe nazivaju zaštitnicima prirode te gorljivim protivnicima betonizacije i devastacije grada.
Obzirom da na objektu priroda nije taknuta i ništa nije devastirano, pitam se zbog čega su se okomili na mene I zašto me svjesno žele upropastiti? Naglašavam kako do mog objekta postoji još jedan objekt s kojim me pojedini poistovjećuju, a s kojim ja nemam ama baš nikakve veze. Taj objekt Grad je očito dozvolio, budući nikada nisu uradili ništa po pitanju istoga.Ovih dana ta se udruga za zaštitu prirode pretvorila u političku stranku pa postaje jasno kako je njihov motiv bio skupljanje političkih poena na vrlo nehuman način. Nikada mi se nitko od njih ni na koji način nije obratio i kao veliki humanist me upitao jel mi potrebna bilo kakva pomoć. Na Grad su konstantno vršili pritisak i sada, kada je Grad ukinuo koncesiju na pomorskom dobru, diče se tim kao da su oslobodili Knin. S druge strane, nije ih se moglo vidit na terenu po pitanju totalne devastacije makarske plaže i uzurpiranja javnog dobra. Naglasio bih I kako gradonačelnik, koji je mene prozivao, u nasipanju plaže na Cvitački ne vidi ništa sporno, dok građane koji spornost vide i bore se protiv devastacije, naziva luđacima. Po svemu sudeći, nisu oni nikakvi humanisti, a na prvom mjestu im evidentno nije čovjek, već njihova agenda pod krinkom zaštite Grada Makarske.

Da mi je živit samo o’ ribe koju svojin rukama uvatin

Što reći na kraju? Moja namjera bila je da, kad mi je država već nije omogućila, uz pomoć Grada sebi osiguram adekvatnu skrb i svojim primjerom pokažem drugima koji su u sličnoj situaciji kako se, bez obzira na nevolju koja te snađe, uz malo dobre volje i kap podrške, može živjeti relativno normalan i dostojanstven život – život vrijedan življenja.Od Grada nikad nisam tražio milostinju već samo da mi iziđe u susret, a on mi je u konačnici okrenuo leđa ‘nošen’ neljudskošću lokalnih ‘humanitarica’ koji kopaše jamu ispod mene. Neki, javnosti dobro znani, išli su toliko daleko da su izjavili kako sam jako dobro unovčio svoju invalidnost. A ja tog istog pitan: O’š se minjat? Ako o’š, odma pristajen doživotno skrbit o tebi i živit samo od ribe koju svojin rukama uvatin. Bio sam u ponoru, skupio snagu i volju, radio kako su mi rekli, nikome ništa uzeo, ništa oštetio, a ostao gažen od svoga svita. Razočaran, na kraju svega nažalost razumin onu staru dobro nam poznatu izreku o Makarskoj i zlatnoj vrčini i pitan se jel to baš tako mora bit ili se može išta prominit a da nan svima bude boje? Vridi li se borit? Ostajte mi dobri, zdravi i neka čovik čoviku bude čovik” – poručuje Marko Jakir, koji će dodati da mu se svatko tko je zainteresiran može javiti i bez problema dobiti uvid u bilo koji od dokumenata vezanih za njegovu priču.

M.D. / foto O.F. / privatna arhiva