Tragedije na Biokovu danas se događaju često,posebno ljeti od strane neopreznih turista. Ipak neka stradanja ostaju u kolektivnom sjećanju kao stalna upozorenja svim onima koji olako shvaćaju Biokovo i penjanje po njegovim vrletima. Stradanje hrvatskog botaničara Maksimiljana Mandla jedno je od takvih upozoravajućih tragedija. Iako njega ne možemo ubrojiti u neopreznoga, ni neiskusnoga planinara, već je njegovo stradanje skup mnoštva negativnih tragičnih okolnosti.
M.Mandl se rodio 11.srpnja 1894. u Zagrebu u obitelji doseljenoga Bavarca koji je oženio Hrvaticu iz plemićke obitelji Ratković.Pučku školu i gimnaziju završava u Zagrebu te maturira 1913.god. Iduče godine je upisao filozofski fakultet. Za vrijeme rata služio je rok u Budimpešti kao podporučnik, a pred kraj rata polazi na znanstveno putovanje na Karpate. Poslije rata vraća se u Zagreb i posvećuje se botaničkim studijama i planinarstvu. Posvećuje se geobotanici,geološkim istraživanjima,klimatskim i etnografskim momentima.
God.1919/20 izvršio je geobotaničko istraživanje Medvjednice. Prebacio se zatim na slovenske Alpe i u nizu predavanja u Zagrebu 1924. izvjestio o svojim otkrićima. Mandl je zatim svoj interes upravio prema jugu htijući napraviti geobotanički prikaz planina od Alpa do Prokletija. Obišao je Gorski Kotar,Risnjak,Obruč,Južni Velebit i tiskao monografiju svojih istraživanja, posebno s osvrtom na biljku Sibirea croatica, s mnoštvom crteža mikroskopskih preparata. U Dinarskom sklopu privlačilo ga je gordo Biokovo nekom upravo tajanstvenom silom.
Istraživanje Biokova ostavio je Mandl za kraj iza Durmitora kojega je svestrano istražio i napravio opsežnu monografiju. Dogovorio se sa društvom da će na Biokovo poći iza Uskrsa. Međutim kako nije našao veće društvo otputovao je za Makarsku ranije već 12.travnja 1927. Na Veliki Petak uputio se iz Basta u društvu s kolegom Prišlinom,na Biokovo. Kako su mnogo fotografirali uspinjali su se polako i na vrh Sv. Jure (1762.m) došli su kasno popodne. Vrijeme je bilo prekrasno,sunčano,i bez vjetra. U podnožju Sv.Jure su podigli logor te uz vatru noćili pod najljepšim zvjezdanim nebom.
Pred jutro na Veliku Subotu dođe naglo do strahovite promjene vremena. Navala silne bure i snježne mečave zatekla ih je nespremne. Cijelu subotu silazila su njih dvojica izgubljeni u oluji i magli. Snijeg je zameo sve putove do neprepoznatljivosti pa su lutali sve dok nisu došli do jednoga žljeba koji je svršavao ponorom. Spustila se noć te su potražili zaklon svaki u jednoj maloj špilji udaljenim jedno dvadeset metara jedna od druge.
Špilje su jedva zaštićivale gornji dio tijela dok su noge virile vani. Položaj je bio očajan a planinari potpuno iscrpljeni.Na Uskrs oko tri sata ujutro Mandlov pratitelj Prišlin pošao je vidjeti što je sa znanstvenikom,te ga nagovoriti da pokušaju silazak. Na pola puta između dviju špilja, našao je Mandla mrtvoga, kako leži potrbuške na kamenju. Kasnije se pokazalo da je Mandl umro od srčane kapi kao posljedice neravnopravne borbe s razbješnjelim elementima. Tjelo poginuloga prevezeno je u Zagreb i pokopano na mirogojskom groblju 22.travnja 1927.
Maksimiljan Mandl nosio je u sebi duh univerzalnih genija. Bio je esteta i filozof,koji je svojim duhom obuhvatio materijalni i duhovni svijet u jednu harmoničnu cjelinu. Kao esteta bavio se glazbom,svirao je obou,skladao je varijacije za glasovir,kantate,te napravio simfoničku pjesmu „Manfred“ Uglazbio je psalme Davidove koji odišu dubokom religioznošću.Bio je vrstan poznavatelj klasične glazbe a naročito djela J.S. Bacha. Pored glazbe iskazao se kao vrstan poznavatelj arhitekture,književnosti,slikarstva i umjetnosti opće. Kao osoba bio je blage čudi i plemenita srca a isticao se zdravim nacijonalnim osjećajima.
U planinarstvu se borio protiv čistoga sportskog i mehaničkog momenta a naglašavajući važnost znanstvenog pristupa planinarenju koje oplemenjuje srce i obogačuje duh. Njegovom preranom smrću u naponu znanstvene moći izgubili smo čovjeka koji je znanosti i planinarstvu mogao ponuditi još mnogo. Na mjestu pogiblje poviše Basta postavio je Hrv.turistički klub „Sljeme“ spomen ploču svome zaslužnom članu. I danas se ploča nalazi na istome mjestu,nagrizena zubom vremena,podsječa planinare na tragičnu sudbinu čovjeka koji im je u jednom vremenu bio vođa i uzor.
Piše: Ante Škrabić / foto:MD/Tonči Lalić
