Ljeto 1958. je završilo i đaci su se počeli spremati za početak nastave. Malim prvašima iz moga društva, sve je bilo neobično i uzbudljivo, ali i puno nekog nedefiniranog straha od nepoznatoga. Početku škole predhodio je predupis. Jednog jutra mama me je dovela u dvorište „Stare škole“ gdje me je pod starim rogačem, sjedeći za zelenom klupom, upisala stara učiteljica Vinka Papković. To mi tada nije ništa značilo, ali kada je došao prvi dan škole, e to je bilo drugačije.
Već su bile spremne knjige. Početnica sa slovima koja sam već poznavao, zahvaljujući ambiciji moje mame, potom računica i pernica od drveta s pomičnim poklopcem, puna olovaka i boja. Sve to i još štošta stalo je u veliku crvenu kožnu torbu.
Dvije učiteljice nacrtale su se na vratima velike škole, ispred nas malih prvaša, nakon što je velika grupa đaka starijih razreda, nakon zvona pojurila u svoje učionice. Mene je do škole dopratio ujak Mijo, koji je tada bio osmaš, a i prijatelj Mladen, tada već iskusni drugaš. Stajao sam uz nerazdvojnog druga Sinišu zvanog Đuka pun strepnje i očekivanja. Počela je prozivka učenika za razred A koji je vršila učiteljica Neda, a koga će prozvati prvoga nego Sinišu koji je morao ući u mračni hol škole te mi se izgubio iz vidokruga.
Obuzela me panika. Što ako ne budemo u istom razredu, ako budem bekavac kod Borićke? Osjećao sam se kao Harry Potter prije odluke razdiobnog šešira. Mene nikako prozvati. Nisam shvatio da se prozivka radi po abecedi i da je prezime na Š negdje pri kraju, kada se uglavnom svi izredaju osim nekih Tomaševića ili Žarnića. Konačno moja učiteljica prozove moje ime i prezime- Ante Škrabić. Ne reagiram, Mijo me gurne prema vratima i tako uđem u polumrak škole koja me proguta za osam godina.
Naš prvi razred se nalazio na prvom katu odmah do zbornice, čudnog i tajanstvenog mjesta u koje nije bilo poželjno zavirivati, možda tek baciti pogled kao u hramu na Svetinju nad svetinjama. Naš razred imao je dva velika prozora na dvorište i male balkone s ogradom. U razredu su bile uredno poslagane zelene klupe sa sjedalicama koja su se dizala kada bi učenik ustao uz glasan klepet. Klupe su također imale rupu u koju se stavljala boca sa crnilom za pisanje. Na zapadnom zidu bila je velika zelena ploča s mnogo krede za pisanje.
Iznad ploče visoko na zidu visjela je velika slika najvećeg sina našeg naroda i narodnosti-Maršala Tita. U dnu razreda, koji je imao tri reda klupa, stajalo je računalo s bijelim i crnim kuglama, koje smo nemilice gurali lijevo desno bez ikakve veze s matematikom. Siniša i ja sjeli smo u prvi red do prozora, nekako baš po sredini u treću ili četvrtu klupu od katedre. Nije se onda pazilo na pedagoške norme o broju učenika u razredu pa nas je bilo preko četrdeset. Tako su u dva razreda stali svi makarski prvaši.
Naša učiteljica Neda bila je lijepa žena, po izjavi moje mame, koja je bila oduševljena njenom elegancijom i nastupom u ophođenju, ali ja se tada u to baš nisam razumio. Bila nam je visoka ali to je možda bilo zbog toga što smo svi bili maleni. Imala je dugu crnu kosu koju je plela u pletenicu i obavijala oko glave u stilu Julije Timošenko, samo nije bila plavuša. Oči su joj bile tamne, osmijeh širok, a zubi krupni. Ruke su joj bile dugačke a prsti pomalo žućkasti od duhanskoga dima cigarete koja joj je vječno bila među prstima. Pušila je Hercegovinu iz crvene kutije, koja se otvarala poklopcem.
Kutija Hercegovine stajala je na stolu uz pepeljaru, dok bi ona graciozno hodala između redova klupa i po našim bilježnicama ostavljala znakove i ispravke crvenom olovkom. Šetala bi po razredu otpuhujući plavičasti dim. Često bi nekoga žveltijega učenika poslala po svoje omiljene cigarete sve do betonskog kioska na rivi, koji je izgledao poput bunkera. Prvo nas je naučila kako se treba ustati i stajati mirno kada ona ulazi u razred.Potom bi izvela jednog učenika koji bi stao ispred razreda, baš ispod slike najboljeg sina naših naroda, koji bi stavivši šaku na sljepoočnicu uskliknuo: „Za domovinu s Titom“ a cijeli razred bi u glas odgovorio:“Naprijed“ Tako je bilo i na kraju nastave. Taj običaj odjednom je nestao a stariji su pričali da se sigurno netko sjetio da taj pozdrav puno podsjeća na jedan stariji koji se danas ne smije spominjati.
Učila nas je naša učiteljica slova velika i mala,koja smo slagali u riječi, a potom bi učili brojke i račune. Pisanje je bila posebna priča, a počinjalo je kosim crtama pa prozorima, kruškama.. pa sve složenijim crtežima dok nismo došli do pisanja prvih slova. Zadavala je naša učiteljica dosta posla za domaći rad pa bi sutra pregledavala napisano. Bezobrazniji i drskiji učenici znali bi ravnalom dobiti šibe koje smo zvali srdele. Kažnjenik bi morao ispružiti dlan, a ona bi te opaučila ravnalom. Jednom je tako zamahnula prema ruci nestašnog Marijana koji je u posljednji trenutak povukao ruku pa se drveno dugačko ravnalo zaustavilo na Dalinoj glavi, koji je tako ni kriv ni dužan primio Marijanove grijehe. Ponekad bi na blebetanje i ometanje rada reagirala brzinom munje i prilijepila ti zvučnu pljusku. Nikad se nitko nije bunio ni potužio.
Već drugi dan nastave dogodio se nemili incident preko velikog odmora. Naime, američka humanitarna pomoć dolazila je u velikim količinama u obliku punomasnoga mlijeka u prahu, crvenog sira, salame ili prešane govedine od čega smo dobivali napitke i sendviče. Taj dan dobili smo sendviče u razred. Umjesto da ih pojedemo, neki pametnjaković iz trećeg reda bacio je sendvič na nas u prvom redu. Odgovorismo mu baražnom vatrom sendviča koji su letjeli na jednu i drugu stranu. U sred najvećeg okršaja na vratima učionice iskoči zapanjena učiteljica, koja kriknu: “ Majko moja koju bandu dobih za četiri godine?“Suma, nas dvadesetak muških ratnika sutra u školu s roditeljima. Ajme sramote, tko će kazati kući, drugi dan i već roditelje zovu u školu. Oni koji su lišo prošli rugaju se: „mamice, mamice..“ Glazbeni odgoj nije nam držala učiteljica nego teta Leka, koja je bila starija gospođa i krasno je pjevala: „Pliva patka preko Save“, a meni je bila najbolja pjevačica na svijetu.
Kao i za sve prvaše prije nas pripremao se prijem u pionirsku organizaciju za „Dan Republike 29. novembra“. Tako je u razred stigao jedan stariji oficir u uniformi koji nas je učio Pionirsku zakletvu, a svojom nazočnošću davao je značaj samom činu. Kod kuće je mama šila od starog lancuna partizansku bijelu kapu s tri roga na kojoj je bila prišivena crvena zvijezda petokraka, a je tu bila i crvena pionirska marama za vezati oko vrata. Dok sam se ja ponosno ogledao s novom kapom na glavi tata je pomalo podrugljivo ispod glasa pjevušio: „ Nosim kapu s tri roga i ratujem protiv Boga“ Marljivo smo vježbali zakletvu: „Zavjetujem se pred pionirskom zastavom i svojim drugovima pionirima da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug…“ To smo izrecitirali na pozornici kina Partizan u prepunoj dvorani đaka i učitelja. Poslije toga i nešto rodoljubnih recitacija odveli su nas u novi restoran Central na pašte i sok.
Tako sam postao pionir, a među nama bila je u điru zakletva: „ Časne mi Titove pionirske riječi“ Međutim njena važnost i uvjerljivost brzo je bljedila pred jačim zakletvama kao „majke mi“. Na časnu pionirsku mogao si lagati dok na kraju nije postala sinonim za lagariju. Poseban događaj bio je svaki završetak školske godine, jer osim što su se dijelile svjedodžbe o našem uspjehu u učenju i vladanju, te opisno o našim dostignućima i talentima na odgojnom području nastave, trebalo je i darovati učiteljicu. To je bio veći problem za roditelje nego za učenike.
Mama bi pitala:“ Što smo ono lani poklonili učiteljici?“ Tako bi se zadnjega dana na katedri nakupilo mnoštvo darova. Bile su to uglavnom sitnice kao cvijeće, čokolade, torte, vaze, vazice, ponekad kakav kristal i slično. Oproštaj od učiteljice Nede na kraju četvrtoga razreda posebno mi je ostao u sjećanju jer je bio organiziran od učenika koji su tada išli u barake na Dugišu poslije potresa u lipnju 1962. godine.Moje mjesto kod učiteljice Nede naslijedio je moj mlađi brat. Zatim smo u rujnu te godine preselili u novu školsku zgradu te su uvedene obavezne crne kecelje i papuče, koje smo oblačili na hodniku. Dobili smo i novu razrednicu, ali nama je nedostajala naša učiteljica. Sve je bilo drugačije.
Protekle su godine, osnovne i srednje škole pa smo i maturirali. Baš u vrijeme, kako Zagrepčani kažu “Norijade“ izgubivši nešto vremena od svoga blesiranja po gradu, otišli smo pred osnovnu školu i dozvali svoju učiteljicu, koja je bila sva u suzama i nije znala što bi kazala. Ni mi nismo ništa govorili, samo smo se blesavo cerekali. Niz lice naše učiteljice suze su samo tekle – bila je to prava pedagoška poema.
Piše :Ante Škrabić
