Jedna od vizualno i urbanistički najranjivijih, pa samim time i najcrnjih točki u gradu jest upravo stara gradska jezgra koja već godinama vapi za zaštitom. Ipak, umjesto zaštiti svjedočimo agoniji i upiranju prsta u konzervatore kojima se, eto, uistinu čudno, zamjera da su previše konzervativni i isključivi. Zamjeraju im to, što je razumljivo, investitori, a zamjeraju katkad i gradski oci koji kažu kako konzervatorima ništa nije dovoljno dobro i kako zakompliciraju provedbu svakog gradskog projekta.

Najsvježiji primjer posvemašnjeg kaosa u strategiji upravljanja starom gradskom jezgrom tiče se dvaju adaptacija. Prvo je uređenje Gourmet Basta bara, negdašnjeg Bobisa, koji dobiva keramičku podnu platformu, keramičku fasadu i pergolu, te je po mišljenju nekolicine arhitekata s kojima smo neformalno razgovarali potpuni promašaj. Nije stvar samog stila, nego toga kako on komunicira s okruženjem. Drugi je primjer izgradnja montažne konstrukcije na hotelu Porin na Lištunu; i tu su se konzervatori izjasnili rezolutno. Ni da ih se tražilo zeleno svjetlo, ne bi ga dali. Možda ga baš zato ulagači nisu ni tražili.

Šutnja prema konzervatorima nije nikakva nova praksa kojoj se utječu investitori; sam Grad je prije dvije godine nasadio nekakav rukohvat nasred kale ispod Kalalarge, a o spomenutom zahvatu nisu rekli ni A ni B konzervatorima. Još jedan u nizu bespravnih radnji u staroj gradskoj jezgri, i to baš u vrijeme dok se svako malo spominje i najavljuje Plan upravljanja gradskom jezgrom.

Rečeni se plan najavljuje već šestu godinu, i to bezuspješno. Štoviše, u iščekivanju spasa u vidu pravilnika, gradska se jezgra sve više kasapila, što od strane privatnih investitora, što samog Grada, koji je na posve neprimjerenim mjestima radio prilaze za invalide, ne poštujući esenciju gradskog nukleusa.

Sjetimo se uređenja Palače Ivanišević, koja je po konzervatorima uslijed adaptacije izgubila barokni izgled, sjetimo se nesretnih aluminijskih otvora na crkvi Filipina gdje je otvorena pekara, a koji su tek kasnije promijenjeni, sjetimo se plastičnih suncokreta zbog kojih su se bušila kamena pročelja, i tako možemo unedogled. Sve su ovo, naime, friškije intervencije, i sve one datiraju iz posljednjih pet godina, perioda otkad se donosi famozni pravilnik. Pravilnik koji je, ispočetka, čak bio razrađen po etapama, pa se, kao, predviđalo kad će letjeti reklame, kad će se demontirati plastenici, a kad će se sređivati kaos sa klimama.

No pravilnika i dalje nema, ali zato ima novih klima, novih reklama, i novih natkrivenih ugostiteljskih objekata. Navodno je bio izrađen i predstavljen dokument koji je prestrog (valjda previše štiti i čisti gradsku jezgru od kiča i nereda!), pa se njegovo usvajanje odgodilo dok se ne nađe kompromisno rješenje. Čitajte, nije bilo političke volje da se dvije godine prije izbora bakće s takvim problemima.

A kako dakle pravilnika nema, kako se onda čuditi “sitnim” intervencijama obrtnika, trgovaca, ugostitelja, koji ugrađuju bankomate, kače reklame, nižu klima uređaje, natkrivaju bašte kako im padne na pamet…

Jer o tome se radi. Nije poanta u tome da se situacija predstavi kao dihotomija. Ili baština, ili napredak. Ili kočenje ili razvoj. Ili očuvanje ili zarada. I nastavno na ovo zadnje, život ili smrt. Borba za vizure jezgre po tako postavljenoj, oportunoj logici, implicira “smrt” obrtnika koje će svaka drastičnija promjena stajati i koju će pošto-poto, posebno u ovim neizvjesnim vremenima kada malo tko može gledati daleko unaprijed, nastojati izbjeći. I to je razumljivo.

Poanta je, međutim, u tome da se napokon dogovore pravila igre, a ne da izgled grada ovisi o zaključcima koje potpisuje gradonačelnik. Pravila koja će stati na stranu stare gradske jezgre koju apetiti i neznanje najprije malo pomalo grickaju, potom gutaju ostavljajući ostatke, i koja će istovremeno imati razumijevanja za ljude koji tu žive i koji od nečega u toj staroj gradskoj jezgri žive.

Nužna su jasna i na svima primjenjiva pravila igre. Nužno je shvatiti da su konzervatori struka, netko koga tražiš mišljenje jer sam ne znaš; adaptacija Gradske knjižnice dobar je primjer dosljedne suradnje. I sigurno je da se može doći do kompromisa. Uostalom, ako itko treba biti zainteresiran za očuvanje povijesne jezgre i njezinog identiteta i cjelovitosti, onda je to zajednica, onda je to Grad koji njome upravlja. On je taj koji definira koliko će meka ili tvrda pravila dogovoriti. Konzervatori su ionako u Splitu.

Bitno je samo da se usvoje pravila. A trenutno, kako vidimo na recentnim primjerima, pravila uopće nema. Na rivi je jednako dobrodošla keramika i kamen na pročelju. Slijedom toga, ako je blagoslov dobio jedan, a zašto ne bi i drugi?

Kako smo već naveli, jasno je zašto nitko do sada nije otvorio ovu Pandorinu kutiju. Nije to neki politički popularan čin, umjesto konformizma dijeljenja gradskih šoldi, ovdje se radi o sigurnom stjecanju novih neprijatelja. Tko bi si to poželio?

Nova gradska vlast, kako čujemo, najavljuje veću odlučnost i strateški pristup problemu kojem se do sada uvijek pristupalo ad hoc i od slučaja do slučaja. Hoće li to biti u stanju provesti za vrijeme mandata i hoće li imati snage za jedan takav zahtjevan i iscrpljujući projekt, vidjet ćemo, no činjenica je da je krajnje vrijeme za spašavanje srca grada.

Ivona Ćirak /foto O. Franić