Svake godine, na ovaj datum, poneki kolega novinar, ili nekadašnji suborci iz redakcije u Prvosvibanjskoj, podsjete da je 2.rujna 2008.godine umro Anđelko Erceg, osnivač tjednika Makarska kronika i utemeljitelj ideje o nezavisnom novinarstvu u našem malom mistu. I svake godine potpisnika ovih redaka malo zaboli srce i bude ga stid. Evo zašto.

Naime, mogu se pohvaliti da sam bio dio redakcije koja je iz tjedna u tjedan u prvom desetljeću 2000-tih proizvodila to čudo na 80-ak stranica, kojeg su se svakog utorka bojali vladajući političari, lokalni šerifi, lijepo i ružno odjeveni mafijaši, neuke i agresivne seljačine, odnosno svi koji su do dolaska tadašnje Kronike na ove prostore radili kako im se prohtije i kada im se prohtije. Vjerovali ili ne, bila su to i teža vremena nego danas.

Jedan od najvećih razloga što sam svake godine htio, ali nikad se odvažio, napisati pokoji redak pokojnom Šefu je strah da, unatoč svemu, u peru jednostavno nemam dovoljno jake riječi za tekst o njemu. Drugi razlog je, znam da je ludo ali što ću, još paničniji strah da mi nakon teksta ne zazvoni mobitel i njegov broj od čega bi mi se, priznajem, smrzlo go*** dok je bio živ. Nema veze što ga više nema, to strahopoštovanje je i sada tu. Svi smo ga se znali bojati kao vraga bez obzira što nas je sve volio kao da smo mu djeca.

Oglas

I danas pamtim kako me je, u našem posljednjem razgovoru ikad, šamarao preko telefona da mi se zavrtjelo u glavi. A vjerojatno je to bilo možda dan-dva-tri uoči zaključenja tog 300.broja Kronike, velikog broja do kojeg je Anđelko valjda zadnjom snagom volje uspio dogurati prije nego li je izišao na svoje zadnje piće u omiljeni Bookcafe, gdje se i rastao s ovim svijetom.

Anđelko Erceg nije bio lagan lik – vrhunski novinar sa nepogrešivim instinktom za bitno, strašan tip kada je u pitanju bila opuštena zajebancija, a još strašnija pojava kada stvari u redakciji ne bi išle lagano i po traci. A nikada nisu. To sam naučio već onaj prvi broj Kronike kojeg sam odradio u ljeto 2007. nakon što mi je jedan razgovor s Anđelkom promijenio mišljenje o svemu i natjerao me da se iz sigurnosti zagrebačke redakcije vratim u svoju Makarsku raditi lokalno novinarstvo – jer, što bi moglo poći ukrivo?

S Anđelkom Ercegom radio sam relativno kratko – tek nešto više od godinu dana, niti 60 brojeva Kronike. U tih malih godinu dana sjećam se kako je gradska vlast slala policiju u našu redakciju radi komentara nekog anonimusa, koji je jednu našu priču o Cvitački na portalu prokomentirao sa „ padat će glave u općini„. U tih kratkih godinu dana se sjećam kako smo istraživali odlagalište ilegalnog otpada i kako je jedan od naših sugovornika vrtio pištolj u ruci pa ga repetirao, sjećam se kako je fotografa i mene naganjalo vozilo po Biokovu radi jedne druge priče, sjećam se upada u redakciju jedne od nabildanih i istaknutih figura priča o tzv. Stočarskoj mafiji. … a da mi je uzeti par sati i prelistati taj dio arhive, našao bih još tone toga. Zapravo, svi koji su tada radili u Kronici imaju jednako, ili više ovakvih priča.

S druge strane, nama lokalnim novinarima, tada redom mladim i nabrijanim 30-godišnjacima, Erceg je ostavio znanje da smo važni, i da bi mali broj kolega iz velikih zagrebačkih redakcija bio kadar dirnuti u ovakav makarski osinjak što smo mi radili svakodnevno i bez puno razmišljanja. Jer, citirat ću već poznate rečenice o Anđelku – lako je udariti po ministrima u Zagrebu, ajde ti šamaraj lokalnog šerifa ili neku budaletinu koju ćeš vidjeti triput dnevno, kad god se nađeš na rivi, na kavi…

Odlazak Anđelka Ercega u rujnu 2008.godine označio je kraj jednog velikog razdoblja, koje je trajalo punih 6 godina i u kojem je tadašnja Kronika bez premca bila najbolja mala novina u Hrvatskoj. Puno se, nažalost, od tada promijenilo, kako oko same novine tako i ekipe koja ju je stvarala – svi iz „one stare“ redakcije s vremenom smo se rasuli kako smo mogli i uglavnom ne u idiličnoj situaciji, jer sama priroda posla, sav pritisak koji nikada nije jenjavao, svi problemi koji su dolazili s time, mnogima su u jednom trenutku postali previše.

Bez obzira na to, 13 godina kasnije, u redakciji Makarska danas koju čine upravo „Anđelkovi novinari“ još uvijek je prisutna velika trema kada se god prisjetimo Šefa, a sve one beskonačne nedjelje, dramatični ponedjeljci, utrke s deadlineom, bučni kolegiji, kave, vriska, zadimljene sobe , osjećaj olakšanja kada bi grafičar Darko poslao naslovnicu novine u tiskaru pa onda izlazak, piće, zafrkancije, sve to ostaju istinski dani „ponosa i slave“.

Na kraju, stvarno vjerujem da bi me radi ovakvog teksta Anđelko i danas „probio nogom“ jer emotivno kenjkanje nije bilo u njegovom stilu. Nije ni u mojem, zato mi je toliko godina bilo teško išta napisati, a da dostojno opiše to ludo razdoblje dok smo radili zajedno.
Ozren Franić / foto Makarska kronika