Četvrtak, 28 ožujka, 2024
NaslovnicaMOZAIKKulturaPIŠE ANTE ŠKRABIĆ Uspomene učitelja: O vjerskom odgoju

PIŠE ANTE ŠKRABIĆ Uspomene učitelja: O vjerskom odgoju

U neku ruku vjeronauk i vjerski odgoj imali su važnu ulogu u mome ranom životu. Moju majku Mariju usvojila je teta Antonjeta , rodica moje bake Ane, koja je pak bila polusestra Don Leopolda Ivaniševića koji je bio nekakav biskupski vikar i kanonik. Bio je nižeg rasta ali markantnih crta lica i bistra uma te je brzo napredovao u službi. S ocem Franom gradio je palaču na Marineti, koju je teta kasnije otkupila po povratku iz Amerike. Sve u svemu tako se stvorila neka duhovna povezanost s klerom pa sam se i ja kod popova i časni sestara osjećao kao kod svojih. Teti Antonjeti dolazio je u posjet i bijelu kavu sa skorupom don Ivan Zanki, zatim don Marin, mladi don Srećko. Jednom je bio došao i neki biskup, od čega se sjećam kako sam mu poljubio ruku sa zlatnim prstenom i ljubičastim kamenom.

Mnoge stvari iz kuće, kao veliki zidni sat s tri utega i cijeli kar knjiga završili su kod svećenika. Mene je mama na svaki način htjela napraviti ministrantom a dogurao sam samo do službe blagoslova pred Gospinim oltarom ili onoga Sv. Klementa. Naime u to doba nije bilo lako postati ministrant jer je trebalo cijelu misu odgovarati na nerazumljivom latinskom jeziku – Dominus dobiskup et kum spiritus tuo i slično.

Unatoč ambicijama moje mame, bubanje na pamet i bez razumijevanja nije mi išlo i nisam baš pokazivao volju iako su se Časne svojski trudile. Zato sam se s guštom penjao na kampanel, posebno kada se zaglušujuće slavilo. Potezao sam konope zvona koja su nas djecu znali odizati sa zemlje.

Moj prvi vjeroučitelj bio je nama dragi duhoviti mladi svećenik Don Zdravko Čulić, koji nam je držao doktrinu iza glavnog oltara, odmah poviše groba blaženog Nikole Bijankovića,čudotvorca. Mi bi sjedili na starim drvenim sjedištima kora za kler i biskupa i slušali don Zdravka. On je pak kredama u boji po jednoj ploči crtao Zemlju, Sunce,Mjesec, ptice i životinje,planine ,crkve,kuće i ljude.

Iznad svih njih lebdi Božje oko, to jest oko u trokutu a don Zdravko bi recitira: “Božje oko svuda gleda, ništa mu se sakrit neda“ Puno smo voljeli svoga vjeroučitelja jer nas je tako dobro nasmijavao. Poslije je umjesto don Zdravka došao dom Mate Kaleb, koji nam je na kraju svakog sata vjeronauka čitao poučne i pobožne priče o životu svetoga Dominika Savia i don Boska. Bilo je i priča iz misija na Dalekom sjeveru. Don Mate je priču znao tempirati baš kada je najuzbudljivije a nastavak bi uvijek bio na kraju sata vjeronauka pa smo na nastavi morali biti dobri i pažljivi.

Kasnije u višim razredima vjeronauk se održavao u crkovnoj kući u podrumu, a predavao nam je don Srećko. Nije bio zabavan kao predhodnici ali i gradivo je bilo ozbiljnije i teže. Znao me je više puta istjerati s nastave zbog ometanje i nedicipline. Unatoč tome bio sam mu dobar učenik. Don Srećko je držao Malu misu za đake nedjeljom i poslije mise bila je obavezna prozivka. Na kraju godine dobivali smo svjedodžbe. U podrumu crkovne kuće bio je razred sa zelenim klupama, don Srećko je osmašima ozbiljno tumačio aristotela i njegov Organon a mi uglavnom nismo ništa razumjeli kao ni ono o Tomi Akvinskome. Tu u podrumu bila je bista don Mihovila Pavlinovića. Kada sam je prvi put vidio ostao sam zabezeknut, jer nisam znao da postoje biste drugih ljudi osim najvećeg sina naših naroda i narodnosti Maršala Tita.

Drug Tito se na postolju kočoperio u kantunu kina Partizan, a ja sam još znao za Kačića na trgu, ali da postoji bista nekoga popa bilo mi je teško zamisliti. Ispod biste je velikim slovima pisalo: „Don Mihovil Pavlinović“ Nitko ništa nije pitao a don Srećko nije ništa govorio, pa sam zaključio da samo postojanje biste je nešto ilegalno i proturežimski, kada je skriveno u podrumu.

Postepeno sam prorijedio dolazak na vjeronauk,jer dva puta tjedno bilo mi je puno. Onda je krajem šezdesetih iznenada u Makarskoj osvanuo osebujan lik don Joze Čorića. Tih godina prijatelj Nikola Rica upozorio me na novog vjeroučitelja koji drži neka super predavanja i za njim već luduje omladina te su dvorane pune slušatelja. Tako sam se poslije dužeg vremena našao u novoj vjeronaučnoj dvora na katu kuće u Kali Largi. Bio je sat vjeronauka za srednjoškolce. Don Joze je govorio o Dostojevskom ,o Karamazovima, razlagao je psihološki profil likova iz „Zločina i kazne“ Pojmovi zločina i grijeha nikada se nisu jasnije otvorili pred očima mladih Gimnazijalaca. Govorio je strasno. Njegova odlika bila je strast i euforija, što je u ondašnjoj učmaloj Makarskoj oduševljavalo mladež željnu bilo kakve promjene. Njegovao je stil buntovnika i nije trpio autoritete od svojih nadređenih(ako su bez kvaliteta) do ondašnjih ispraznih političara i vlastodržaca.

Fizički nije bio privlačan onako proćelav,orlovskoga nosa ,lica obilježena brazgotinom, malo izbačenih zubi jer se u njegovoj mladosti nije nosio aparatić za zube. Bio je srednjeg rasta i s nešto više kilograma. Nas je podsjećao na Savanarolu kojega je često spominjao i štovao. Don Joze se nije ustručavao ulaziti u rasprave o Bogu i ljubavi sa svojim učenicima i strpljivo slušati njihovo mišljenje o Božjoj svemoći i zlu u svijetu. Raspravljali bi u beskraj. Intelektualno nadmoćan brzo bi opovrgao svoje zlonamjerne oponente . Hodao je gradom uglavnom okružen mladima, što je plijenilo pažnju državnih organa koji nikada ne spavaju jer i neprijatelj nikad ne spava. Svaka njegova rečenica bila je na rubu dozvoljenoga i ondašnje političke korektnosti .

Srećom bilo je to doba „Hrvatskog proljeća“ i osjećaja naslućene slobode i nekih pozitivnih vjetrova. Veoma brzo postao je centar pažnje i bio je tema brojnih razgovora pod murvom,na rivi ili kafiću Zagreb. Njegovo pastoralno djelovanje nije promaklo vlasti a ni uvijek budnoj službi koja bdije nad mirnim snom građana,a on je baš prema njima nastupao prijateljski s dobrim namjerama i osmjehom. Tražio bi nešto za opću korist pa bi i dobivao,znajući onu:“Tko kuca tome se i otvara“. Ulazio bi lako u mnoge kuće i stvarao krug prijatelja i poznanika. Tako je znao voziti VW bubu poznatog profesora a vodeći lokalni političar omogućio mu je gradnju crkve u novokupljenoj kući na Ratcu. Tako je formirana nova makarska župa“Kraljice mira“

Sama kupovina kuće od automehaničara Sabadija bila je prava avantura. Kod pogađanja i cjenkanja nije se predstavio kao svećenik koji traži zgradu za crkvu, već kao poduzetnik iz Njemačke. Kod drugoga susreta prodavač je podigao cijenu ali don Joze nije popuštao. Dogovor je dogovor i uspio. Onda je jednog ranog popodneva došao do moje majke pitajući za mene i da mu treba pomoć-gradi crkvu. Otišli smo u trlišu s motikom ,mašurom i zidarskom papirnatom kapom na glavi. Bilo nas je samo četvorica: don Joze, Vojo Kundičević, Stipe Glavičić i ja. Stali smo pred kućom ispred vrata radionice, koja su bila od željeza i lima te debljega kartona. Razbili smo ih snažnim udarcima nogu i ušli u buduću crkvu. Debeli sloj crnog stvrdnutog ulja bio je na podu a i po zidovima, dok se uzduž cijele prostorije protezao kanal za aute ali isto pun motornog ulja. Stipe je predložio don Jozi da najprije ispere zidove krštenom vodom jer su od meštra mehanike prepuni kletvi i beštimlje. Za uspomenu i vječno sjećanje napravili smo nekoliko snimaka ispred buduće crkve.

Uskoro je nova župa dobila prostor za bogoslužje a don Joze stan na katu u kojemu se počela okupljati ekipa. Naši kartaški okršaji u Trešeti i Briškuli bili su žestoki i trajali bi dugo u noć. Igrali bi i šah posebno kada bi došao Jozin kolega don Ivan Cvitanović iz Splita kojeg sam poznavao još iz Medova Doca kada je tamo bio na služi a ja bio na selu kod babe i dida. Kod don Joze mogao si upoznati mnoge zanimljive ljudi pa je tako jedno popodne 1971 došao neki nepoznati mladi čovjek sa seljačkom zobnicom, koju je ujutro po odlasku ostavio don Jozi. Bio je to glavom i bradom Bruno Bušić.

Jednom kada smo u večernjim satima igrali karte došao je u kuću s don Jozom neki čovjek . Tko zna koji je ovo gospodin ? Pita don Joze. Nitko ne odgovara.-Muk. To vam je Ivan Raos književnik. Čovjek stoji na sred sobe i gleda nas mladiče pa pokaže prstom u mene i kaže.“ Ovo je Marijin sin, poznam ga po majci“ Kakav dar zapažanja . Naime Raos i moja majka bili su iz istoga sela. S druge strane mogao me je vidjeti u selu gdje je često boravio sređujući kuću i praveći bazen. Raspredali smo razgovor o „ Prosjacima i sinovima“ o zabrani serije te o budućim planovima. Don Joze bi s nama paradirao po rivi a naši susreti u javnosti bili su u neku ruku službeni uz obavezno rukovanje i ponekad nekoliko puta na dan. Kažu francuski običaj- o la la..

Bio je kao Sokrat u Ateni uvijek okružen učenicima i sljedbenicima. Vodio nas je s fra Jurom, preko Kotišine na Biokovo do posvećenoga kamena na kojem su govorili misu. Bio je to za sve nezaboravan doživljaj. Onda smo opet išli s don Jozom i geologom Velićem na Vošac i dom. Od njega smo slušali ono oštro Hrvatstvo uz povremeno lomljenje kamenja u potrazi za fosilima iz Krede i Jure. Bio je to spoj politike i znanosti. Naše miješano društvo mladića i djevojaka hodalo je s don Jozom prirodom iznad Veprica kroz mitske Žlibine kao učitelj s učenicima po Maslinskoj Gori. Vodio nas je u Medov Dolac na dernek na Svetog Roka ili sebi kući u Žeževicu, gdje smo s brda uživali u savršenome pogledu. U nezaboravnom sjećanju ostao nam je izlet na Hvar gdje nas je don Joze vodio u obilazak grada i crkava te posjet Vrbovskoj i njenom svećeniku koji je bio i grafolog te je tumačio naše rukopise. Penjali smo se na crkvu tvrđavu i uživali u povijesnom predavanju. Nije bilo čudo što smo obožavali toga neobičnoga svećenika.

Sve je bilo lijepo dok nije završilo „Hrvatsko proljeće“ i počela duga „Hrvatska zima“. Uslijed progona i procesuiranja našao se i don Joze. Povod je bio banalan. Vrativši se s još jedne vojne rezerve kao dobar vojnik don Joze je nekim čudom zaradio čvarak tj. čin razvodnika, koji je trebalo prijaviti u Vojni Odsjek. Službenik je primio knjižicu pa se posprdno našalio s popom i činom. Don Joze se isprsi i odvali: „ Drugi put ću biti general“ To je bila bezazlena šala do prosinca 1971 i Karađorđeva, kada je ljusnulo „Hrvatsko proljeće“ a onda je šala postala krivično djelo vrijeđanja JNA. Tako je naš don Joze završio na sudu. Nije mu bilo lako pa sam ga s Ivicom pratio na ročište kao moralna podrška u dvoranu punu studenata kojima je sudac stalno prijetio izbacivanjem zbog glasnih komentara i protesta. Na kraju poslije više mjeseci bio je oslobođen jer bez obzira na sve to više nije bila 1945. Odmah po događajima iz Karađorđeva UDBAši jedne noći nagrnuli pretraživati kuću don Joze, prelistavati svaku knjigu i zadaću. Normalno ništa inkrimirajuče nisu našli jer je on shvatio što se sprema i kako to ide, pa je svu sumnjivu lektiru i dokumente odnio u Žeževicu u jednu pećinu i zakopao.

Tako je i moja žuta bilježnica s isječcima iz Hrvatskog tjednika ,slika iz novina, grbova bez socijalističkih oznaka , neke fotografije, te malo poezije rodoljubnog sadržaja završilo pod zemlju. Devedesetih je arhiva iskopana ali ja nikada nisam dobio svoju bilježnicu.

Više godina potom dobio je priliku da studira kateheze u Rimu i da doktorira, a na jedan način maknuli su ga iz opasne sredine. Mučila ga je nostalgija pa mi je iz Rima više puta slao pisma i audio kasete gdje je evocirao svoja sjećanja na život u Makarskoj. Učio je naporno i postigao doktorat iz Teologije i onda- Puf, po njegovim riječima živci su mu od napora otkazali. Završio je u bolnici i do kraja se života liječio. Po povratku služio je kao župnik u Kaštelima pa kao pomoćni župnik u katedrali Sv.Duje u Splitu. Kao Doktor teologije ,predavao je i putovao od Zagreba do Dubrovnika. Od lijekova postao je sve deblji a povremeno bi završio u bolnici. Postepeno se gubio kontakt među nama . Krstio je moga sina, bio vjenčani kum mome bratu. Umro je iznenada i u rodnoj Žeževici je imao veliki sprovod.
Piše Ante Škrabić

Don Josip Čorić
(1941-2015)
U Makarskoj ostavljao tragove 1969.- 1977.
- Oglas -