Naš zavičaj između Cetine i Neretve kroz cijelu povijest imao je mnoštvo izuzetnih i zaslužnih ljudi kojima zahvalnost duguje regija i cijela domovina. Neosporno je jedan takav bio i fra Luka Vladimirović, koji je rođen 16.IV.1718.god .u Sladincu u Bačini od oca Jurja i majke Dominike rođ. Tadić. Vladimirovići su bili stara plemićka i kneževska obitelj koja je imala veliku ulogu u povijesti Neretve i gornjeg primorja. Vladimirovići su imali i svoj grb s uspravljenim lavom, koji je grb cara F.Barbarose. Po legendi, kada je car krenuo u križarski rat i prolazio našim područjem pridružio mu se rodonačelnik Vladimirovića te radi vojnih zasluga dobio plemstvo i grb.

Fra Luka Vladimirović je posljednji značajniji izdanak ove velike obitelji. Luka je osnovno obrazovanje stekao u samostanima i kod svećenika svoga kraja, a studirao u Rimu i Bolonji teologiju i filozofiju. Bio je apostolski poslanik,propovjednik i profesor u šibenskom samostanu. Dva puta je obnašao službu župnika 1755-1757 i 1759-1763.u župi Šibenik Varoš. Ipak najveći dio života proveo je u samostanu Zaostrog u kojemu je i umro 8.X.1788.god. gdje mu je i grob.

Fra Luka Vladimirović bio je plodan pisac koji je napisao petnaest knjiga na hrvatskom,telijanskom i latinskom jeziku. Od tih djela osam je bilo vjerskoga sadržaja,šest povijesnog, a jedno djelo Likarije priprostite donjelo mu je koliku toliku žuđenu slavu. U to vrijeme prost puk nije imao sredstava za pravo medicinsko liječenje, nego se obračao svojim svećenicima da mole za njegovo zdravlje. Svećenici bi molili, ali bi posezali i za znanjima naroda o prirodnom liječenju travama,i ostalim prirodninama. Ljudi koji su liječili travama nazivani su herbari. Znanje travara prenosilo se uglavnom unutar obitelji, a svećenici su sakupljali ta znanja i objavljivali u knjigama zvanim ljekaruše. Fra Luka Vladimirović je 1775.objavio svoju poznatu ljekarušu nazvanu Likarije priprostite. Bila je to prva medicinska knjiga na hrvatskom jeziku u jadranskom dijelu Hrvatske.

Oglas

Fra Luka se dobrim dijelom poslužio znanjem poznate travarke iz Bačine zvane Baba Topuša. Baba je bila rođena u Topićima-Bast a udala se u Bačinu i dobila nadimak Topuša po tadašnjem običaju. Nešto kasnije u Makarskoj je objavljena još jedna likaruša Likarije različite od don Petra Bartulović-Puovića,koji je veliki dio recepta doslovno prepisao iz Lukine likaruše. Fra Luka Vladimirović zaslužio je slavu kao čovjek koji je otkrio da je komarac prenosnik malarije. To svoje mišljenje iznio je glasovitom Albertu Fortisu 1774.koji ga je zapisao i pomalo se narugao našemu fratru uvjeren u svoje superiorno znanje i ne sluteći da je u zabludi on i tadašnja znanost. To Lukino saznanje o širenju malari pomoću komarca, a odbacivanje nekakvog otrovnog zraka nad močvarama, potvrđeno je tek 1899.godine. Ćak ni danas naše Medicinske enciklopedije ne spominju Vladimirovića,ali to je pitanje mentaliteta. U zasluge fra Luke spada i to da je predvidio veliku važnost luke Ploče, poticao je isušivanje jezera prokopavanjem tunela prema moru što je ostvareno tek u dvadesetom stoljeću.

Zanimljivo je i to da je fra Luka predlagao da se u mjestu Vidu,staroj Naroni izgradi jedan muzej koji bi sakupljao i izlagao antičke starine iz doline Neretve,što je ostvareno tek u nedavnoj prošlosti. Mnogi su prigovarali fra Luki da je bio megaloman,častohlepan i da je teško podnosio slavu svog brata fra Andrije Kačića Miošića, što i nije sasvim bez temelja. Lošijem imageu fra Luke doprinio je i Ivan Lovrić nizom natpisa posvećenih blačenju dotičnoga, a za njim su se povodili kasniji pisci. Lošijem glasu doprinio je i sam fra Luka svojim povijesnim djelima punih netočnosti i površnosti u želji da uzveliča svoje pretke i svoje pleme,nije se libio ni izmišljanja. No uz sve to fra Luka je bio čovjek širokih pogleda,prožet ljubavlju za svoj narod kojemu je godinama bio i duhovni i tjelesni liječnik.

Piše: Ante Škrabić / foto: privatni album, Franjevački samostan Zaostrog