Školska godina 1977/78. primakla se kraju- lipanj dobro pripekao. Učitelji su raspustili djecu poslije zadnjeg zvona, koja se uz ciku raziđoše svojim kućama. Zavlada odjednom mir na Goričaju. Sunce peče. Zrak ne titra, podne je davno prošlo, dok grupa učitelja razmišlja kako se domoći Splita, Šestanovca ili Makarske. Čekaonica lokalnog prijevoza, žutog poštanskog autobusa ,je pod starom murvom ispred kovačeve kuće. Sa stabla po zemlji padaju sočni crni i crveni plodovi koje s užitkom jede crna pfajferica a pripomažu joj par koka uz zadovoljno otegnuto-ko..ko ..ko.. Učitelji stadoše u hlad lisnatog stabla. Šute. Svega im je dosta i škole i đaka i putovanja iz dana u dan i cijelog učiteljskog šugavog života. Njihovu tjeskobu pojačava zvuk koji proizvodi struganje i zveckanje žlica i vilica o tanjure koji dopiru kroz prozor kovačeve kuće . Vrijeme je ručku . Kao za inat poštanski autobus kasni. Pogledi svaki čas lete po goleti i makadamskoj cesti prema Medovu Docu ne bi li se ugledalo neko prijevozno sredstvo. Konačno, kroz jaru vreloga zraka u oblaku prašine nadzire se od
Umca preko Cvitkovića žuđeni autobus. Eno ga- Eno ga. Nastaje komešanje. Uzimaju se torbe na ramena a u njima su uglavnom učeničke zadače i kontrolni testovi koje treba pregledati popodne i kasno na veče, te sutra ponovo u razredu beskrajno raspravljati o napisanome.
„Žuta pruga“ u oblaku prašine koči zadnjih 50 metara uz glasno cviljenje kočnica-ccciii.. Staje, čuje se višestruko zatezanje ručne kočnice. Učitelji pojure na bliža prednja vrata autobusa, ali kroz prozor se pojavi crvena znojava glava konduktera u plavoj kuti koja se prodere: „Na na, Na na.. Reka sam na, na, vrata.“ Trebalo je par časaka da ekipa učitelja odustane od juriša na prednja i uputi se prema
zadnjim vratima. Ulaze u nadrealnu sredinu prepunog autobusa. Nalaze nekoliko praznih crvenim skajom obloženih sjedišta. Prožima ih kakafonija glasova mirisa i boja, ljudi i uglavnom pernatih životinja, poneki pas. Atmosfera neprozirna kao u sauni. Svi putnici puše.
Oblaci plavičastog duhanskog dima ispunja unutrašnjost autobusa. Izvježbani nos može prepoznati opori miris hercegovačke škije ili radničke opatije i slatkasti miris njemačkih cigareta naših gastarbajtera. Tek nekako stidljivo osjeća se miris nečije rigotine koju jadnik čvrsto stišće u crnoj kesi. Naškodila mu slalomska vožnja po makadamu i aroma autobusa. Netko zapovjedi: „otvori prozore“! U pregrijani
prostor pun aromatičnih mirisa izmiješanih s mirisom znoja i drugih tjelesnih isparenja, nahrupi svježi zrak a s njim i oblak prašine, fine sitne bijele koja ispunja sve pore. Pada nova komanda: „zatvaraj prozore!“ Do Donjeg Grabovca je vožnja makadamskim serpentinama, a onda ljepota asfaltnog Gaćina puta koji vodi od Zagvozda do Šestanovca.
Doduše ni jedna krpa asfalta nije na njega došla zadnjih desetak godina. Autobus prolazi bunar na Trnovcu, Žeževicu , vidimo crkvu na Orju i eto ti Šestanovca. Opet škripa kočnica i „Pruga“ staje pod velikom topolom kod gostione „Kod kuma Frane“. Na očaj učitelja kondukter malo tunjkavo kroz nos prozbori: „ Stojimo pola ure, ručak kod Kuma Frane“ Protesti ne pomažu. Poslije 15 minuta vožnje pauza od pola sata. Gostionica je uvijek u polumraku, pogotovo je mračno kada uđeš sa jarkog svijetla. U sali je pet šest stolova debelih nogu
obojanih blijedo zeleno a pokriveni su kariranim stolnjacima sa crvenim kvadratima. Oko stola su četiri drvene sjedalice s naslonom. U kraju prostorije je šank s dvojicom trojicom stalnih mušterija naslonjenih na njega koji uz čašu pive ili vina provode sate. Na jednom stolu društvance starijih momaka igra karte uz Tinov dvolitar, koji je do pola ispunjen Plavcem. Od putnika netko na brzinu
nešto prezalogaji lešadu ,tripice ili grah s kobasicom. Drugi samo popiju pivo ili sok. Naši vozači zato obilno jedu i piju, a učitelji se naivno pitaju, časti li ih kum. Konačno polazimo pravom cestom prema Zadvarju. Nižu se Kraljevac, Podpoletnica, Gornja Brela. Bacamo pogled na mitski Prosik koji je neki davni potres raskolio, voda oblikovala, a Tresić-Pavičić onako poetski opisao zazivajući velikog
Dantea i njegov silazak u pakao.
Konačno, Dubci-Vrata mora,Vrata bure. Beskrajno plavetnilo bljesne pred očima putnika-more. U dubini gogolja Vrulja, tajanstveni podmorski izvor iz kojeg isplivavaju utopljeni i u jame svratali ovnovi cijele Dalmacije. Autobus staje na raskrsnici Dubci i dio putnika za Makarsku iskrcava se na golu otvorenu cestu užarenog asfalta. Treba pričekati makarsku Promet koji dolazi iz Splita ili neku drugu autobusnu liniju. Ponekad se na Dubcima čuje u visini neki neobičan jak zvuk kao da se sudaraju dva šlepera ili da vibrira neki divovski lim. To su Viline krosne. To tka Vila planinkinja a u stvari sudaraju se dvije zračne fronte. Sijedeći tako na parapetu učitelj gleda more do Brača, plavo široko, moćno, za koje Pupačić kaže da se k meni penje. On ga je gledao s vrha obližnjeg Dovnja na koji se popeo iz rodnoga Slimena. Sigurno je mislio kako bi bilo lijepo na ovoj pripeci rashladiti se u svježini mora. Razmišlja, učitelj, gdje su sada ti drevni veliki hrastovi , po kojima je cijeli kraj dobio ime Dubci ? Da je sada njihove krošnje, njihova hlada.
Posjekoše ih dušmani i odnesoše u svoju Venciju, a i Francuzi su ih nemilice sjekli. Tako su nas učili u školi. Međutim prije će biti da su velike dubove progutali brojni komini i ognjišta domaćeg puka, kroz više od tisuću godina. Konačno na okuci Alinice pojavi se plavi autobus- Zadarka- prozori mu bljeskaju na suncu. Svi putnici mašu rukama da ih slučajno ne bi ostavio ovdje u pustinji ,ni na nebu ni na zemlji, ni na moru ni planini. Sretni ukrcaju se poslije dvadeset minuta prisilnog sunčanja. Autobus juri magistralom prema Brelima. Pogled pada na tajanstveni Pelegrin, grad nestao pod morem u jednom drevnom potresu, vjerojatno u kasnoj antici u vremenu kada su se rušili svjetovi i carstva a zemlja odgovarala potresima, potopima i kugom, na sva ljudska bezumlja.
Karta Peutengeriana bilježi uz obalu, 12 rimskih milja istočno od Omneuma ili Omiša zagonetnu Aroniju, mjesto koje do danas zbunjuje znanstvenike uronjene u povijest. Poslije desetak minuta autobus odjednom usporava. Neće valjda? Hoće! Evo u Brelima kod gostione „Šampion“ staje i vozač najavljuje odmor od dvadeset minuta. E sad je svega dosta. Učitelj grabi torbu i izlazi na cestu. Stopira. Maše izdignuta
palca. Nakon par minuta staje mu Mercedes njemačkih tablica. U autu poznanik gastarbajter iz Grabovca s Goričaja . Ide u Makarsku u novu kuću, koju je podigao zarađenim markama negdje na Vrpolju. Eto bio je obići staru kuću i mogao je s njim da su se čuli ranije. Nema veze. Bogu hvala!
Ante Škrabić / foto ilustracija:MD
