Cijelu povijest pitanje narodnog jezika u Bogoslužju, i pisma kod hrvata bili su na vagi uspona i pada.Pape i kongregacije napored su dozvoljavali i branili tu hrvatsku posebnost,ovisno o političkoj situaciji.

Ivan VIII. je dozvolio uporabu staroslavenskog jezika u Bogoslužju u 9. st. Poslije su Pape zabranjivale, a Hrvati se opirali poništenju svojih stečevina. Benedikt XIV. je 1754.ozakonio ravnopravnost staroslavenskog i latinskoga jezika u crkvi. Dok je Venecija je u 18. stoljeću bila uglavnom ravnodušna,posebno negativnu pozornost doživljava glagoljica i glagoljanje za austrijske vladavine u 19. st. Austrija je znala da pokret za slavensku liturgiju i glagoljicu ima više političke nego vjerske težnje. Upravo radi tih razloga razmahao se pokret za očuvanje glagoljice i glagolanja. Narodnjaćka većina u Dalmaciji vidjela je potiskivanje glagoljice i glagoljaštva kao izravan napad na tisućljetno stećeno pravo. Kako je Papa Leon XIII. proglasio svetkovinu sv.Ćirila i Metoda,dao je povod za veliko sveslavensko hodočašće u Rim.

Hodočastili su 5.-10.VII.1881. Česi, Slovaci, Poljaci,Bugari, a najviše Hrvati. Duša cijeloga hodočašća bio je biskup Štrosmajer,dok su iz Dalmacije vođe bili Frane Bulić i Ivan Danilo. Sve to potiće biskupa splitsko makarske biskupije Marka Kalođeru da uvede glagoljsko Bogoslužje u svoju biskupiju.Dvanaest svećenika biskupije odlučuje tada promijeniti latinski jezik u Bogoslužju staroslavenskim. Prvi među njima je slavni arheolog, znanstvenik Frane Bulić. Časopis „Katolička dalmacija“ od 18.VIII.1881.donosi spisak novih glagoljaša. Iz spiska se vidi da prednjače rodoljubni svećenici našega zavičaja. To su: don Mijo Pavlinović iz Podgore,don Andrija Kurtić, don Ilija Ravlić,don Kažimir Ljubić ravnatelj građanske učione, svi iz Makarske. Tu su još don Nikola Šimić književnik i Toma Morović ,oba iz Igrana.

Oglas

Polovina grupe je s makarskog i primorja.
Rodoljubni biskup Marko Kalođera smatra da za ono što je u Dalmaciji uvriježeno stoljećima ne treba nikakvo dopuštenje Rima. On odobrava ređenje glagoljaša,pjevanje glagoljskih misa za zadušnice Pavlinoviću i na blagdan Ćirila i Metoda.

Koliku je važnost austrougarska vlast pridavala pokretu za obnovu glagoljice i glagoljaštva vidi se iz dopisa grofa Kalnokyia upučenog Rimu 1883 u kojemu on traži zabranu staroslavenske službe Božje i tiskanja na glagoljici jer Hrvati na nju gledaju kao nacionalnu i političku stečevinu i stoga je opasna za
državnu cjelovitost. Sam car Franjo Josip I. traži od Rima da ukine glagoljaštvo kao hrvatsku posebnost u kršćanskom svijetu. Sve ovo izazvalo je progone rodoljubnoga svećenstva odanog tisućljetnoj tradiciji. F.Ivanišević piše da je iza smrti biskupa Marka Kalođere u prosincu 1887. u kuriju došao poglavar Tončić i tražio popis svih glagoljaša pa su upisani u „crnu „knjigu“ bečke vlade.

Pod političkim pritiskom Rim popušta 1892. i kongregacija obreda donosi odluku da slavenski jezik u obredu mora biti staroslavenski (tada teško razumljiv) dok se evanđelja i poslanice mogu pjevati na staroslavenskome ali poslije latinskoga. Crkve mogu biti glagoljaške samo onda ako mogu dokazati da su bile glagoljaške neprekidno zadnjih 30 godina. U Splitu je ustanovljen odbor za obranu glagoljice čiji je predsjednik bio Frane Bulić. On je predao memorandum s potpisima 535 svećenika iz Dalmacije kojim traže od Leona XIII.da se Hrvatima dozvoli ono što su imali od početka, slavensko Bogoslužje za cijelu Hrvatsku. Rim se našao između moćnog cara i želje klera i hrvatskog naroda kadrog porijeti se svim autoritetima. Biskupi su se sastali na Hvaru i u Rim poslali svoje zahtjeve,kongregacija je zasjedala u Vatikanu ali zaključci nisu nikad objelodanjeni. Uskoro je došao Prvi svjetski rat i sva ova problematika pala je u drugi plan. Konačno je šezdesetih godina XX.stoljeća narodni jezik postao jezik Bogoslužja.
Piše: Ante Škrabić /foto MD