Odavno se kod nas prestalo pjevati: „uz Tita i Staljina, dva junačka sina, neće nas ni pakao strt“ jer smo se hrabro odrekli majčice Rusije ali nismo komunizma i svih njegovih blagodati. Zato mi je drugar Dale u povjerenju kazao kako zavidi Rusima jer oni već 40 godina razvijaju socijalizam a mi niti dvadeset. Uzdahnuo je rekavši s tugom: „Kada ćemo ih dostignuti?“

Govorili su stariji o nekakvom „Hladnom ratu“ a mi prvaši nismo znali,što mu to dođe i kako rat može biti hladan ili vruć. U isto to doba navijalo se usprkos svoj našoj nesvrstanosti za Rusiju ili SSSR, javno i bučno, a s druge strane za Ameriku tiho ispod glasa uz redovito slušanje „Glasa Amerike“ i čuvenog Grgu Zlatopera. Slavljenje dostignuća sovjetskog čovjeka ogledalo se i u priči o tome da su Amerikanci poslali Rusima jedan rokel-namotaj žice tako tanke da se nije mogla vidjeti prostim okom nego samo mikroskopom, kao primjer nenadmašne američke tehnologije. Onda su im Rusi žicu vratili.

Ameri su se pitali zašto je vraćena a Rusi su kazali da su je probušili na desetom metru -eto ti sad. Tim američkih navijača gromko se smijao a onda je uslijedio šok. Rusi su poslali prvi umjetni satelit u orbitu oko Zemlje. Sputnjik se oglasio čuvenim bip-bip iz svemira. Bilo je to 4. listopada 1957. kada je vijest odjeknula svijetom a sve naše novine pisale o uspjehu socijalizma i komunizma. U večernjim satima stariji su u to doba stalno gledali u noćno nebo, pa smo i mi djeca istezali vratove ne bi li ugledali neku zvijezdu koja se uglavnom kretala od juga i mora prema sjeveru, zašavši iza Biokova. Gledatelji bi u glas vikali :“satelit,satelit.“ Pomama i opsjednutost za nebeskim stvarima trajala je više godina. Tako je jednom došao neki čovjek i postavio poveći teleskop na vrh mula i uperio ga prema polovici mjeseca.

Oglas

Red onih koji su čekali baciti pogled na mjesec za deset papirnatih dinara (slika s partizanom) protezala se sve do lučke kapetanije. Meni je tata dao papirnatu deseticu koju sam čvrsto gnječio u ruci dok nisam dospio do teleskopa. Barba,čovik me uputio kako gledati i čapio mi deset dinara. Pred mojim očima otvorio se svemir a u sred njega divovski mjesec sa svim svojim čudima. Bio sam fasciniran slikom Mjeseca,kratera golemog sipara koji se rušio od vrha kratera u podnožje. Oni iza mene već su gunđali te sam se preko volje morao odmaknuti, ali sam danima ostao „Mjesečev dječak“ .

Onda je jednoga dana u svemir poletjela Lajka. Osvanula je sa svojom psećom njuškom na svim novinama i nekim poštanskim markama, a nama je bilo žao što je stradala pa smo izmišljali svakakve priče o njenom spašavanju. Onda jednog jutra naslovnica crno bijele Arene preko cijele stranice donosi sliku Jurja Gagarina u skafanderu i crnim slovima istaknuto – „Prvi čovjek u svemiru“. To jutro 12.lipnja 1961. bio sam u stanu Dorinih naših susjeda na Marineti i već trećaš pa sam lako pročitao i ona sitna slova iz teksta koja su opisivala događaj i veličala socijalističkog čovjeka i njegova dostignuća u ime cijeloga čovječanstva. Cijeli svijet je bio u transu, svemir je postao opscesija.

Amerikanci su pokušali lansirati astronauta Šeparda ali nije dosegnuo orbitu i to je bio udarac tihoj američkoj stranci i dokaz ispravnoga puta sovjetskog čovjeka. Onda je Brko iz našeg razreda bubnuo strašnu informaciju da je legendarni Gagarin visok samo 157 centimetara. Koliko, zinusmo svi, samo 157.? Baš mi je taj prčulinac prvi čovjek u svemiru. Lovre se isprsi u svoj svojoj veličini. „Pa ja sam toliki i što će kazati Svemirci?“ Za Svemirce koje smo zvali i Marsovci mislili smo da čuče odmah tu iza Mjeseca.

Đuka mi je jedno jutro preko školskih praznika, dok smo se kupali u moru i sunčali na žalu točno ispod ploče na kojoj je pisalo“Zabranjeno kupanje“ rekao da se u svemir vinuo i drugi Rus, neki Titov, ali da nema veze s našim najvećim sinom naroda i narodnosti. Tako glede svemira Rusi protiv Amerikanaca vode s dva naspram nula, pa ako dodamo Sputnjik i Lajku vode velikih četiri naspram nula. Onda su se nekoliko mjeseci kasnije Amerikanci trgnuli i poslali svoga astronauta Glena u orbitu, da i oni vide svemir. Mi smo se domišljali koja je razlika između ruskih kosmonauta i američkih astronauta, jer se nama činilo isto. Međutim ta lingvistička pitanja nisu nas u to doba previše okupirala jer smo od početka 1962 bili pod dojmom potresa koji je razdrmao Makarsku a nas poslao u izbjeglištvo.

Bili smo već petaši kada su Rusi u svemir lansirali Valentinu Terješkovu. Prva žena gore među zvijezdama. Razrednica Ljubica na satu razredne zajednice dugo i široko je objašnjavala kako žene mogu sve što i muškarci, pa i u svemir. Bile su to prvi nagovještaji feminističkih batuda koje nas čekaju u budućnosti. Iako su Sovjeti nemilice vodili u trci za svemir predsjednik Kenedi se zakleo da će Amerikanci prvi osvojiti Mjesec. No trebalo je čekati.

Rakete su letjele,sonde se spuštale i slupale o Mjesec ali tko će prvi stupiti na mjesečevu prašinu, to je bilo pitanje. Konačno je svanuo i taj dan koji je čovječanstvo tako dugo čekalo. Putovanje na Mjesec pratilo se sa strepnjom cijela tri dana preko televizije, od samoga trenutka lansiranja. Nije u to doba 20.srpnja 1969. baš svatko imao televiziju pa je bio dobrosusjedski običaj okupljanja u određenoga susjeda na gledanje televizijskog programa. Baš nekako u to doba tata je kupio prvi TV aparat i to luksusni RR-Niš. Bila je to grdosija u poliranom sanduku s vratima na rastvaranje i pod ključićem, koja je stajala na vlastitim drvenim nogama pa smo uvijek strahovali da ti ne ljusne o pod.. Poveća ekipa domaćih stanovnika i gostiju natiskala se u dnevnu sobu tog ljetnog popodneva u prostoriji bez ventilatora i klime i pobožno zurila u crno-bijeli ekran. Slika je povremeno treptala dok je slika s Mjeseca nije bila najbistrija, ni blizu kao kod Dnevnika ili Jučer,danas,sutra.

Onda smo jasno čuli: „Orao je sletio“ i potom dugo buljili u modul na Mjesecu. Ništa se satima nije događalo ali je spiker neprestano mlio tehničke detalje a ja sam upamtio onu o astronautu Colinsu koji je ostao sam u brodu koji kruži u orbiti Mjeseca i koji je proglašen „Najosamljenijim čovjekom u svemiru.“ Konačno de otvaraju vrata na modulu i pojavljuje se noga pa cijeli astronaut u bijelom skafanderu. Polako se spušta metalnim stepenicama,-sada će dotaknuti Mjesec. Sve oči stoje nepokretne na ekranu, a Neil Amstrong čvrsto stoji na Mjesecu. Ostavlja tragove ljudskih stopa u prašini. Pamtim: „Ovo je mali korak za čovjeka a velik za čovječanstvo.“ Malo poslije, nekih pola sata, na Mjesec je stupio i drugi astronaut Buzz Aldrin i izrekao: „ Ovo je mali korak za Neila ali velik za mene.“ Onda su razvili američku zastavu koja je tobože lepršala što je decenijama ostalo sporno-jerbo na Mjesecu nema zraka. “ Ma kakvi Misec i vi virujete da su Amerikanci bili tamo, ajte moji u Holivud.“ Grintala je razočarana navijačka ruska struja.

Ipak cijeli svijet je poludio i slavio godinama veliki uspjeh čovječanstva. Toma Bebić pjevao je o tovaru i Misecu ,Trubaduri o ludoj mladosti koja samo misli na rakete i svemirski neki let.. Spličani su na svom festivalu tamburali o svijetloj budućnosti 2002. godine kada će sve biti na botune a roboti će raditi za nas a mi ćemo uživati i živjeti od Zimmer frei. Izgleda da su od svega pogodili samo ovo zadnje jer nam je izgleda samo to ostalo a i to pomalo izmiče. Na Mjesec su dolazili Apoli, Luna moduli i Lunohodi jedan za drugim a onda su Ameri zaključili da im je to nadmetanje preskupo i da su Rusi odustali pa da je najpametnije prekinuti utakmicu. Oni što vjeruju u teorije urota,leteće tanjure i svemirce govorili su da su to ljutiti Svemirci naredili. Ostao je san o Marsu na koji će se sigurno stupiti do kraja 1982. ali evo i do danas Crveni planet je ostao daleki san i poslije dugih 50. godina.

Piše Ante Škrabić/foto Izgubljena Makarska /Pixabax